Nakon što su se ugasile Piština Metal Mania i Oluja Fest Infaustum Projekata, stranice povijesti hrvatskih metal festivala pretvorile su se u debelu knjigu žalbe zahvaljujući nesposobnjakovićima kojima ni organiziranje čajanke u stanu ne bi prošlo bez najmanje 5000 eura gubitka, a kamoli da biste im povjerili organizaciju festivala. Svi su čuli za Stipu Jurasa i njegovu apokalipsu s Metal Melting Summitom, a poneki za lik i "djelo" Filipa Kolarića u pokušaju da provede Underground Ressurection Fest i druge propale projekte. No izgleda da u zadnje vrijeme domaća metalna festivalska scena opet raste na čvrstim temeljima. Zagrebačka Valhalla, šibenski Hazardous i riječki Dark O Metal Fest (ne)sveto su trojstvo uspješno organiziranih festivala koji bogatom ponudom domaćih (s ponešto inozemnih) bendova nadomještaju relativni nedostatak manjih metal koncerata. Naime, domaći metalci u svojstvu headlinera rijetko su u stanju puniti klubove solidnim kapacitetom ili ih dovesti do rasprodaje. Pored toga, teško je manjim koncertima zadovoljiti svačiji ukus jer svaki podžanr metala ima svoju specifičnu publiku koja se rijetko preklapa. U takvoj nezavidnoj situaciji se čini da je jedina win-win opcija skupiti čim više domaćih bendova raznih podžanrova jednom godišnje na višednevnom festivalu. I tada se pred binom događa relativna smjena publike s obzirom na podžanrovske preferencije, ali se barem skupi puno ljudi na jednom mjestu. Dark O Metal je u toj priči zagrizao najveći zalogaj, ali ga je srećom u stanju prožvakati. Tri dana, 19 najavljenih bendova i brdo popratnih sadržaja koji se odvijaju od popodneva do kasno u noć uvrštavaju Darka u trenutno vodeći hrvatski metalfest. Riječka Hartera je i ambijentalno vrlo prigodna lokacija za metal festival, jer izgledom podsjeća na jedan od onih postapokaliptičnih krajolika kroz koji trčite dok u Doomu ili Quakeu strojnicom tamanite ružna i opasna čudovišta mutiranih gena. Pređimo na same bendove.

Prvi dan festivala otvorili su Neglected. Radi se o sastavu koji impresivno praši heavy duty dionice plešući na granici između tradicionalnog melodic death metala i modernijeg deathcore fazona. Nažalost, ime benda je savršeno opisalo malobrojnost ljudi na njihovom nastupu. Pored toga, bas gitara je bila uskraćena za jasan zvuk, a ovom bendu je to itekako potrebno s obzirom da basist nerijetko baca nekakve čudne tappinge sa svih 10 prstiju koji izgledaju kao da bi mogli zvučati interesantno i osvježavajuće. Bend općenito svira tip muzike u kojem su sitni detalji krucijalni za oblikovanje zvučne slike, pa mi je stoga drago da su se ostali instrumenti čuli kak' spada. Neglected postoje tek godinu dana i zvuče obećavajuće, stoga ne bi trebali oklijevati s ulaskom u studio kako bi dali narodu priliku da si ih pušta i kod kuće.

Još jedan novi bend kojem za ozbiljniju afirmaciju fali album je Dropthehammer. Ovi Puležani se drže sirovog starog death/grind zvuka oslanjajući se u ekspresiji i na humor što je prilično rijetka, ali zato i cijenjena pojava u metalu. Također, nastup im je prošaran elementima igranog performansa. U tom smislu je najviše prednjačio vokalist Dino kostimiran u odijelo s mašnom oko vrata izgledajući poput nekog pomahnitalog kompozitora koji je netom eskivirao s koncerta filharmonije da bi u prašnjavom tunelu Hartere pravio buku. Lik je većinu nastupa proveo growlajući ispred bine. Iz vlastitog iskustva s Čudnoređem znam da spuštanje u publiku u ranim terminima svirke ne daje željeni efekt animiranja ljudi, već te pretvara u kazališnu atrakciju za znatiželjno promatranje ili (polu)ridikulozni eksponat za zabrinuto negodovanje. Dino je pored toga završio i kao dežurna atrakcija za fotografe koji su ga poput lešinara opkolili i tažili svoj apetit neumornim škljocanjem od gotovo pola sata da na kraju gotovo niti jedna njegova slika ne bi osvanula u fotogalerijama na eventu. Ipak, bend je zabavno brutalan. A kako bi bio i brutalno zabavan ne bi bilo zgorega u performans ubaciti i još ponekog aktera poput onoga kada su na Roštiljarci doveli na binu pjesnika Marka Gavranovića u luđačkoj košulji prilikom glazbenog uprizorenja njegovog teksta.

