Prošle srijede dobre vibracije su po stoti put prostrujale Vintage Industrial Barom. Odmah da ti kažem, uvod će se malo odužiti iz razloga što se radi o jubilarnom događaju, a to je najbolja prigoda da naglasim sve prednosti ovog programa u odnosu na one slične u drugim klubovima, jer po uzoru na Good Vibrations mogu puno toga naučiti i primijeniti na sebi. Slobodno pročitaj uvod bez uzdaha "ah, predugačko je!" i ako nisi event manager ili šef/ica nekog kluba (nažalost, većina njih čita reportove samo iz svog kluba, ako i to), jer mislim da je dost' dobar i koristan kao informacija svakome. Ne slažem se s tobom ako ne misliš tako, ali sam toliko tolerantan da ću ti dopustiti da se složiš s mojim mišljenjem. (Haha...i svi se grohotom nasmijaše). Btw, to je parafraza aforizma iz filma "Doviđenja, kako ste?", čist' da ne bi ispalo kako sam baš jako kreativan i duhovit.

VINTAGE SRIJEDOM KAO AMBASADA DOBRIH VIBRACIJA

Dakle, od svih tematsko-konceptualnih (a nenatjecateljskih) glazbenih programa koji su proteklih desetak godina pokrenuti u drugim klubovima s namjerom da idu redovito (Demonstrator, Artcoustic, Kultivator, Art Clubbing, Novi zvuk, Noć luđaka, MIMO, Free Stage, Začarana Močvara, Podrži scenu, Krematorij, Zlostavljanje itd.) dosta ih je ugašeno ili je spalo na jednomjesečni ili još rjeđi tempo održavanja. Ili su slabo oglašeni, pa je teže saznati kada su. Za neke od njih vjerojatno prvi put čujete, a nekih nespomenutih se ni sam možebitno ne sjećam. Ali Good Vibrations ćete teško zaboraviti, jer nitko u tri godine nije održao jednotjedni kontinuitet, obuhvatio žanrovsku širinu i promovirao se efikasnije od njih. Na pozornici Vintagea srijedom nerijetko se miješaju afirmirana i relativno anonimna glazbena imena, a tonac (Tomislav Zubak) uvijek ima znanja i strpljenja svakome složiti dobar zvuk, a ne kao što negdje drugdje ton-majstori diskriminiraju bend na osnovi razine publiciteta kojeg (ne) uživa. Također, njihov dežurni fotografi uvijek hvataju sjajne i živopisne kadrove podjednako slikajući bendove i publiku.

Ali ono što ovaj program uistinu čini maltene zagrebačkim epicentrom dobrih vibracija je topla atmosfera koja na koncertima vlada. Redari su ponekad po nekim meni neshvatljivim direktivama strogi na upadu i ispred istog (kao ovaj put npr. u vidu rastjerivanja ljudi koji cugaju svoje piće ispred kluba pod krovićem od roštilja, jer svugdje dalje je gusti snijeg), ali rijetko kada se miješaju u zbivanja pred binom. Prije će izbiti sranje negdje gdje lošu vibru na bendove prenose nervozni tonci kojima se ne da raditi plaćeni posao i samo im je do svađe i pametovanja ili na publiku nadrkana redarska "policija" koja u čovjeku vidi jedino potencijalnog izgrednika ponekad jedva čekajući i najmanji povod za intervenciju, nego na GV-u gdje te pred binom nitko sumnjičavo ne odmjerava i ne brani da se zabavljaš k'o čovjek. I vidi čuda, svi se dobro osjećaju i nikada ne bude incidenata.

Ipak, najveći ambasadori dobrih vibracija su uvijek vedro raspoloženi organizatori. Perica i Brane nisu nepovjerljivi control freakovi ili izdresirani provoditelji strogih formalnosti, a za razliku od nekih uvijek su prisutni na događaju kojeg organiziraju. I ne samo to, nego su i tipovi s kojima ćeš na licu mjesta zajedno popiti piće, zaplesati, popričati i zajebavati se u backstageu i tome slično. Tako da su i oni zapravo publika, ali s malo većim stupnjem odgovornosti. I koliko sam imao prilike svjedočiti, u profesionalnom dijelu posla nikada ne zakažu. Sve to stvara prijateljsko ozračje u kojem se i srijedom osjećaš opušteno kao da je vikend. Dobre vibracije u Vintageu nisu samo puki naziv događaja. One se tamo zaista žive. Po tome nije iznimka bio ni ovaj event. Krenimo redom da vidimo što su nam ponudili sami bendovi.

