Močvarom su ove srijede ponovo zavladale Indie emo naočale. Ako ne znate koja je točno razlika između običnih naočala i Indie emo naočala, trebali ste biti tamo u srijedu da se uvjerite iz prve ruke. Doduše, možda ste i bili. Bilo je dosta ljudi. Čak možda i iznenađujuće puno. Ako je npr. relativno renomirani i poznati The View u Tvornici nekidan gledalo svega 30-40 ljudi, onda je činjenica da nas je ovdje bilo barem 200 poprilična pobjeda. To se dogodilo zato što je Indie emo naočale publika u toku, prati globalne muzičke trendove i odvaja pola sata dnevno za čitanje Indie emo naočale muzičkih portala. Koji jako jako hvale taj Beach Slang. Zaključak uvoda je taj da, uz Doomtown Records koji se odavno specijalizirao za dovođenje recentnih i mamojebačkih imena iz svijeta garažne pankčine, niču i druge kužerske inicijative koje uspijevaju održati nam koncertnu ponudu posve aktualnom. Tako da nema straha, sve je pod kontrolom. Malo mi je neugodno, opet sam okasnio na bend. Ne događa mi se to često, ali na Indie emo naočalama već drugi put. Malo su i oni krivi, kog vraga imaju počinjati točno u najavljeno vrijeme? Svejedno, skrušeno se ispričavam i obećavam da ću se popraviti i da neću više griješiti. Taj je bend bio ESC Life, to sam zaboravio reći. Uhvatio sam zadnju pjesmu i to me još više rastužilo nego što bi me rastužilo da nisam uhvatio ništa. Ono, baneš unutra računajući podsvjesno da ćeš vidjeti pola puka ispred kluba kako sudjeluje u proizvodnji žamora i dima, trećinu za šankom kako sudjeluje u oblokavanju, te svega par dobronamjernika kako sudjeluju u lijenom ljuljuškanju uz zvukove prve predgrupe. E, ali kad je ta predgrupa ESC Life, onda te dočeka scena u kojoj je klub vrlo fino popunjen, narod vrlo uživljen, svirka vrlo dinamična i sve skupa na vrlo visokom stupnju kolektivne energije. Baš onako iskre čak malo frcaju. I onda jen' dva tri gotovo gotovo gotovo. Pff. I što sad? A ništa. Idemo dalje. Petal. Petal, to bi trebao biti bend. Bend koji ima pjevačicu. Pjevačicu koja se zove Kiley Lotz. Kiley Lotz koja je u Močvari nastupila, barem većim dijelom, sama. Ne zna se točno zašto je to tako, ali tako je kako je tome tako. U najavi je, ako se ne varam, pisalo nešto da će tamburati po prašnjavoj akustari. Nije bilo tako, svirala je ispoliranu elektraru. I to ne nešto virtuozno, osjećam potrebu istaknuti. Većinom je držala par istih akorada cijelo vrijeme, pa su i pjesme (koje kad ih se osluhne u bendovskim aranžmanima imaju određenu dinamiku) posljedično sličile jedna drugoj. I bile su spore, monotone i ni po čemu vrijedne dugog sjećanja. Pa ipak, Petal mi se svidjela. Svidjela mi se prije svega zbog iskrenosti i "čovječnosti" s kojom nam je pristupila. Čak i najbezveznija muzika može imati određenu ljepotu kad se vidi da je njen kreator zaista unio dio sebe u nju. A ovom curetku to nitko ne može oduzeti. Ona zaista voli to što radi, nema sumnje. I stvarno nam je bila iskreno zahvalna svaki put kad je to rekla i zbilja joj ova turneja jest jedno od najboljih iskustava u životu kao što tvrdi. To se jednostavno osjetilo. Nju se osjetilo. Moglo je se osjetiti. Kako zbunjeno trepće, ili kako se sramežljivo smješka, ili kako naslanja nos na mikrofon dok pjeva. Čudila se isprva što nas je tako puno i priznala nam da je zbog toga malo nervozna. Publika se tu pokazala spremnom na suradnju, oko pola ljudstva se žrtvovalo i izašlo vani za vrijeme njenog nastupa. Zamislite samo kolika je to količina empatije, to nećete vidjeti nigdje osim na emo gigovima - svaka čast. Na kraju se Kiley ipak pridružio jedan