Bad Blood je jedan od onih bendova koji odbija propasti s godinama i uspijeva održati koncertnu aktivnost unatoč brojnim fluktuacijama u postavi i pokušajima diskreditacije pomoću optužbi da sviraju hatecore. Čini se i da u zadnjih par godina doživljavaju renesansu, jer su počeli izbacivati nove albume što nisu učinili više od 10 godina, a i broj bukiranih nastupa rapidno raste. Teško mi se sjetiti kako mi je bend zvučao uživo prije 10 godina, a sasvim sigurno sam ih gledao i više od dvaput. Vjerojatno zato što ih nisam zapamtio ni po čemu upečatljivom. Ovaj nastup me podsjetio i zašto: bend nema za ponuditi ništa osim Pro Painovskih riffova presječenim replikama solaža Dimebaga Darella, ali članovi benda se ionako otvoreno ponose svojim uzorima, pa sumnjam da će to uzeti kao zamjerku. Sve to zvuči jako usvirano, gitarist ima virtuozne tehničke performanse, nastup je odrađen ležerno bez preseravanja i paroliziranja, dio publike je to svesrdno podržao, ali ja nisam osjetio nikakvu emotivnu iskru koja bi me nagnala da kažem išta više od toga kako je nastup bio sasvim solidan. Ne škodi ga popratiti, ali nije ga šteta ni propustiti.

Po reakcijama i brojnosti publike titula headlinera petka je definitivno pripala lokalnoj fusion industrial metal atrakciji One Piece Puzzle. Tehnička i tonska izvrsnost im je na razini svjetski poznatih bendova. Uživo zvuče gotovo isto kao u studiju, a čak se i stilski profiliraju u smjeru nekog svog originalnog fazona ne libeći se eksperimentirati sa zvukom. Ako moramo baš naći neke usporedbe, OPP u jednom trenutku zvuče kao pokušaj da se muzika Mr.Bunglea oglođe do kostiju i stavi u plesne gabarite, u drugom kao Rambo Amadeus koji je miješao steroide i ljepilo, u trećem kao killer klaunovi zaluđeni Rammsteinom. Vokal Ane Balkane po svim performansama nimalo ne zaostaje za bivšom pjevačicom, u nekim momentima ju čak i nadmašuje. Od oštrine i agresije istog ledi se krv u žilama, a o presađivanju njojzinih glasnica na mjesto svojih sanjaju i muški pjevači. Performans im je pun igrokaza, izmjena bizarnih kostima i vrlo detaljno razrađene mimike. Sve skupa podsjeća na neku groteskno-morbidnu sadomazo varijantu performansa od Let 3. Mnogi su ostali oduševljeni kompletnošću ovog benda kojima su popratni sadržaji neizbježna nadopuna savršeno reproduciranoj glazbi. Ali ja se ne mogu oteti dojmu da su im kretnje preuvježbane do te mjere da djeluju isforsano, neuvjerljivo, pa čak i sterilno. Kad tome pribrojimo tekstove koji tek pokušavaju nacrtati bermudski trokut na tromeđu crne humorističnosti, angažirane knjiške metaforike i dadaističke bizarnosti, krajnji rezultat ovog ambicioznog miksa je pretencioznost. Riječki Hesus Attor je nekoć to radio mnogo kaotičnije i uvrnutije, ali opuštenije i zabavnije ne shvaćajući same sebe tako ozbiljno. OPP tek trese brda da bi se rodio miš. Ražnjevi su im našiljeni kao Miracle Blade noževi, ali nikako da na njih nabodu zeca.