BRAIN PRODUCTION

Bend bazično svira alternativni rock. Doduše, ne momente ubacuju post punk i indie pasaže, a zabilježeno je da se ponekad prošverca i atonalna harmica iako nastoje ostati u granicama pamtljivih refrena, a koliko te vuče da ih pjevaš, procijeni sam/a putem snimke. Njihova uvježbanost je pozavidna, pogotovo bubnjareva koji osim spartanski istesanom tehnikom barata i ponekim kreativnim ritmičkim rješenjima koja po vrlo diskretnoj progresivnosti nadilaze okvire ovog žanra. Prvi put sam ih slušao na "11 dana buke" u Grey Roomu s Dosh Lee i Porukom u prazno, ali publika je bila poprilično nezainteresirana. Zaključio sam da su predobro uvježbani za sviranje s navedenim bendovima i kako bi im bolje legao koncert s nekima iz Pablove kuće. I eto njih dva mjeseca poslije ispred Muscle Tribea pred stotinjak ljudi što je za otvarajući bend večeri rijetki uspjeh na GV-u.

Basist i pjevač su evidentno gibljiviji scenski tandem benda i svaka im čast za skakutanje. Ali šteta što publika nije primila tu energiju kad je već dosta "nadobudno" u velikom broju stigla na prvi bend. Ovako su u prvim redovima dominirali fotografi dežurnih portala, a ostatak dvorane je osnovne znakove života pokazivao tek laganim drmežom glavicama. Nisam stekao dojam da im puno ljudi zna pjesme, tako da odjek njihove pobjede na prošlogodišnjem izdanju festivala Čuješ?! zacijelo i nije tako čuven. Ali evidentno je da redovito rade i novi materijal, jer pamtim da dosta pjesama sa setliste nije bilo s javnosti jedino dostupnog albuma "Osam". Vokal možda nije na razini ostalih instrumentalista, jer kad gađa visoke tonove malo mu fali da ih dosegne. Kao da bi trebao još malo više stati na prste ne bi li dotakao plafon. U Grey-ju mi je njegov glas bolje sjeo, jer je zvuk bio mutniji, pa se te greškice nisu raspoznavale. Nisu se ni tekstovi tamo kužili, a ovdje su zahvaljujući toncu bili i prejasni, pa bi me u uho nekad znala neugodno ubosti površnost istih i gramatičke pogreške tipa "biti će" kakve ne priznajem kao pjesničku slobodu. Također, u tekstovima na engleskom evidentno je da izgovor nije na razini. Eto, dobar zvuk nije prednost kada postoje nedostaci koje bi bilo bolje sakriti, iako je jasno da je to tek privremeno rješenje.

Iako gitaristi tehnički precizno odsviraju sve potrebno, mislim da ne iskorištavaju aranžersko-svirački potencijal koji se može ostvariti s dvije gitare. Uglavnom sviraju sve unisono, osim kad jedan odluči tu i tamo opaliti kakav solo ili repetitivnu melodičnu temu. To se može i samo s basistom, a da ne zvuči praznjikavo. Pogotovo s ovim njihovim dosta dobrim kojem su dionice dosta heavy duty za ovakav stil muzike. Pored toga, gitaristi zajedno imaju točno 20 pedala ispred sebe. Čovjek bi od takvog arsenala zvučnih modulatora očekivao putovanje kroz prašumu najraznolikijih zvukova. A zvuče kao da koriste samo distorzija-clean footswitch i štimer. Ako nisam skužio da slučajno i koriste koju pedalu više, to je rezultiralo toliko sitnim oscilacijama zvuka da bi ih mogli skužiti samo pravi pedalomani. Netko mi je poslije objasnio da gitaristi u nekim drugim bendovima (nisam pitao kojim) koriste sve pedale, pa im se ne da rastavljati pedal board. To je već razumljivo objašnjenje, ali samo donekle prihvatljivo, jer će mnogi koji to ne znaju i dalje imati dojam da pedale tu stoje samo zato da bi se pokazivale. THEM MOOSE RUSH

