Ako me utorkom zapadne kakav mali koncert, to znači da tamo idem malo bacit uho bez nekakvih pretjeranih aspiracija glede socijalizacije i divljanja. Također, utorak je dan kada mi se mojo suit (čitaj: odjeća za vikend-izlaske) suši na štriku, pa sam se do Attacka zaputio u gornjem dijelu trenirke kojeg nosim po kući kao da idem do kvartovskog supermarketa. To spominjem samo zato što nisam ni slutio da će jedan mali detalj na odjeći meni ni po čemu značajan drugima predstavljati intrigantno obilježje. Radi se o grbu na Bayern München. A večerašnji glazbeni gosti iz Schwäbisch Gmünda su navijači Stuttgartskog VfB-a, njihovog zakletog neprijatelja. Lik iz benda mi je odmah u dvorištu Medike prišao tražeći objašnjenje. Bez ikakve agresije, čisto vođen znatiželjom. Bio je zadovoljan kad sam mu rekao da ne znam ništa o njemačkom nogometu, da ne pratim ni sport općenito, pa mi je sasvim svejedno čiji grb nosim, bitno da mi trendža ima lijepe boje. Ipak se osjećao dužnim da mi održi kratko predavanje o tome kako je Bayern buržujski klub fašistoidnih navijača, a VfB radnički za kojeg navijaju pravi antifašisti. Potom mi je dao okruglu VfB naljepnicu uz učtivu molbu da ju nakeljim preko Bayernovog grba. Kao ne moram ako neću, ali da bi bilo lijepo od mene. Ja sam pristao iz razloga što je na naljepnici pisalo i "hate racism" što je ipak neka politički značajna poruka za razliku od pukog grba na minhenski klub. I tako vuk ostade sit, a ovce na broju. A sada da vidimo što se zbivalo unutar zidina kluba. Koncert su otvorili Nijemci Defenders of the Universe. Iako sve, od imena benda do crtićkog logotipa i covera, izgleda kao teška sprdačina, radi se o ozbiljnom uličnom, navijačkom i politički angažiranom bendu koji je stilska kombinacija rapa i melodičnog panka s povremenim diskretnim uletima u reggae/ska uz tekstove na njemačkom jeziku. Svojim zvukom bend nas vraća u crossover ranih 90-ih kada je repanje uz distrorzirane gitare postalo trademark. 1993. je izašao film Judgement Night čiji je soundtrack baziran na suradnji repera s rokerima, hardkorašima i metalcima dobio veće pohvale od samog filma. Such a Surge i H-Blockx su vjerojatno prvi njemački bendovi koji su 90-ih počeli "furati" taj rapcore-crossover fazon, ali DofU donosi sitnu inovaciju jer u priču upliće i pank, a osim gitara nije im strana ni obilna upotreba sintisajzera koji cjelokupni ambijent obogaćuje dodatnom dimenzijom. Pošto mi ta crossover faza žestoke muzike predstavlja jedan od ponajboljih pravaca u povijesti glazbe, bilo mi je izuzetno zadovoljstvo spoznati da po svijetu niču novi bendovi koji taj pravac svjesno ili nesvjesno pokušavaju uskrsnuti i spasiti od izumiranja. Doslovno nisam mogao vjerovati da se na tri metara od mene uživo reproducira zvuk muzike koju je i na playlistama slušaona teže naći nego zihericu u plastu sijena. Zato me mirna publika od nevjerojatnih deset ljudi nije puno demotivirala u nastojanju da se odmah počnem razbacivati podijem k'o đubre po vinogradu. Tek sam počeo piti prvu pivu, a koeficijent opijenosti mi se pomoću muzike učetverostručio. Ukratko, ovim braniteljima crossover-univerzuma pank daje melodičnost i žestinu, rap groove i živahnost, klavijature ambijentalnost, a mjestimični reggae/ska lajtmotivi dođu kao sitna iznenađenja i ukrasi za oblikovanje rubova. Muzika je istovremeno plesna, zanimljiva za slušanje, a povrh svega je i eksplicitno antifa. Što se više od jednog benda može poželjeti? Još su i super svirali. Jedino je bubnjar u rijetkim momentima malo trokirao s taktovima i varirao tempom, ali to je dalo bendu pankerski šarm savršenog nesavršenstva, a na sklad je utjecalo toliko neznatno da sam vjerojatno to jedino ja skužio. I bolio me kurac. Jedina prava šteta je što ljude boli kurac za ovakve bendove. Nisu ni svjesni kakvu budućnost prošlosti propuštaju. Nakon ove bombe od benda koja je otprašila 15-ak pjesama nije lako idućoj grupi izaći na binu. Ali fora je u tome da su bubnjar, klavijaturist i jedan gitarist ostali na pozornici, a prinova je stigla u obliku drugog basista i DJ-ice Koki. Oni zajedno čine bend The Gadje koji su odnedavno pratnja romskom reperskom dvojcu poznatijem kao Gipsy Mafia. Jedina razlika između ova dva benda je što prvi ima više panka i manje rapa u odnosu na drugi kod kojeg je obrnuto. Ova se kolaboracija dogodila kada je jedan član Gipsy Mafije otišao na gastarbajt i tamo se skontao s ekipom iz benda. Treći mi je put da uživo gledam Gipsy Mafiju i moram posvjedočiti da ih je podrška benda uistinu preporodila. Uz pratnju žive muzike definitivno zvuče raznolikije i energičnije nego uz gole matrice. The Gadje bi bez problema mogli posramiti Kandžijine Gole Žene. Razigrani flow i čvrst delivery Gipsy Mafije uz crossover bend zvuče 50 kila teže nego preko golih matrica, pogotovo na refrenima gdje prijelazi na brži tempo i distorziranu gitaru dižu dinamičku tenziju do eksplozivnosti. Također, prije je preko samih matrica čitava mjuza vozila nekako preravno, a ovako je prerasla u uzbudljivi motocross. Gipsy Mafia nas je kroz 11 numera provozala svojim standardnim setom satkanim od problematiziranja položaja Roma u društvu, obračunavanja sa suštinskim problemima kapitalizma, jebanja majaka drotovima, pa do iskrenih, ali pomalo naivnih poziva na revoluciju. Sa članovima prethodnog benda odrepali su i zajedničku stvar "Solidarnost" pokazavši koliko je uznapredovala njihova srpsko-njemačka drugarska simbioza. Jedina je žalost što se tek šačica od dvadesetak posjetitelja imala priliku uvjeriti da "ciganska posla" imaju i pozitivnu konotaciju. Ali ovi ljudi su ih barem shvatili do kraja ozbiljno i nisu se patronistički smijuljili u stilu "vidi ih, baš su fora!" kao što se znalo desiti na nekim njihovim bolje posjećenim nastupima u Zagrebu. Ovim ljudima se grupa sviđa zato što pravi dobru muziku, a ne zato što imaju snobovsku potrebu pokazati svijetu da ne diskriminiraju braću Cigane i samima sebi čestitati kako su si zbog toga posebni, alternativni i überkul. Antidiskriminatorni stav nije nešto čime se treba drugima busati u prsa, nego civilizacijski doseg koji se kod metalno zdravih ljudi podrazumijeva. Teška srca sam dočekao kraj ovih dviju gotivnih skupina izvođača iz razloga što ne znam kada će se opet ponoviti ovakav uzbudljivi revival crossovera 90-ih u našem prelijepom gradu. A onaj čije će se ukazanje sigurno ponoviti bezbroj puta je definitivno besmrtni Faraon Slavko. I naš "elektro-pop prosvjetitelj i svevremenski vladar proto-seksualnih lakih nota i teških ritmova" se pobrinuo da večer ostane zavijena u trideset godina starije ruho, pa je ovoga puta za puštanje matrica koristio kazetu koju su vrtile baterije legendarnog Sony Walkmana. Faraon je ovog puta Zemlju posjetio u krajnje minimalističkom izdanju bez Senna M mikrofona i klavijatura. Nažalost, i atmosfera u publici je svedena na minimalizam, jer je bio osuđen na 15-ak ljudi spremnih na blagi mrdoguz. Ali unatoč tome što bojni poklič "čagaj mala!" nije odvažno poveo zemaljski narod u bitku za super-libido, njegove seksualno-ljubavne propovijedi između pjesama su zvučale kao da bi na isti način izrekao i pred 200 ljudi. Neke su čak i trajale duže nego obično u trenucima kada se čekalo da se kazeta premota. Također, dobar stari šum magnetske trake podario je njegovoj muzici ambijentalni layer kakvog ne možeš dobiti nikakvim drugim modernim uređajem. Sve u svemu, Faraon nije pokleknuo pred slabim odazivom seksualno napaćenog naroda. Nije ni Isusu trebao pun Dinamov stadion da bi neko mjesto smatrao dostojnim svoje prosvjetiteljske prisutnosti.

