Pozdrav, čitamo se opet! Imam puno toga za reći o bendovima, pa je bolje da vas ne zamaram uvodnim trivijalnostima o tome što smo radili uoči koncerta i kakvo je vani bilo vrijeme. A nemam ni za reći ništa proročanski poput: "njušilo se u zraku pred Routeom da će ovo biti večer za pamćenje". Kao što je i dosad bio red, krećem redom:

SRBI

Večer otvaraju Srbi iz Zagreba, iako bi preciznije (ne nužno i bolje) bilo da se zovu Srpkinje pošto bend čine žene i oni koji se tako osjećaju: Martina aka Miyu (gitara, vokal), Nadia aka Nadia (bas, vokal) i Sonja aka Njec (bubnjevi). Nije zgorega napomenuti da je Mario Kovač imao istoimeni bend, ali krajem 90-ih kada je takav potez u Hrvatskoj bio bliži nošenju glave u torbi. Danas se lako zvati tako, ali nije mala stvar što se ipak netko odvažio na taj potez koji još uvijek za neke predstavlja nepremostivu provokaciju.

Radi se o iznimno simpatičnoj nakupini scenskih karikatura. Izgledaju kao da su ispale iz nekog crtića koji je pank varijanta kombinacije Family Guy-a i Southparka. Morat ću vas emotivno ucijeniti, ali nema srce pankera tko se ne zaljubi u ovaj bend. Za početak, dost' je ambiciozno da sviraju gore od Biciklića što je u njihovom slučaju kompliment. Drugo, na sceni se ponašaju prirodno kao u parkiću za opijanje, da ne kažem kao kod kuće. Za Njeca to nije neobično pošto ima bogatog iskustva u raznim performansima. Nadia djeluje kao da ju savršeno boli pat(i)ka svira li pred pet ljudi ili na stadionu, a Miyu jede binu za doručak. Ona naprosto ima urođenu frontwoman karizmu, iako je kompletni personal ovog benda toliko ekscentričan da ne znaš kome bi dodijelio glavnu ulogu. Ipak, Miyu kao žena majka kraljica ima tu neku specijalnu moć scenske ekspresije da ju publika percipira kao glavnu. Imala je frajerica puno highlightova, jer svaka glupost koju izvali između pjesama zvuči prokleto duhovito (što uostalom vrijedi i za ostale članice srpskog kolektiva), ali ja ću izdvojiti simulaciju metalske solaže koja se svodi na random drkanje uzduž i poprijeko vrata gitare. Kidanje. A između pjesama, ona i Nadia vodile su vrhunske "razgovore" na visokom akademskom nivou rečeničnih struktura, dakako. To morate doživjeti, jer nemoguće je opisati koliko je njihovo kliberenje u dva oprečna stila (živac vs flegma) uvredljivo za logiku, a blagotvorno za smijeh. Navijam da i u budućim svirkama budu u tom elementu. Pjesme na kojima Nadia vodi glavnu vokalnu riječ su zdravoseljačko-zajebantske naravi i najbolje prolaze među publikom. S takvim pjesama uz naglasak na apsoštrumpfni hit "Malo tvoje mame" bend ima potencijal afirmirati se kao malo melodičnija varijanta Biciklića. Upečatljiva je i poluimprovizatorska pjesma "Vi ste jeli pačja govna dok smo mi furali pank", hommage Tomiju Fanti koji je dotičnom izjavom dokazivao di je bio '91. (dok se neke članice Srba nisu ni računale u stopu nataliteta) te branio "kult" svoje ličnosti kada je '15. njegov bend Eksodus bio na tapetu kao predmet sprdnje. A kako je jedan moj frend davno na već zaboravljenom Scar Časopisu napisao: "njegova kultnost se osjeća kao ubod komarca preko ronilačkog odjela". Ipak, treba Tomiju skinuti kapu na spomenutoj izjavi, jer je ista njegov uvjerljivo najbolje napisani stih u turbulentnih 35 godina "karijere". Sva sreća da ga nije Fanta uglazbio, nego Srbi. Stvari na kojima je Miyu vokalna gazdarica su bjesnije i ozbiljnije naravi. Barem po urlajućoj vokalnoj ekspresiji, pošto od tekstova unatoč popriličnoj glasnoći mikrofona nisam uspio razumjeti ništa osim "joj, kako sam raštimana!". A kad se bolje razmisli, to i nije dio teksta. Molio bih da se poradi na jasnijoj dikciji, hvala. Raštimanost kod Srba ionako nije neka mana, kao ni to što je bas malo prdio. To daje bendu nonšalantni trešerski šarm. Veći mi je problem što se repertoar dijeli na pjesme Miyue i Nadie, pa ponekad to zvuči kao da istovremeno slušam dva različita benda. Tome se vrlo lako da doskočiti tako da se za svaku pjesmu vokalne uloge ravnomjerno podijele umjesto da jedna šuti dok druga pjeva. I tako da se vokalno aranžira više višeglasnih šema u koje bi neloše bilo uključiti i Njeca. Aktivnost publike nije bila nešto ekstra. Tek bi na ponekim hitovima buknuo mali instant pogo, ali zato smo se gađali šniclom masti nepoznate životinje koju je dežurni performer Davor Dundara "instalirao" na monitor. I penjali smo se na binu uzurpirati Miyuin mikrofon prilikom čak dvije (a možda i tri?) izvedbe već spomenutog hita. A osmijesi nisu silazili s lica kako bendu tako i publici. Osjećao sam da je sve baš kako treba biti. Još nam je samo falilo malo više tvoje mame.

