Ima li čistih ljubavi? Nema, jer nema čistih ljubavnika. Nema savršenih ljubavnika, profesionalaca, i sve se prije ili kasnije pretvori u isprva tiho, a zatim bjesomučno slijepo traženje, pipanje kroz tamu i kišu, čudne poglede i osmijehe koji su samo surogat jučerašnjeg osmijeha, tumaranje kroz košmar u koji se pretvara svijet omeđen jučerašnjim stolićima, barskim daskama, stolicama, tepisima i paučinama. Nema ničeg poznatog kad se završi ljubav, ničeg poznatog osim gorčine i dugih koraka kojima se preusmjerava tjeskoba prostora koji se odjednom mrzi. I to je, možda, spas. Posrni i padni šest puta, ali na svoje noge stani sedam puta, i još, kad propadaš propadni potpuno - karikiram Hagakurea jer to je jedina filozofija na kraju: kad osjetiš da toneš, opusti se, ne budi smiješan onima na obali, toni kao da uživaš u tome. Sklupčaj se i tuguj tiho, ako je već brana kapaka popustila i ako dolina obraza treba biti preplavljena, zamotaj se u kožu i pusti da to plavetnilo prijeđe preko tebe. Ništa ti se neće dogoditi samo ćeš ustati tvrđe kože. Dotakni i osjeti dno pa se svom snagom odbaci prema površini. Kad stigneš gore i kad te oni na obali upitaju što se dogodilo, reci da si ronio. Ne brini da će te otkriti - ronilaštvo je društveno prihvaćen sport, tuga nije. Nitko ne želi otkriti tugu, ni kod sebe ni kod tebe. Iako velike umjetnosti nema bez velikog "bluesa". U nekoj fazi unutarnjeg lutanja naišla sam na tekst o tome kako je ruske romanse, bosanske sevdalinke i crnački blues nemoguće imitirati. Jednostavno se moraš roditi kao ruski romantičar, bosanski sevdahlija ili berač pamuka da bi pjevao te tri vrste onako kako to treba. Daj zamisli! Zapravo, možda to i jest tako, no blues je značio toliko različitih stvari tolikim različitim ljudima da je pomalo besmisleno raspravljati o njegovim izvorima. Usprkos tome, Delta je bila dom jedinstvenoj formi bluesa koji je s vremenom postao izuzetno utjecajan na suvremenoj sceni. Nastale su svojevrsne borbene pjesme Pokreta Emotivnog Otpora koje u svojim najboljim trenucima zvuče pokvareno jer poništavaju moral kojeg smo usvojili i govore da je tamna strana života tu negdje - paralela iste dimenzije. Govore da je pakao samo zabačeni dio raja. Recimo, i black metal, u svojim naboljim trenucima, zvuči pokvareno: agresija ritma na inertnost etabliranog uređenja - tu negdje vidim poveznicu između ovih dviju vrsta glazbe. No, ovo nije mjesto za priču o eksploziji popularnosti bluesa i black metala, ali je moja recenzija i pisat ću što hoću. A ovo sam oduvijek htjela napisati. I kome ne paše - x je u gornjem desnom kutu! Jednostavno se ne ubrajam u obožavatelje glazbe koji pripadaju srednjoj struji. Ako zvuče kao stotine drugih, manje ih cijenim. Na kraju krajeva, sve ostaje na publici. Glazbenike hvale kao genijalne i inovatore, ali uvijek je mnogo više slušatelja nego svirača i oni su ti koji stvaraju svijet u kojem će neki izvođači prosprerirati, a drugi se probijati kroz mrak. Ono što definira stil, žanr ili pokret jest publika koja ih podržava i konzumira. Bend s jakom ritam sekcijom nadjačat će svakog solista, ma kako vrstan on bio. Svatko sluša glazbu kao dio nekog šireg iskustva, bilo da je riječ o opijanju u baru ili jednostavno opuštanju kod kuće nakon napornog rada. Publika ne utječe samo na stilove i pristupe glazbi, već i na njezinu kvalitetu. Ako je dovoljno brojna, pružit će potporu dovoljnom broju glazbenika i neki od njih pokazat će se iznimno nadarenima. Ako je pak dovoljno zahtjevna, natjerat će ih da u potpunosti razviju svoj talent, pa čak i da ga nadmaše. Ako je publike manje, i talenta će biti manje, a ako uz to traži manje, prosječnost će postati standardom čak i kad su glazbenici sposobni pružiti više. Nekako mi se učinilo da se to u nekom trenutku dogodilo legendarnom Tony Lee Kingu koji je, ukratko, nakon izgubljene ljubavi otišao u svijet svirati slučajnim prolaznicima ulica metropola, ali i na pozornicama s velikim bluzerskim imenima. Nakon takve fantastične priče očekuješ čuda, a poluprazan auditorij na domaćem terenu tome uopće ne ide u