Za kraj se ne možemo ne zapitati zašto je Attack na ovako divnom programu izgledao kao da se koncert hladno mogao preseliti u medički Mikroprostor ili nečiju dnevnu sobu. Najočigledniji faktor je utorak. Ako početkom tjedna ne svira neko veće domaće ili inozemno ime, klubovi se općenito mogu pozdraviti sa solidno ili potpuno napunjenim kapacitetima. Svi se nešto jadaju i izvlače da nemaju para, a nekim čudom ih za "velike" koncerte uvijek iskopaju iako ulaznica bude i triput skuplja od 30kn. Za bolju prođu, manje poznate i anonimne bendove očito treba gurati u termine u kojima i "velike face" vole pobrati vrhnje. Ali jasno da je izbor koncertnog termina skučen ako su bendovi na turneji. S obzirom da je tog dana gradom bjesnila Norijada, možda je za ekonomski isplativu računicu trebalo napraviti neki tulum za maturante gdje bi se isti nakon paradiranja došli u Attack do kraja ispucati. Ali ja bih osobno jako žalio takav potez, jer onda ne bih ovaj događaj mogao prepričavati kao jedan od najbolje provedenih koncertnih utoraka ikad. Kad ti se dan od kojeg ne očekuješ ništa ekstravagantno preobrazi u malu subotu, onda znaš da ti je bilo izvanredno.

Dok pišem ove retke, naljepnica s početka teksta "love VfB, hate racism" mi i dalje stoji na trenirci pokraj srca. Ugodni flashbackovi na ovu večer mi se vraćaju kad ju god pogledam, kao Proustu kad zagrize Madeleine kolačić. Stoga, ovim putem se zahvaljujem Tobiju (basistu iz The Gadje) što mi je oplemenio kućnu odoru.

ognjen bašić // 19/05/2016