Prvi dan je imao čast zatvoriti splitski math/metal/rock/noise/screamo/hardcore sastav Essence, još jedan bend koji je poput Bad Blooda startao kasnih 90-ih da bi sredinom nultih apstinirao od svirke i bekao se početkom 10-ih, pa im je svirka na renomiranom festivalu stepenica za novi uzlet. Reference koje mi prve padaju na pamet su Converge i Poison The Well, pa čak i rani Mastodon, a pored toga ćete čuti u zvuku, pa makar i na par sekundi, utjecaj svih bendova koje su na FB-stranici naveli kao uzore. Ukratko, radi se o zvuku koji je kvalitetom nadišao razinu bendova sa Subvultures fešti patnje, ali se odbija razvijati u smjeru preupeglanog prog metala ili djenta. Na tom razmeđu Essence gradi svoju kaotičnu, furioznu, a opet sirovu isporuku turobno-čemernih nota koja je nažalost pobrala mlaku reakciju publike. Izmjene taktova, tempa i dinamike su ljudima očigledno predstavljali zahvalniji materijal za vođenje introspektivne fantazije, nego za puštanje bijesa da se ispolji kroz divljanje po podiju. No, takva atmosfera je ionako normalna pojava na bendovima koji pokazuju tendencije prema emocore/screamo sentimentu. Esencija benda je ionako, kako kažu "to play and meet cool people while we're at it". Ljudi na podiju i jesu bili skulirani, a da li su bili kul, to morate pitati članove benda koji su ih eventualno postkoncertno upoznali.

Drugog dana sam bendove Speedclaw i Voltage poštedio svoje nazočnosti. Nije da imam išta krucijalno protiv staroškolskih thrash sirovina ili heavy/stonerskih mantranja, ali nisam ja kriv što nam je izvanredna organizacija omogućila besplatan prijevoz busom na Metal Beach Party koji nam nije dao povoda da tijekom popodnevnih sati odmaramo od divljanja prethodne noći. Na plaži iza Kantride iz zvučnika beach bara Empeduja prašile su se empetrice teškometalnog repertoara. U početku je dolazak 20-ak čupavih spodoba u crnim majicama nečitljivih natpisa i sumnjivih simbola na plaži izazvalo pomicanje regularnih turista u stranu, a muzika iz bara tjerala goste. Ali s vremenom su odahnuli shvativši da ih nitko neće ritualno žrtvovati i piti im krv, pa ste mogli vidjeti random sredovječnu ekipu kako lagano ljuljuška glavama na distorzije i duple pedale dok za stolovima igra karte. Tamo se cugalo, galamilo, kupalo, spuštalo u vodu niz tobogan i tako to. Također, bus je po povratku s plaže stao ispred Plodina u neposrednoj blizini Hartere i bila bi grehota ne popiti koju pivu i baciti zez s ekipom ispred dućana. Uostalom, deseta mračna zapovijed festivala je glasila "Zabavite se!" i tko sam ja da ju odbijem. I normalno da čovjek nakon cijelog tog cirkusa dođe u kamp umoran, sruši se na luftić da ubije oko, po buđenju shvati da je propustio dva benda i onda se ekspresno obruši iz kampa pred binu.

A na bini je Voloh započinjao prvo poglavlje paganske black metal mise muzikom na tragu ranog Naglfara. To je bio uvod u mnogo zapaženije drugo poglavlje mise koje je pred osjetno brojnijim ljudstvom vodila folk/black skupina Stribog. Flaute, ženski vokali i melodije keltskog folka prizivale su romantične slike drevnih vremena kada se živjelo u skladu s prirodom. Osobito simpatična pojava je bio vokalist. S nogom na monitoru, pivom u ruci i u ležerno-šeretskoj pozi doimao se kao stalni inventar kafane koji uletava random gostima i priča im beskrajne priče o skrivenim svjetovima magije, vještičarenja i drevnih bogova propovijedajući vjeru naših davnih predaka. Inače takav tip glazbe nije moj komad čudesne Ljetne Zemlje, ali njihovo pitoreskno scensko izražavanje mi je taman podragalo mozak da u miru saberem sve razbacane dojmove od prvog dana i smjestim ih na pravo mjesto u srcu. A upravo to me učinilo spremnim da na headlinere drugog dana ostavim dušu na podiju.

