Da je bilo neke velike fame oko ponovnog okupljanja Loših Dečki ne bi se moglo reći po atmosferi u rock svratištu Route 66 koja je uvijek gotovo ista pa da se baš tamo reinkarnirao sam Elvis ili okupili svi mrtvi i živi 'beatli'. Tamo se uvijek nađe reinkarniranih Cochraina, Hendrixa, Janisica, Morrisona, Lennona, Vicousa, Bon Scottova, Curtisa, Cobaina, a evo, biti će i Lemmyija i Bowiea koliko hoćeš, pa nikome nije nimalo čudno, a možda još i manje zanimljivo kad se skupe oni koji su još uvijek živi. Ali barem je Route 66 mjesto gdje 'r'n'r never die' i gdje se svira s mudima i sisama. Loši Dečki su, podsjetimo, bili bend Zdenka Franjića, egzistirali su kratko vrijeme od cirka 1996. do 2001., odsvirali sijaset koncerata na kojima je Zdena, tada s duljom valovitom crnom kosom, često našminkan, u kožnim hlaćama, u nekom sexy 'korzetu' i pikantnoj majičici paradirao 'starog mačka kaj pleše bugi-vugi po prugi', objavili su 5 albuma ("U krevetu", 1997. "Loši dečki", 1998., "Boli te kurac za jaja", 1999., "Loši dečki briju bedove", 2000. i "U božanskoj misiji", 2001.), doživljavali različite komentare i kritike, a kako nisu bili komercijalno prihvaćeni unatoč potencijalno hitoidnom materijalu, doduše s obiljem felera i loše, većinom lo-fi kakvoće zvuka, povukli su se bez ikakve pompe mada su mogli ostvariti zapaženiji rejting. Bilo je to vrijeme pogodno za zgrabiti masniji dio rock-torte: Majke su se po prvi puta raspale, Bare je nastupao s Plaćenicima, a potom Mile s Putnicima, (a i Daleka obala se transformirala u The Obalu, te Bana i Diktatore), dok su glavni favoriti Partibrejkerski i Električni orgazam tek kovali strategiju ponovnih dolazaka u Hrvatsku nakon desetogodišnje stanke uzrokovane blokadom diplomatskih, političkih, bilateralnih i ekonomskih odnosa na relaciji Beograd-Zagreb. Zdena i dečki su se tu mogli idealno uklopiti da popune taj prazni prostor sirovog garažnog rocka s Kojotima, ali eto, nije im to najidealnije pošlo za rukom kao primjerice niti riječkim The Stuff i Školjkama ili zagrebačkim Srž jer se manje-više cijela priča oko njih svela na zafrkanciju bez nekih fanovski relevantnih poveznica. Ništa se bitnije nije situacija izmjenila niti nakon 15 godina. Takav je barem prvi utisak nakon ove svirke gdje se stara postava s novim basistom popela po protokolu oko 21.15h i odsvirala samo jednu stvar ostavivši publiku u čuđenju 'pa kaj je to celi koncert?'. Dakako, bila je to samo najkraća tonska proba. Malo jače odfrljiti bas gitaru... I onda čekanje, čekanje i čekanje od skoro punih sat vremena u zapušenom prostoru gdje je svaka nanovo pripaljena cigareta bila još jedan poziv na pobunu pluća i želju za odlaskom na friški zrak. Eh... I kad su konačno izašli na binu, Zdena je navukao neke čipkasto heklane crne rukavice da bude sve u nekom starom macho štimungu, ekipa je prvo odsvirala neki kratki instrumentalčić, a onda se krenulo sa starom "Bilo kad, bilo gde", pa nekom brzom rokačinom da bi se usporio tempo s "Nedodirljivi" u garažnom blues-rock maniru. Pokazalo se da su koliko-toliko solidno usvirani, novi basist još treba malo poraditi na hvatanju kompleksnijih struktura i izbjegavanju falširanja, a Zdena, zna se, da neće mrdnuti od svojeg zacrtanog šablona narativnog vokaliziranja s pokušajima polumelodičnih arija koje su mu uvijek bolje pristajale u ovakvom garažnom rock konceptu nego li na svim onim gomilama solo radova i pretovarenih izdanja Babilonaca u kojima je bilo tek poneke, relativno rečeno, bolje vokalne dionice. Loši Dečki rade i na novim pjesmama, a i na povratničkom albumu, a sad da li su zadnje dvije pjesme bile baš upravo te nove, ne bih sa sigurnošću mogao reći jer stare materijale benda nisam slušao pa valjda dobrih desetak-dvanaestak godina i pamćenje me u tom pogledu više ne služi. Uglavnom, to je bila neka iznenađujće otpjevana na