Za razliku od Brain Production koji tek ponegdje koketira s progresivom, ovaj bjelovarski trio baštini moderni prog rock u punom smislu riječi. Neizbježna je usporedba sa The Mars Volta i čovjek bi rekao da su dosta ambiciozni u pokušaju kloniranja njihovog izričaja. Ipak, pažljiviji slušatelj će prepoznati u njihovom stilu i podosta rockerskih riffova ravnije putanje. Usprkos tome, muzika je i dalje puna nepredvidivih obrata i netipičnih šema koje unatoč kompleksnosti u nijednom trenutku ne zvuče pretenciozno. Znači, radi se o prog rocku koji nije opterećen "vidi me kako jebeno sviram, bijedniče!" gardom i nitko se iz benda neće rasplakati ili biti posramljen među kolegama muzičarima ako mu koji ton zaškripi. No teško da ovako usvirani bend može pogriješiti čak i da se trudi krivo svirati. Jedan jedini gitarist s jednim procesorom je u stanju izmućkati šaroliku paletu zvukova ne ostavljajući tako potencijal instrumenta neiskorištenim. Naravno, svi su vrsni instrumentalisti i pjevač je jako točan i širokog tonskog raspona, ali tanašna boja glasa naprosto ne odgovara mom senzibilitetu, pa mi kvari ukupni dojam za polovicu. Što bi rekao Albanac u filmu Parada: "Malo je pederski, ali je lepo". Ali, koncentrirao sam se više muziku, pa sam se ipak uspio dosta solidno zabaviti na podiju. Također, broj ljudi u dvorani raste do 200 skupa s porastom oduševljenja i gibljivosti u rasponu od skakanja s noge na nogu do dubioznog drmusanja. Po sastavu publike bi se reklo da je dosta ljudi došlo primarno radi njih, jer nisu viđeni na idućem bendu. Barem ne toliko blizu bini i plesnoj zoni. Ali teško je reći da su razočarali ikoga iz drugih "tabora" s obzirom da nitko nije pobjegao ni kad se tražio bis. NAGRADNA IGRA

Ne, to nije ime trećeg benda. Zaista je bio izvučen i pročitan broj narukvice sretne dobitnice nečega. Nisam iz prve skužio što je točno stanovita djevojka dobila. Već sam počeo u zajebanciji vikati: "namješteno!". I bio sam u pravu. Ali mi je valjda prvi put u životu bilo prokleto drago da se radi o smicalici. Naime, u jednom trenutku niotkuda se pojavio njezin momak, kleknuo pred nju i izvukao nagradu - zaručnički prsten. Prosidba je, naravno, bila uspješna. Zamislite koji muk bi nastao da je odbila, a o blamu njenog dragog da ne govorimo. Rijetki su negodovali da je prosidba intimni čin za kojeg javni prostor nije prikladan, jer bi mogao značiti strah radi mogućeg odbijanja između četiri zida te stvoriti dodatni pritisak na pristanak. Nisam od takvog mišljenja. Neka ljudi javno pokazuju neke izraze ljubavi koliko i privatno. Nije to egzibicionizam, već šansa da se razvesele i ljudi oko sebe, da se transparentno i hrabro promoviraju ljubav i romantika, šire dobre vibracije. A ne oni što seru da je ljubljenje u tramvaju grozna stvar. Koga to vrijeđa osim zavidnog čovjeka? Zašto je to sramota, a javno nadrkana i smrknuta lica nisu? Sebično je držati za sebe ponašanje koje veseli. Nego, da okončam ovu čudnorednu propovijed, ogromna većina je gromoglasno vrištala od veselja na ovaj nesvakidašnji čin. Ne znaš da li smo kao svjedoci bili oduševljeniji mi ili sretnica koja će ovaj događaj pamtiti po nečem tako divnom i izuzetnom. I sada kad ovo pišem, malo mi fali da se rasplačem od dragosti. Uvod u zvijezde večeri nije mogao biti bolji.

MUSCLE TRIBE OF DANGER AND EXCELLENCE

Bendu čije ime nikad nećete izgovoriti bez da ga skratite na prve dvije riječi ipak je pripala čast da im broj ljudi u dvorani poraste proporcionalno dužini imena. Sad ih već ima oko 400, tonac slaže zvuk od jedne tone, a divljaona počinje eskalirati u pravu štalu sličnoj boljim izdanjima pank fešti, iako se radi o modernom crossoveru groove metala, stoner rocka i grungea s čestim i tečnim prijelazima iz laganog u žestoko. Tekstovi se singalongaju, ljudi neprekidno pune mosh pit, skače se sa stejdža, nose se cure na ramenima itd. Ukratko, tulum je na vrhuncu. Falilo je još samo otimanje mikrofona pjevaču. Međutim, lako je na Bicikliću publici derati se u mikrofon kad za to ne treba imati nikakve pjevačke predispozicije, već samo dobru volju. Ali netko tko bi Šimeku htio oteti mikrofon na refrenu, ne bi se to usudio učiniti bez jako dobrog vokalnog pokrića. A ne znam da li na našoj sceni postoji vokal koji je za ovakav tip muzike točniji i moćniji. Vokal mu je po potrebi oštar kao britva ili lagan kao povjetarac, ali uvijek čvrstog delivery-ja i bez prenemaganja uz englesku dikciju vrlo vjernu izvornom govorniku.To je toliki praznik za uši da mu opraštamo što je ove večeri kao frontman bio toliko povučen i tih da je jedva i "hvala" izustio.

