Na najnepotrebniji od svih blagdana, kapitalističku prevaru zvanu Valentinovo, Tvornica kulture je ugostila Teen Daze. Radilo se o jednoj snenoj i tromoj nedjelji, što je obećavalo da bi se muzika tog momka, koja ni sama nije puno drugačija, mogla dobro uklopiti za kraj dana. Tip inače dolazi iz Kanade, muziku je počeo raditi prije šest godina, a u međuvremenu je izdao mali milijun izdanja te se dokopao prilične popularnosti preko Majestic Casuala brenda koji ga je uzeo pod svoje i osigurao mu stotine i stotine tisuća klikova na YouTube videima. U biti, pojma nemam je li prvo došao Majestic a onda klikovi ili obrnuto, ali stoji činjenica da se za Teen Daze pročulo u zadnjih par godina. Da nas ne bi animirao sam, pridružio mu se duo koji je na istom mjestu nedavno promovirao prvi album, a zove se Side Project. Kako mi je ovo pisanje izvještaja hobi a ne posao, u potpunosti zadržavam pravo biti neupućen u sve u što bih možda trebao biti. Tako naprimjer taj Side Project nikad nisam slušao. Znao sam da postoje i da su izdali album, ali jednostavno mi se do sad nije poklopilo da im odlučim dati priliku. I eto, ispada da je upravo to ono najvažnije što sam s ovog koncerta odnio, spoznaja o njihovoj egzistenciji. Radi se o dvoje vrlo mladih ljudi (ne izgledaju kao da imaju više od dvadeset godina) koji sviraju nešto što sami nazivaju graveyard pop. Ne bih to spominjao da mislim da postoji neka bolja kategorizacija, ali ova ih zbilja jako dobro opisuje. Zovu se Luka i Anja a manifestiraju se vrlo dostojanstveno, reklo bi se da dolaze iz finih familija. Kad sam rekao da sviraju graveyard pop, nisam se najspretnije izrazio - oni ga, naime, većinom pjevaju. Uz pratnju elektronskih matrica i tek tu i tamo par jedva primjetnih akorada na Lukinoj električnoj gitari. Navodno inače znaju imati bend, meni je malo žao što ih nisam vidio u tom izdanju, budući da po defaultu više cijenim odsviranu muziku od programirane. No, da ne bi bilo zabune, i ovako su ostavili vrlo dobar dojam. Računica je prilično jednostavna - naglasak je u njihovoj glazbi stavljen na vokale (zato se valjda i zove naglasak, he he he), a oni su jebeno izvrsni. Vokali, mislim. Stvarno ljudi znaju pjevati. Luka ima moćni muževni bariton od kojeg drhte koljena, a Anjin zvonki sopran je tu neopisivo komplementaran. Glazba im je ona hladno-emotivna vrsta elektronike za koju bih najradije napisao da me podsjetila na Depeche Mode, ali neću pošto sam pročitao da ih to ljuti. Ali moram primijetiti da je na ama baš svakom polju iznenađujuće zrela za dvoje tako mladi ljudi. Tekstovi su ona vrsta introvertiranih tužaljki za koje zbilja pomisliš da se obraćaju baš tebi na način na koji nitko to ne razumije, pomalo čak Nationalovski. Nekakvih pedeset duša, mahom žena, im je bilo prisutno za vrijeme giga. Od toga je pola ljudi obraćalo pozornost na ono što se na stejdžu događa, a pola je brbljalo i tako ponešto kvarilo dojam. Doduše, možda ih je tonac mogao malo glasnije podesiti. Ne znam, onda bi možda bili prenametljivi. A čini se da je poanta njihove glazbe da te pusti da joj ti sam priđeš i otkriješ nemalu dubinu koja se krije iza tih stihova, glasova i tonova. Ja si, eto, umišljam da mi je to koliko-toliko uspjelo i čestitam ljudima iz YEM-a na još jednom vrlo uspjelom izboru predgrupe. Nije se dogodilo ništa od možebitno očekivanog popunjavanja kluba nakon što je Teen Daze zakoračio na pozornicu. Je li to zato što je bila nedjelja, ili zbog milijardu puta dokazane činjenice da u nas sva pravila i pretpostavke o popunjenosti prostora utemeljene na globalnoj popularnosti izvođača možete objestiti mačko u rep, tko će ga znati? Sve u svemu, čovjek se bez riječi popeo gore i počeo nešto prčkati, isprva sam mislio da se radi o nekom tehničaru. Izgleda kao sasvim običan momak iz susjedstva koji voli pušiti travu i raditi muziku na tavanu u nekom dosadnom zamrznutom gradiću. Dugu masnu kosu prekriva zimskom kapom, a na sitne oči stavlja naočale kako bi bolje vidio da mu je auditorij ostao poluprazan. Muzika mu je prilično opuštajuća, što jest jest. Chillvawe, tako se to valjda danas zove. U potpunosti je elektronska, od opreme ima laptop, nešto gumbića i jedan mikrofon. Na koji bi tu i tamo pustio glasić, samo jedan u nizu načina na koji nas je pokušao dovesti do stanja posvemašnje chillizacije. Je li mu to i uspjelo? A ne znam, valjda jest. Mislim, atmosfera je definitivno bila upravo takva - krajnje sčilana. Nitko nije bio oduševljen, to je sasvim sigurno. I nismo se nešto pretrgali od plesanja, pljeskanja ili bilo kakve druge vrste interakcije i aktivnosti. Jebiga, ovo samo po sebi i nije neka muzika na koju će čovjek ostati paf. Kažem, više pristaje kao pozadinska kulisa dok gledaš kroz prozor kako vani ptice lete prema jugu ili si negdje u inozemstvu na sedmodnevnom izletu i popodne provodiš tako da ležiš na poprilično udobnoj ležaljci na nekoj bezobrazno dugoj pješčanoj plaži i piješ lagani koktelčić. Dakle, savršeno mi je jasno zašto bi puno ljudi ovo slušalo i u tome uživalo, a još mi je jasnije zašto u svojih sat vremena momak nije uspio postići neke značajnije rezultate. Po mom bi mišljenju ovakav tip glazbe puno bolje odgovarao nekom "neslužbenijem" mjestu, najbolje kafiću hostela tipa Čvenk ili Swanky. Samo jebiga, lik je preveliko ime da bi se tako nešto moglo izvesti. Kad je vidio da je vrag odnio šalu i da ga zbilja ne šljivimo puno, pred kraj je počeo podizati tempo numerama koje su se više oslanjale na funk i dance, pa se ipak mogla zabilježiti određena količina gibanja. Tipično kanadski, bio je vrlo obazriv i nakon svake pjesme rekao "Thanks so much!", a spomenuo je, surprise surprise, i da je prvi put ovdje i da zbilja uživa. Jednom kad je okončao svoje, o bisu nije bilo govora, a mali se pogon ispraznio rekordnom brzinom. Eto, tako vam je to izgledalo i zvučalo za Valentinovo u Tvornici. Nećete ovaj koncert pronaći niti na jednoj godišnjoj top-listi, a opet vam nitko neće reći ni da je bilo grozno. Bilo je pospano i sčilano. Tako je valjda i trebalo biti. Sve po planu i programu, znači.

ujak stanley // 16/02/2016