pozamašan čovjek koji je svirao bubnjeve (bio je predstavljen kao izvrstan glazbenik, iako njegove bubnjarske sposobnosti nisu puno prelazile njene gitarističke), a onda i basist. Tada je zvučalo bolje, ali se ponešto narušio taj dojam o bespomoćnoj samotnoj mladoj curi koja se potiho jada onima koji ju žele čuti. No dobro, lako ćemo za to. Petal je odsvirala svojih pola sata, lijepo nas pozdravila i prepustila nas onima kojima smo i došli biti prepuštani. A to je taj Beach Slang. Čim su počeli, bilo je jasno da je to to. Znate, kad bend postoji cirka dvije godine, i ovo im je prvi nastup u vašoj državi, onda se nekako podrazumijeva da velika većina ljudi na koncert dolazi osluhnuti dečke i stvoriti dojam o čemu se tu uopće točno radi. Na neku foru, izgleda da je ekipa koja se na ovom gigu okupila počela slušati Beach Slang debelo prije nego što su oni uopće osnovani, još tamo negdje kasnih devedesetih. Svoje su formativne godine ti ljudi proveli naričući skriveni u kućici na stablu dok im je Beach Slang s walkmena bio jedino što ih je držalo da ne skoče dolje, pa se sad sa sjetom prisjećaju svih tih vremena. Malo sam se zanio, ali to je zaista jedini način na koji mogu pokušati racionalno objasniti sav taj razbuktali entuzijazam. Možda zvučim mrvicu otrovno, oprostite mi ako je tako. Neka se ljudi raduju, pobogu. Samo, što se publika više radovala, to su i frontmenu više rasla krila. Opio se čovjek, nije tajna. I rekao nam sve i svašta, ponešto je graničilo s teškom patetikom, a dosta toga je i prešlo tu granicu. I dok smo u sve što je Petal radila i govorila lako mogli povjerovati i poistovjetiti se, njegov je nastup bio takav da se činilo da je kroz sve te puste izljeve ljubavi prema nama, ipak prije svega u prvi plan stavljao sebe. Ponašao se kao da mu je malo slava udarila u glavu zbog činjenice da u tamo nekoj pripizdini ima toliko ljudi koji otkidaju na njegovu muziku, i to je jednim dijelom obilježilo ovaj koncert. No, ne može se reći da je i zasjenilo vrlo solidnu muzičku izvedbu. Znaju što rade na pozornici, jebeno su usvirani i energični, a imaju i par efektnih trikova (npr. nonšalantno si dobacuju gitare kao da to nije ništa) kojima oplemenjuju taj svoj by-the-book hipsterski punk. Ako je ikad išta bilo hipsterski punk, to je onda ovo. Dubokih i emotivnih stihova, zveketavo melodičnih hookova i himnično-pjevnih refrena, zadovoljava svaki uvjet da se lansira visoko na svevremenskoj listi indie/emo punk heroja. Ipak, ne nude apsolutno ništa novo, osim činjenice da su sami po sebi novi. Oslanjanju se većinom na ono što su devedesetih radili bendovi poput Jawbreaker i Samiam, pritom se uspješno držeći ama baš svakog klišeja koji žanr nameće. Ne tvrdim da je to nužno samo po sebi nešto strašno problematično, samo me ipak malo čudi silan hype koji se oko njih stvorio. No, u svojih četrdeset i pet minuta regularnog dijela nastupa su ga ipak uspjeli poprilično opravdati, pogotovo ako upitate bilo koga iz razgaljenog publičja. Na bis jedva da ih je i trebalo zvati, skužilo se da im se ne ide nigdje. Tu je cijela stvar već izgubila karakteristike koncerta i pretvorila se u neku vrstu opuštene privatne zabave u kojoj su Alex i prijatelji izvodili raznorazne pizdarije u nedogled, testirajući valjda granice naše ljubavi. Dojam je da je test položen, jeli smo im iz ruke te večeri. Stvara se i utisak da će ovo postati jedan od onih emotivnih indie bendova za koje zagrebačka publika ima soft spot, a sasvim sam siguran da ćemo imati još dosta prilika da se u tu teoriju uvjerimo.

ujak stanley // 12/02/2016