Utorak. Kraj Kolovoza, početak Rujna. Psihološka granica između ljeta i jeseni. Dok partijaneri diljem obale po raznim Dimensionsima i Outloocima pod izmaglicom opojnih supstanci traže sreću i blagostanje u digitalnim sferama zemaljskog raja, na kontinentu Route66(6) priprema teren za prokletstvo hladnog pakla kojeg će za par mjeseci donijeti nuklearna zima. Tu se okupljaju klanovi lokalne pank ekipe te Q-packovima i jeftinim bambusima krate vrijeme uoči crust apokalipse. Pošto je požeški Fight Back otkazao svoje ukazanje, predkoncertni alko-rituali u predvorju najveće male pank krčme nonšalantno se produžuju za kojih sat vremena.

Oko 22h na daske koje smrt ljudskoj lozi znače penje se Peronoisepora te pronosi krčmom atmosferu sumraka civilizacije trokirajućim taktovima grčevitog i tvrdoglavog crustcorepanka. Mnoštvom brejkova kojima prelaze iz sporog riffljanja u brzo i obrnuto bend je uspio vrlo brzo nekolicinu tradicionalno najaktivnijih pank-Routeovaca natjerati da se razbacaju kao đubrad po vinogradu, proliju par pivi i uzrokuju pokoje rušenje zvučnika. U Rutu na pank gigovima to je neizbježan scenarij. Zato razglasne kutije i jesu vezane lancima o zid ne bi li se spriječilo sljubljivanje istih s nečijom glavom. Novog gitaristu je malo oprala trema, pa je na akustičnoj solo pasaži u pjesmi "Deception" (ako se ne varam) prevario brojač taktova. Ali ta greška se uklopila u atmosferu korodirajuće stvarnosti simulirajući preskakanje čuke u samotnom iščekivanju propasti svijeta. Općenito, kompletna zvučna slika benda grebe po rubovima vlastitih okvira što svakako sugerira kako u njihovoj distopičnoj muzičko-liričkoj viziji društvo opasno izmiče kontroli usprkos jalovim pokušajima nadzora po uzoru na Orwellsku 1984-tu. Crust i jeste u suštini zvuk iscjetka gnojnog prišta na guzici propadajućeg društva. Crust bend nije tu da ponudi viziju boljeg svijeta, već da najsirovije oslika proces raspadanja trenutnog kako bi od toga zaštitio sebe. U tom smislu, Peronoisepora je još jedna jedinica u zbrajanju snaga na toj obrambenoj liniji glazbene fronte. Iste one fronte koja po završetku pružanja otpora zvanog nastup ostavlja iza sebe utopijski nasmijana lica. Tako to ide. Buka instrumenata ušutkava buku u glavi. Klin se klinom izbija, a kad se izbije distorzijom, u glavi ostaje clean. Čekajući da se šveđani pripreme za nastup, posjetitelje je čekao švedski stol s kazančetom ukusnog veganskog variva od ričeta i dvije kile graha. Za razliku od Bandićevog graha koji je cinična kompenzacija za pogažena predizborna obećanja, ovaj se na stolu našao dobrom kulinarsko-nepolitičkom voljom jedne vesele posjetiteljice. Do kraja koncerta sve se pojelo, a ostaci potunkali kruhom što znači da je recenzija graha krajnje prolazna: cijeli lonac je glatko prošao do želudaca glađahnog naroda.

I dok su nam guzovi veselo podrhtavali pjevajući melodije graha prdanca, Swordwielder nam je počeo šopati uši sumornim taktovima opore buke. Ako zamislimo da su ljudi u apokaliptičnoj gunguli poharani bolešću Peronoisepore, Swordwielder nastavlja sagu tako što ih je nasjeckao i provozao krajolicima postapokalipse. I zaista, njihov crust provučen kroz doom/black metal filter vuče se sporo poput rasklimanog šlepera pogrebnog društva koji po snježnoj mećavi zadnjim kapima benzina stotine rakomadanih leševa dostavlja na adrese ožalošćenih obitelji. U skladu s time ponašala se i povorka od pedesetak ljudi koja je taj prizor ispraćala s podija. Ali i njihova lijena sporadična gibljivost je bila mila majka prema prizorima nepokretnih ljudskih kulisa koje štuju bendove slične sporosti i ambijenta na raznim stoner/doom "feštama". Bend je odsvirao nekoliko pogrebnih koračnica i rekvijema čovječanstvu na bučno odobravanje prisutnih svjedoka. Ali s obzirom da im skladbe u prosjeku premašuju trajanje od 5min, sve skupa je trajalo 45min. Nakon jednog bisa više nisu mogli svirati. Navodno su im temperature za desetak celzića više od najtoplijeg dana u Gothenburgu prilično šokantne za organizam. Ako šveđani na 16 stupnjeva hodaju u kratkim rukavima, onda bi se na 28 zacijelo trebali skinuti goli. To im očito nije bila opcija, iako u Rutu to ne bi bio incident, pošto smo navikli na egzibicionizme Svena Narušitelja i varijante njegovih nesvjesnih klonova iz publike s koncerta Pogreba X. Ionako auditorij nije djelovao kao da hoće još. Štoviše, prije samog kraja koncerta krčma se počela lagano prazniti. Nakon bučnog koncerta iz razglasa su se tiho počeli puštati Beatlesi što je djelovalo kao da je netko naglo prebacio TV-program s horor drame na ljubić. Odmah smo se našli u dijametralno suprotnom svijetu, osjetno vedrijem i toplijem od onoga kakvog su nam bendovi prikazali. Naravno, isti je to svijet, ali na pank feštama u Rutu negativa i apokalipsa mogu carevati samo u muzici bendova s potrebom da o dotičnim temama urlaju. Tko smo mi da im se i na tome ne veselimo.

ognjen bašić // 01/09/2016