Zvjezdan Ružić. Ime koje mnogima ne znači puno. Većina vjerojatno nije niti čula za njega. Njegovo ime meni je prvi put osvanulo kad sam pisao recenziju jednog od albuma Borne Šercara i njegove posade Jazziana Croatica, u kojima svira i Zvjezdan Ružić, vrhunski pijanist, koji se niti u jednom trenutku ne boji svoje ideje provesti u djelo. Zvjezdan i ja smo se upoznali baš na službenoj promociji posljednjeg albuma Borna Šercar's Jazziana Croatica - Wagner Goes To Hollywood (recenzija uskoro), gdje mi je rekao da je snimio samostalni album u sekstet postavi. Pričali smo tad da je jedinu promociju albuma imao krajem prošle godine u Rijeci, promociju koju je sam(!) organizirao, dok u Zagrebu njegov sekstet još nije promovirao album. Tu sad ulazi organizator jazz koncerata u Vip Clubu, Borko Rupena (vrhunski jazz bubnjar, Capiscone), koji je najzaslužniji za dolazak seksteta u Zagreb i promociju albuma, i to baš na Međunarodni dan jazza.

Borko je na početku koncerta ukratko predstavio što možemo očekivati, te kako mu je iznimno drago što je uspio dovući do Zagreba ove vrhunske glazbenike. Ubrzo je prepustio podij glavnim umjetnicima. Ono što sam čuo par trenutaka poslije, apsolutno je potvrdilo sve ono što sam doživio slušajući Ružićev album 'The Knightingale Cabaret', (također recenzija uskoro!). Najkraće bih album umjesto opisa, bez puno razmišljanja, smjestio među najbolje jazz albume u posljednjih desetak i više godina. Uspio je u autorsku (što je itekako bitno!) jazz priču ukalkulirati hrvatske etno elemente i stopostotnu jazz pozadinu. A doživjeti njegovu glazbu uživo još je jedna viša dimenzija. Fascinantno je kojom lakoćom dirigira svojim mikro orkestrom, u kojem svaki od članova, uz svoje dužnosti, jednako ima i slobodu improvizacije. Tako smo mogli doživjeti i poduže solo dionice, u kojima je u prvom dijelu koncerta najviše do izražaja dolazila truba, a kako je koncert odmicao i oba saksofonista iskazala su svoju porciju genijalnosti. Brass sekcija najviše me impresionirala u naslovnoj pjesmi albuma, gdje su se rafalnom paljbom izmjenjivali na solo pasažima, te je svaki imao par sekundi da se pokaže, i tako su se vrtili u krug. U najmanju ruku genijalno. Na trenutke sam se osjećao kao da sam na brodici koju je napao morski pas i lagano ju grize i ne pušta, gdje se nekim čudom osjećate zaštićeno i divite se morskoj nemani. Naravno da je tu morski pas u ulozi Zvjezdana i njegovog seksteta, jer čim su krenuli, jednostavno vas nisu puštali. A vama je jednako drago što je tako! Bilo je i dolaženja i odlaženja s pozornice, pa je sekstet znao postati i kvintet i kvartet i trio, ali u svakoj od tih formi Ružićeve kompozicije su samo dobijale na snazi. U jednoj od kompozicija gostovala je Alba Nacinovich. Tad su na pozornici bili kao kvartet, u kojem su se, uz standardni jazz trio, vokal i saksofon "prepucavali" i nadopunjavali. I bilo je sjajno. Ipak, moram priznati, kad su svi zajedno na pozornici, dogodi se onaj klik u kojem je isprepletenost i energija komunikacije instrumenata na najvišem nivou. Ne bi bilo u redu pred kraj teksta ne predstaviti članove Zvjezdanova all star seksteta; Luka Veselinović - kontrabas, Adriano Bernobić - bubnjevi, Lenart Krečič- tenor sax, Tomaž Gajšt - truba i Vojkan Jocić - sopran sax. Kako smo saznali za vijeme koncerta, bubnjar Adriano specijalno je za ovaj koncert došao iz Amsterdama (!). Vidi se koliko se međusobno razumiju i koliko mogu biti ponosni na sebe što stvaraju ovako sjajnu glazbu.

Jedan od dokaza bila je nazočnost puno priznatijeg i poznatijeg pijanista, Matije Dedića, koji je na koncertu sjedio u prvom redu i apsolutno se prepustio čarima koje Ružić i njegov sekstet isporučuju. I jednako iskreno je zvučalo kad je Matija u razgovoru nakon koncerta rekao Zvjezdanu: "svjetsko, a naše!". Baš tako sam i osobno doživio ovaj koncert. A ako to kažu i oni koji su sto posto, i s autorske i instrumentalističke strane, unutra, dvojbe nema.

Koliko će ovaj koncert imalo pokrenuti lavinu i hoće li se Zvjezdanu otvoriti neka nova vrata koncertnih dvorana ostaje da vidimo. Ali definitivno bi bilo u redu da i veći i veliki mediji daju malo više prostora domaćim jazz glazbenicima. Jer njihov put je itekako trnovit, od studiranja van Hrvatske do kasnijih koncertriranja za šačicu ljudi. A jazz scena nam nikad nija bila jača. Ovako se sve svodi na nekoliko imena; Matija, Tamara ili pokojni Boško. A da slučajnog prolaznika pitate da, osim njih troje, navede još bar dva naša jazz imena, rezultat bi ostao porazan. Velika šteta i nepravda.

jura // 02/05/2016