Tri godine je prošlo od začetka craft pivarstva u Hrvatskoj. U tom periodu broj malih pivovara je toliko porastao da ti se čini kao da su prisutne na sceni najmanje 10 godina. To je i više nego dobar povod da se pokrene prvi hrvatski festival craft pivarstva. I tako nastade Beeryard Fest, platforma za okupljanje proizvođača, distributera i ljubitelja craft pive koji na masovnom susretu imaju prilike razmijeniti pivarska iskustva, isprobati nove okuse i prije svega se dobro zabaviti. Program je počeo već u 12h od kada ste osim uživanja u pivi i roštilju mogli prisustvovati i pivarskim predavanjima, diskusijama i radionicama, a neizostavni dio večernje zabave predstavljao je glazbeni program. Krenimo redom. Glazbeni dio večeri otvorio je šibenski trio Magul pokušavajući dati umjetno disanje stilu koji bi možda imao solidnu prođu prije 15-ak godina kada su bendovi poput Toola i Deadsoul Tribea bili na vrhuncu aktualnosti. Međutim, takva muzika danas uglavnom služi generacijama ranih 80-ih za nostalgično prisjećanje na postgrunge/alter/prog/rock bendove koji su obilježili njihovo odrastanje, pošto se već desetak godina u tom fazonu ni na svjetskoj razini ne događa ništa značajno. Nakon prve pjesme uslijedila je pauza radi tehničkih smetnji, a i tijekom cijelog nastupa tonac se borio sa zvukom. S izvedbene strane bendu se nema što prigovoriti, kao ekipa djeluju dosta prizemljeno i ščilano iako pomalo introvertirano (što nije nužno mana), a komunikacije s publikom bi možda i bilo da je bilo publike. Dalo se na prste nabrojati ljude koji su imali fokus na binu, ali i njih je mrzilo da zaplješću. Bendu je tako dopala uloga zvučne kulise za degustaciju i uživanje pivi. Zalaskom sunca mnogo zahvalniji teren za nastup pripao je kvarnerskoj pop/punk/rock skupini Kraj Programa. Pred binom se već skupilo 30-ak ljudi. Iako su bili škrti u pokazivanju emocija, barem su održali fokus na bendu do kraja njihovog programa čemu su pripomogle melodije pitke poput američkog pale alea, pjevačica koja ne može fulati ton ni da se potrudi falšati i kristalno čisti zvuk. Mora da je ovom potonjem pripomogla i glazbena oprema u vrijednosti 3000 eura koju su ljetos osvojili na banjalučkom DemoFestu. Ne mogu garantirati za publiku, ali članovima benda zasigurno nije bilo dosadno. Više su komunicirali među sobom nego s publikom, pa je nastup djelovao kao dobra zabava na javnoj probi. Baš se među njima osjeća neka zdrava kemija. Bend je vrlo uigran i ležeran nastupajući bez trunke grča ili potrebe za samodokazivanjem. Jedino nisam siguran koja je točno ciljana publika bendu koji u deklariranju otvoreno stavlja pop ispred panka. Najbolje da pitate fanove Debelog Precjednika, Mašinka i Pičaka (koje) Vrište sviđa li im se Kraj Programa. Bojim se da je to njima za nijansu previše pop, a fanovima Jinxa i Natali Dizdar prežestoko. Nadam se samo da bend zbog pozicije u tampon zoni između popa i alternative neće u budućnosti spasti na "otkačeni" i "šašavi" ukras za sterilne gradske priredbe. Pred duplo brojnijom, ali i dalje statičnom publikom nastupio je ESC Life. Poduplala se bogami i decibelaža zvuka. Gitare su uvelike stršale nad ostatkom benda navlačeći zvuk više na noise rock, nego na power pop/indie rock čime se bend nominalno smatra. Pritom je Narančin vokal zvučao preblago za podlogu koja ga podržava za razliku od studijske snimke gdje je isti kompaktno stopljen s gitarama. Ne mogu se oteti dojmu da me to podsjećalo na kmeta koji pokušava uzjahati viteškog konja što vjerujem da nije bila namjera. Mimo toga, ESC Life je u suštini autorski tribute bendovima koji su imali presudni utjecaj na glazbeni razvoj njihovih članova. I u baštinjenju svojih uzora su uvjerljivi i kvalitetni do te mjere da bi im članovi Husker Dua zacijelo čestitali što su ih temeljito slušali i razumjeli. Nekima je to sasvim dovoljan razlog za uzgotiviti ovaj bend. Čak dobrom dijelu ljudi ako uzmemo u obzir da posjećenost njihovih nastupa znade brojati i do 150 ljudi. Beeryard po tom pitanju nije reprezentativan pošto nije u prvom redu namijenjen skupljanju poklonika muzike. Muzički dio festivala zatvaraju Muscle Tribe of Danger and Excellence. Iz interesa publike za prethodne bendove postalo je razvidno da je na Beeryard Festu glazba tek popratni sadržaj. Ipak, izgleda da se najviše ljubitelja craft pive preklopilo s fanovima ovog benda. I to uglavnom mlađeg godišta, jer sredovječna ekipa i roditelji s djecom već su otišli na počinak. Osim toga, njihov groove/stoner/metal/rock je za razliku od prethodnih bendova po žestini ekspresije najpogodniji da se podrška bendu iskaže mnogo eksplicitnije. Tako je svirka Muscle Tribea uspjela iznuditi i omanji mosh pit što je za jedan "pristojan" festival solidan iskorak iz konvencionalnih okvira. O ovom bendu mogu samo ponoviti sve što sam rekao u izvještaju iz Vitagea. Jedina razlika je bila što je ovoga puta frontman bio puno pričljiviji i veseliji u pauzama između pjesama. Bit će da su mu mnogo prijale hmeljne kašice iz raznovrsne crafterske ponude. A nama bi prijalo da izbace novi album, jer prošlo je već tri godine od prvijenca. O kvaliteti pive koja se na Beeryardu točila dovoljno govori činjenica da je većina štandova do 23h ispraznilo bačve. Osim toga, gužve na točionicima su uvjerljivo nadmašile ljudstvo okupljeno ispred bine. To ne bi trebalo iznenađivati, jer ovo nije glazbeni festival pod sponzorstvom pivovara, nego festival pive podebljan bendovima. Jedino nam je žao što su street food štandovi otkazali sudjelovanje i vjerujemo da će od iduće godine i taj segment nezavisne scene zaživjeti u sklopu Beeryarda. Uzdravlje!

ognjen bašić // 29/08/2016