engleskom jeziku "Secret" po riffovima The Rolling Stones "You can always get what you want", te na hrvatskom "Sve teče po planu". A ova zadnja je imala i nekoliko varijacija kod Babilonaca. Ne može se reći da bend nema sadržaj i strukturu, već da mora svojski poraditi na finesama i uvjerljivosti. Zdena je u bendu imao zanimljive r'n'r tekstove sa stavom zajebanta, protuhe, jebača, mangupa, otkačenjaka, junkoze... svih krucijalno vitalnih stvari rockera sklonim svemu i svačemu, a najviše porocima, samo što su svi ti zgodno sročeni tekstovi uvijek bili zgubidanski zarašpani lošom svirkom bez adekvatno ispolirane produkcije za neku širu primjenu. U ovome novome životu trebali bi zagristi jače i ako je ikako moguće da to barem na pozornici, te na budućem povratničkom albumu djeluje profesionalnije i uigranije. Uspio sam odgledati još samo naredni bend Bombarderi Bombarderi, kudikamo bolje uvježban i usviran četverac starih momaka s Trešnjevke. Odsvirali su svoj polusatni set žestokog garažnog rocka s punk referencama odličnih i raznolikih wah-wah riffova gitariste u crvenoj majici za koju sam ispočetka ovlaš nehajno mislio da na prsima ima amblem Adidasa. A kad sam malo bolje pogledao, tamo piše - alcohol, ha-ha-ha! Inače bend praši poput Partibrejkersa, vokalist s plavom kratkom 'beckhamicom' djeluje kao uvjerljiv i karizmatično privlačan frontmen, ima upečatljiv Canetovski prodoran glas, zanimljive tekstove sa socio-političkim angažmanom o ovome društvenom sranju, bijedi, govnima i stupidnostima života na svakome koraku. Pjesme su im hitoidno napucane refrenima i pozadinskim vokalima basiste sa zalizanom irokezicom, a momčina umije odvaliti ponekad i u funk linije koje mjuzi daju dodatno plesan štimung. Neki ljudi u publici su i odvalili u vlastitu katarzu na njihove stvari, te kako mi se čini, ovaj bend ima izgrađen stav i gard kuda ide i što želi postići. pogledao sam i njihovu web stranicu s jako dobro sročenom biografijom benda kakva se baš ne može naći. Imali su više promijena u postavama nego Mark E.Smithovi The Fall (hahaha), a rade tek od 2010. Uz još dorađenije aranžmane gdje se osjeća da i frontmen umije zasvirati poneki solo i popuniti gitaristički prostor, nema nikakve sumnje da bi Bombarderi vrlo brzo mogli isplivati na daleko širu rock pučinu jer imaju sve potrebne atribute u glazbenim, a i scenskim performansima. Djeluju s ozbiljnim pristupom, a istovremeno i vrlo zabavno. Palac gore! Te večeri su još bili najavljeni Komesari i Rašpa koje sam uistinu htio pogledati, te meni iznimno značajan bend Abnormalan koji je u posljednji trenutak otkazao nastup zbog Žaretove indisponiranosti srčanim tegobama predinfarktnog stanja. Žare je netom prije bio i u bolnici, no ipak je došao pogledati i poslušati svirku, jebate, svaka čast... Uspio sam na trenutak popričati s njime 2-3 kratke rečenice. U to vrijeme kad su Bombarderi završili sa svirkom već je bilo 23h, te premda je bio petak, ujutro sam imao neke svoje privatne obaveze koje nisam smio zajebati, no da je bilo po nekom protokolu i da se nije onoliko otezalo s početkom svirke Loših Dečki, vjerojatno bi odgledao još barem jedan bend, a možda i oba. I to mi nikad nije jasno zašto svirka uvijek mora početi tako kasno kad u klub, birc ili bilo gdje ljudi moraju čekati gubeći dragocjeno vrijeme jer se stalno provlači ta otrcana fraza 'dok se skupi još malo ljudi'. A ionako skoro pa da više nitko i ne dođe. Ma sviraj u 20 do 23h, naredaj 3-4-5 bendova po pol sata/ trifrtalj vure s kratkim pauzama za izmjenu instrumentarija, a posle nek' se pije, čavrlja i zabavlja do fajrunta. Prvo program, posel, film, umjetnost, prezentacija rada i djela, a onda seks, komentar, kritika, druženje, pijanka i ostalo. Šteta, sorry Komesari i Rašpa, nisam vas stigao odgledati i odslušati. Život ima i neke druge prohtijeve.

horvi // 20/02/2016