Radilo se o Nizozemcima God Dethroned. Uvijek sam njihovu muziku smatrao još jednim generičkim izdankom europske black/death škole, ali su mi njihova ciklička pretakanja zvuka iz furiozne blastbeat rasturačine u mantrajuće low tempo melodije u festivalskoj atmosferi godila poput svrgnuća diktature nekog okrutnog boga. Festivali su općenito ipak mjesta gdje očekujem da ljudi svoje najbolje osobine izbace na površinu ne bi li svi lančano učinili isto te se osjećali zadovoljno i poželjno. Vođen tim porivom i upadam u delirična raspoloženja pod čijim utjecajem imam upola niže kriterije za ocjenu živog nastupa naspram studijskih uradaka. Ako na bend nemam krucijalnih zamjerki (poput one za pretencioznost OPP-a) tada dobra zabava uzima primat nad objektivnim doprinosom benda razvoju glazbene umjetnosti. Unatoč tome što je isti u God Dethroneda nepostojeći, ne može im se poreći suvereno i dostojanstveno vladanje binom i izvrsnost u tehničko-profesionalnom smislu. A to je očigledno bilo dovoljno da se masa raspojasa i napravi lom na podiju koji će se nakon festivala zacijelo prepričavati kao najbrutalniji na čitavom Darku.

Nakon ovog loma Infernal Tenebra je stigla na zahvalan teren, jer su se ljudima otvorili fergazeri za divljanje. Ipak, njihov black/death na granici tradicionalnog i modernog koji ponekad skrene u diskretna tech/prog poigravanja je većini ostao interesantniji za pozorno slušanje uz lagana kimanja glavom, a tek se mjestimično formirao poneki mosh pit. Ovaj bend u preko 15 godina postojanja unatoč dijeljenju bine s renomiranim svjetskim izvođačima nikako da u Hrvatskoj privuče adekvatnu kritičnu masu. Vjerojatno zato što izdaju album svakih cca 6 godina što je dovoljno da se rulja ohladi, pa čak i pomalo zaboravi na njih. To ih cementira u nišu gdje su i dalje "preveliki za underground, a premali za velike pozornice", kako je jednom rekao frontman. Ja sam samo čekao trenutak kada će vokalist reći: "a sada jedna od System Of a Down". To se naravno nije dogodilo. Nije se ni trebalo dogoditi. Ali bilo je zanimljivo o tome maštati. Tko mu je kriv kada je pljunuti Serj Tankian u dugokosoj fazi.

Branitelji hardkor istine Anger zatvaraju drugi dan festivala pronoseći Harterom metalizirano HC zvukovlje štujući Njegovo Veličanstvo Groove. U dvorani je ostalo dosta ljudi, a šačica nas se pošteno izdivljala. Šta reći o muzici? HC kao HC. Čuješ jedan bend, čuo si sve. To ili voliš ili izbjegavaš. Meni na koncertima uglavnom paše osim ako divljanje ne postane mosh pit u kojem ne mo'š bit'. Srećom, na Harteri nije bilo prizora gdje petorica ljudi laktovima i high kickovima simuliraju makljažu iz Tekkena što uzrokuje distanciranje svih koji nemaju preko 100 kila ili jaki Jackass faktor. Jedino što ovaj bend zacijelo nazvan po pjesmi Downseta pomalo razlikuje od većine braće po žanru su dvojica vokalista. Nije teško pogoditi da su si dobri frendovi, pošto je i bit hardcorea da sviraš s ekipom koja ti u životu najviše znači. Međutim, mimo sociološke koncepcije brotherhooda smatram da potencijal dueta nije dovoljno iskorišten. Prvo, za komunikaciju s publikom je bio zadužen uglavnom jedan vokalist, dok je drugi većinom između pjesama bio po strani. Drugo, od dueta sam očekivao više pravih reperskih dionica razgranatog flowa, a dobio klasičnu HC deračinu. Da se razumijemo, nije ni to loše, ali rapcore je uvijek zanimljiviji, pogotovo ako imate dva savršeno nadopunjavajuća MC-ja. Toliko.