prilog. Kakva šteta, jebote! Solo bi im pljeskala! No, dobro. Sviranje nepopularne, arhaične glazbe zahtijeva posebnu vrstu ljudi. I hvala Bogu da ih ima jer su mnogi staromodni stilovi još uvijek nenadmašivi, kompleksni, dirljivi i nijedna ploča na svijetu ne može zamijeniti njihovo slušanje uživo. U svijetu gdje se kreativnost i inovacije stalno spominju kao najvažnije umjetničke vrline, važno je da se neki ljudi ipak prihvate savladavanja klasičnih formi i postaju majstori tradicionalnog. Činjenica da najkvalitetniji blues koji danas možemo čuti ima muzejsku ili klasičnu vrijednost, znači staviti ga u kategoriju s Rembrandtom, egipatskom skulpturom, Van Goghom, Beetovenom i Dukeom Ellingtonom. To nije uvreda nego opis i podsjetnik da su se stvari promijenile od dana kad je to bio novi zvuk pred kojim su vrata širom otvorena i uz snagu električne struje cijela bi priča zvučala svježije i uzbudljivije. Zapravo je priča puno kompleksnija jer na koncu publika opet ima zadnju riječ. Ona je ta koja odobrava svaki krik gitare, visoke duge note, ne prepoznaje suptilnosti vokalnog fraziranja, ne smiješi se osobnim šalama i dobiva ono za što navija. Većina će glazbenika odbaciti suptilnosti koje zahtijevaju puno dodatnog rada i brige, dati ljudima što žele, pokupiti pare i otići kući. Izvođači koji ustraju na svojim visokim standardima možda će se oduprijeti iskušenju da izvode jeftine štoseve, ali o publici neće misliti dobro i što dulje sviraju za nju, to će više gubiti entuzijazam. I nema veze koliko su briljantni i nadareni ti glazbenici. Ako se publika zadovoljava osrednjim, veliki glazbenici će tako i zvučati. Ili će odustati, ili se pak prepustiti alkoholu do smrti. S Ericom Sardinasom to nije slučaj. On će se radije s publikom prepustiti alkoholu do smrti. Zato su svi nestrpljivo i čekali da po drugi put ovog tjedna uparkira svoj Veliki motor u Hard Place i još jednom oplete Get Down To Whiskey! Sardinas je pjevao tvrdo i čovjek može osjetiti taj napor, ali time zvuči još strastvenije. Kobnim silaznim notama ponavljao je vlastite fraze kao da oponaša vjetar, a zatim se stišao poput jauka u istoj zlosutnoj kadenci. Visoki tonovi gitare prepuni uzdaha koji dopiru iz publike nestali su u tišini, kao da ih je odjednom odnio ovaj hladni proljetni vjetar. Zvonki, željezni akordi odjekivali su na mahove poput teških koraka u istom silaznom molskom nizu. Prizori glasa lutalice i njegova jeka, imitacija vjetra što brza kroz žice i nepomirljivi, polagani neumoljivi koraci, prepuni zla i preopterećeni užasom usamljenika usred pokretnih, neprepoznatljivih sjena u noći. Divlje i zastrašujuće, note su ocrtavale tamno bespuće bez zvijezda, s urlajućim gorkim vjetrom natopljenim hladnom kišom. Preko vrha brijega dovukao se usamljen, odrpan i smeten lik, svinut vjetrom, jednom rukom držeći svoju gitaru koja se njihala na ramenu oko njegovog vrata. Slide mu služi kao ravnopravan partner, a ne patnja, odgovarajući jednako napetim intenzitetom. Zajedno pojačavaju snažne, maštovite slike u tekstovima pjesama, prenoseći očajniku usamljenost koja je zapravo naličje putnikove slobode - Treat Me Right - dok kombinacijom ritmičkih inovacija mami zadovoljna lica - I Can't Be Satisfied. Činjenica da je Delta ispljunula najbolje blues glazbenike - neminovna je. A Eric je nedvojbeni majstor te glazbe. Iako je riječ o istodobno dubokom osobnom svjedočanstvu i dramatici najvišeg reda možda će biti neobično ako ustvrdim da je Roadhouse Blues završetak nastao slučajno. No, učinilo mi se kako je Sardinas planirao otpjevati barem još jednu strofu s kojom je završio i večer ranije, no soliranje njegove ritam sekcije očito je signaliziralo istek vremena. Poetski, bila je to sretna nezgoda. Ipak je blues ponor zapakiran u glazbu!

I eto nas opet na početku priče. Završila se ljubav. Ne osjećaš tlo pod nogama - kada propadaš, propadni potpuno! Uzmi taj komad plastike na kojoj je ponor zapakiran u glazbu, stavi ga u gramofon, zaključaj sva vrata i baci se u privatnu orgiju do sljedećeg koncerta!

veda // 29/04/2016

> vidi sve fotke // see all photos