Koliko god bilo fascinantno brijanje MTDE-a na izvrsnost u pogledu tehnike, opreme i ton-majstorije, ono je toliko preočigledno da ga je dosadno uvijek iznova spominjati. No, pored svih lovorika koje ih kite kao majstore zanata u rangu inozemnih legendi, malo tko spominje da im se kreativni dio svodi na upotrebu generičkih formula koje u Americi u ovakvim žanrovima najmanje 10 godina nisu ništa novo. Sve što rade svojom muzikom je svojevrsni tribute, ali ne kroz rađenje covera omiljenih bendova, nego stvarajući glazbu kakve se vjerojatno ni njihovi uzori ne bi postidjeli da su ju napisali. I to im ne treba uzeti za zlo, nego čak i blagosloviti iz razloga što smo u vlastitom dvorištu dobili dostojne verzije njihovih i naših američkih idola jednake kvalitete, a trostruko niže cijene uz mogućnost češćeg nastupanja i lakšeg osobnog upoznavanja sa članovima benda. Krovni bendovi Pablove kuće MTDE i She Loves Pablo pune svaki zagrebački klub gdje se pojave, jer su našli nišu iz koje mogu upecati kritičnu masu bez da ih hajpaju ikakve eminentne booking agencije ili major labeli. Čak su i na Ferragostu dobili svoje vlastite dane i poseban stage. Zašto bi se morali probijati vani kada ih i ovdje dovoljno cijenimo kao da su inozemno ime? A teško da izvan regije mogu postići popularnost jednog Clutcha, QOTSE-a, Anthraxa u John Bush fazi ili pak bilo kojeg popularnijeg regionalnog rock imena s npr. glavnog Ferragosto stejdža. Uostalom, razumno je pretpostaviti da proporcionalno broju stanovnika i veće države od Hrvatske imaju neke svoje verzije bendova iz Pablovih kuća, koji bi kod nas jednako lošije prošli od MTDE i SLP kao i Pablovci kod njih. Dosta mitova je vezano uz taj "famozni" proboj na vanjsko tržište. Bottom line je da imaju oni dosta svojih bendova koji pjevaju na engleskom i ti im ne fališ. A fala bogu, dok imamo Pablinje ne fale ni oni nama. Od ostalih zanimljivosti nije loše napomenuti da je u publici primijećen osjetno veći broj ženskih osoba nego inače na rock/metal svirkama, pogotovo u prvim redovima. Zasigurno je i to pomoćni faktor privlačenja još više muških interesenata na koncerte. Iako su Muscle Tribeu i ovako kompozicije dovoljno jednostavne da budu pitke i dostatno oscilativne da ne budu banalne, za još veće širenje ciljane publike, a bez ikakvog kompromitiranja ne bi u novom materijalu bilo na odmet ubaciti više catchy refrena poput "I know your family..." i "What your body does to me...".

Ne smijem reći tko se slijedom bivanja u deliričnom elementu popeo na pozornicu da fizički spriječi odlazak benda s bine, jer će dotična osoba opet ispasti besramni hvalisavac i attention whore što ona ladno i priznaje da je. Ali ionako je to bila više simbolička gesta, jer bi se nakon prvog silaska MTDE svejedno vratili na planirani produženi bis. Meni sat i po svirke nije bilo dosta, iako su realno odsvirali vjerojatno cijeli prvi album, određen broj novih stvari, a neke i ponovili. Vjerojatno im nikada neću znati sve tekstove napamet, ali uvijek ću rado svraćati na koncerte mišićavog plemena. OUTRO

After je prošao uz neizostavnog DJ-a Knežu kojeg sam u uvodu zaboravio spomenuti također kao nimalo manje važnog ambasadora dobrih vibracija od dragih nam organizatora. Pored toga, nastavilo se i u backstageu već tradicionalno postkoncertno druženje uz piće i prigodnu rođendansku tortu koja nam je završila koliko u stomaku toliko i razmazana po facama. Backstage na GV-ju već tradicionalno nakon koncerta ne predstavlja neku službenu prostoriju gdje smiju samo izvođači i osoblje, već više nalikuje živopisnoj studentskoj tulumari gdje su vrata otvorena i za znatiželjnike iz publike koji tamo skupa s bendovima i organizatorom slave dobro odrađenu večer. To je također jedna od čari zbog kojih je Good Vibrations program pravo prijateljsko sastajalište, a ne samo nominalno. Imam dosta povjerenja u organizatore da će takvo i ostati.

ognjen bašić // 09/01/2016