Trećeg dana sam propustio Dark Omen, Inside My Casket i Flesh zbog hodočašćenja istom hedonističkom rutom kao i prethodnog: Empeduja - Plodine - Power nap u kampu. Stigoh taman na die hard blackere Black Cult. Članovi ovog benda, veterani riječkog black metala pekli su zanat u Castrumu, Gortaur's Wrathu i Unholy Inquisitionu, a Black Cult je njihovo najzrelije ostvarenje. Vjerojatno sam još iz doba propalog Scar Časopisa nekim članovima poznat kao dežurni hejter bivših im bendova. I bio sam. Više radi kvazi-mizantropskih prekenjavanja u scenskom nastupu i pauzama među pjesmama, manje radi muzike. No godine su učinile svoje. Muzika im je sazrela u impresivan mix stare i nove škole najtamnijeg žanra. Izmjene tempa i ambijenata su taman na razini da izbjegnu repetitivnu monotoniju, a opet dovoljno tečne da publika može uploviti u trans bez da joj nešto stalno podmeće klipove pod noge. Scenski nastup u mrtvačkim odijelima je postao staložen i dostojanstven baš kakva bi i smrt trebala biti. Osobno sam dojma da je black metal dovoljno samo svirati. Jedino što treba izgovoriti je tekst pjesme. Ne treba mi ni "hvala!" između pjesama. Hvala vama. Black Cult se možda nije strogo držao tog protokola, ali je uspio postići i održati dovoljnu razinu dostojanstva i mogu im za kraj samo čestitati na napretku u odnosu na bendove koji su mu kumovali.

Headlineri trećeg dana bili su Martin Schirenc plays Pungent Stench. Pošto Martin jeste Pungent Stench, onda je notorno da svira svoje stvari, pa mi blesavo što nije jednostavno ostavio samo ime benda, nego je sebe stavio ispred. Tim više što ne svira stvari sam, nego ima bubnjara i basistu koji ne djeluju kao puki gažerski plaćenici, već su konceptualno i prema uživljenošću uklopljeni u kolektiv. Unatoč tome, Schirenc kao lik je ostao ono što je bio: vječito dijete i čovjek iz naroda uvijek spreman da nabaci zajebanciju s publikom, a nije ni svirački zakazao. Publika je pokazala solidnu uživljenost, ali imao sam dojam da 95% ljudi ne zna ni stare ni nove stvari, već su ovdje jer su čuli da se radi, eto, o legendi. U repertoar nakon prvog raspada grupe nisam upućen, ali i meni je neke stare stvari poput "For God Your Soul..." i "Viva la Muerte" bilo teško prepoznati u novom aranžmanu. Naime, Schirencov vokal se dosta ofucao, a zvuk gitara je postao nekako hrđav. Tako je sve skupa zvučalo kao da stara Mercedesova limuzina nakon desetina popravka još uvijek vozi, ali samo se čeka tren da nešto crkne i ne bude više rezervnih dijelova, pa sve krene nizbrdo. Schirenc nam je podario solidan nastup pun zabavnih upadica i svaka mu čast što uvijek iznova skupi snage da se vrati na scenu, ali razvidno je da Pungent Stench nikada više neće biti onaj stari. Da ih na Darku slušam prvi put uživo, vjerojatno bi mi bili prejebeni. Ali ako se prisjetimo kakav show i lom su nam priuštili 2003. u Močvari, ovo mu je bila tek sjena.

Chaos Addict iako umišlja da ne robuje etiketama isporučuje nam generički heavy/thrash s natruhama modernijeg zvuka. Osim autorske setliste, odsvirali su nam i blok covera po kojem su ostali daleko zapamćeniji. Zanimljivo je slušati obrade Slipknota i Pantere, osobito kad ih svojim osebujnim vokalom pjeva zamjenski pjevač Dino Jelusić, ali nisam upućen koliko taj ekstremniji metal repertoar prolazi pred bikerima. A članovi ovog benda sa svojom visokom razinom usviranosti i ton-majstorija te odabirom glazbenog stila bi si definitivno egzistenciju najviše mogli osigurati od motorijada (ako već na tome i ne rade). Ali problem je što su bajkeri statična publika kojima je muzika zvučna kulisa za ispijanje pivi i tamanjenje kobasica. Ako želiš primiti satisfakciju od raje koja divlja, valja raditi i regularne koncerte za metal supkulturu. Istu ovu koja se našla te večeri na Harteri i pokazala da zna cijeniti kvalitetne obrade i pokretom, a ne samo stvaranjem prometa na šanku.

Na red dolaze zagrebački thrasheri LIV. Gotovo da nema metal benda koji pozavidno ne vlada svojim instrumentima. Također, rijetki su metalci koji donose muzici neku krucijalnu inovaciju. LIV po tome nije iznimka. Međutim, ovi momci osim što mogu popiti boga isusa, posebni su i po tome što uvijek naprave tulum (manjih ili većih razmjera) bez obzira na termin u kojem sviraju. Prisjetimo se, na Valhalli 2016 svirali su drugi po redu. Tada očekuješ mirnostojeće ljude s pivama u ruci kako sramežljivo razgibavaju vratove. Ali na njima je u Močvari već petnaestak ljudi počelo izvoditi bijesne gliste po podiju kao da nema sutra. Na Harteri zaista nije bilo sutra, jer je LIV zatvarao festival. Njihov posljednji poziv na partijanje ljudi su vrlo srčano prihvatili. To ponajviše pripisujem činjenici da su LIV-ovci na bini vrlo otvoreni u pokazivanju bećarskih emocija što i publiku potiče da se brže oslobodi. Koliko god zvučali opako, ne mogu sakriti svoj veseljački duh kojeg frontman Leo savršeno utjelovljuje. Publike možda nije bilo kao na God Dethronedu, niti je pogo bio tolikih razmjera, ali među ljudima je vladao jedan domaći ugođaj kao da su na tulumu gdje se svi znaju. Divljanja nije falilo, a između pjesama se sumanuto urlalo i dobacivalo gluposti bendu. Nismo im dali da siđu s bine, ali kad se to jedanput dogodilo svi prisutni su ostali pod euforičnim utiskom. Što reći za kraj osim: Let it LIV!

Od ostalih festivalskih sadržaja valja spomenuti da su se pauze između bendova mogle kratiti praćenjem brojnih performansa: od naturalističkih paradiranja Davora Dundare, preko vrćenja vatre u kolutima do erotičnog plesa na šipkama. Bila je tu i mala prostorija za partijanje na darkerski DJ set, a pored nje i soba za igranje Tekkena gdje se i mimo službenih turnira moglo cijelu noć virtualno šorati. Ne smijemo zaboraviti ni DJ-je zadužene za aftere zaslužne za to da se terasa Hartere nije praznila do jutarnjih sati. Na tom istom mjestu nalazio se i kamp s točno 38 šatora. Nažalost, kompleks bivše tvornice papira nije fizički omogućavao da se kamp smjesti prije checkpointa za ulaznice. Tako nije imao osobinu pravog festivalskog kampa u kojeg se izvana može po defaultu unositi piće iz dućana, ali je zato svojom pozicijom i kontrolom kamperskih narukvica mogućnost krađe svedena na minimum. Unos cuge smo ionako obavljali u jutarnje-prijepodnevnim satima kada su checkpointovi bili zatvoreni i zahvaljujem redarstvu što nas zbog toga naknadno nije nimalo gnjavilo. Posjetiocima je bio osiguran i tank s pitkom vodom te mjesto za tuširanje. Također, teško je bilo fulati ikonografiju i infrastrukturu glavnih sponzora festivala koji su iz svojeg džipa u nekoliko navrata dijelili energetska pića. Usput rečeno, dotični brand nije konkurencija onome koji ti daje krila. Oba potiču od iste korporacije, samo što ovaj za ciljanu skupinu ima supkulture.

Sve u svemu, treće izdanje Dark O Metal festivala pružilo je svoj trenutni maksimum. Tko se na Darku dosađivao i čamio, sam si je kriv, jer tri dana bogate ponude bendova i popratnih sadržaja nisu ostavile povoda niti za jednu sekundu praznog hoda. Prava picajzla i hejter bi bio onaj koji ne bi na tome organizatoru skinuo kapu do poda.

ognjen bašić // 17/08/2016