Ako volite rudimentarni pank sa šarmantnom i seksi dozom treš estetike, na Srbe ste uvijek dobrodošli. Pošto ste ih jamačno propustili, svakako dođite na popravni ispit treće Jelene Veljače. Tada će ih Vintage ugostiti u sklopu svima nam znanog Good Vibrationsa. Vrbujem vas na Srbe!

ABNOR MALAN

Kad binu preplavi hrpa papira s ispisanim tekstovima pjesama, jasno je da slijedi nastup starog scenskog znanca Žareta s nekim od svojih projekata. Dobra je stvar kod tih papira što i publika umije čitati, pa na licu mjesta može pjevati i pjesme koje prvi put čuje. A Žare nema status kao Mišo ili Bare kojima publika otpjeva sve kada se ne mogu sjetiti teksta (a ponekad ni prepoznati koju pjesmu im prateći bend svira).

Ovog puta bilo je neuobičajeno što Žare nije inzistirao da svira prvi što često čini. Jednom je počeo svirati čak i ranije nego je najavljeno u satnici. Ovaj put je uletio u prime time termin, iako atmosfera u publici nije bila u skladu s tom činjenicom, već prilično statična s tek rubnom zainteresiranošću, a Žare je kao i obično unio u performans cijelog sebe. A kad uzmemo u obzir koliko je velik i glasan, to je dovoljno da zadominira prostorom. Ali pankeri su došli divljati na pank. Neka to ide njima na savjest, jer Žare iako ne svira pank, zasigurno je veći panker u duši od svih posjetitelja Routea te večeri. Abnor Malan zvuči usviranije i aranžmanski bogatije nego ikada
isporučujući sirovi rock začinjen nešto profinjenijim metalskim prizvukom kojeg je bendu darovala svježa krv novog članstva: gitaristkinja Jasmina s hevijanerskim solažicama i bubnjar Mič (nekoć poznat po bubnjanju u bivšem hardcore sastavu Stronghold) s duplom pedalom. Ali na koji god žanr se Žare fleksibilizira dolaskom novih članova, uvijek povrh svega strši njegova bijesna, ogorčena i distopična poetika s povelikim dozama ironije i sarkazma. U pauzama između muzike nerijetko je izvodio i slam performans čitajući pjesme iz svoje nedavno izdane zbirke "Hrvatska". Sve je to zvučalo jako uvjerljivo i podosta je endemično na domaćoj sceni. Žare je osobenjak čiji lik i djelo ne morate beskrajno štovati, ali morate mu odati poštovanje na autentičnosti izričaja i upornosti na guranju rokenrola dok mu 50-ta kuca na vrata. Kako Electric Žare (još?) nije aktivan, moguće je da će se ubuduće na abnormalnom repertoaru naći i više pjesama od dotičnog benda, a ne samo hit "Političar". Ta pjesma je ujedno i pobudila najveću pažnju publike. A kako bi bend porastao na ljestvici slušanosti, iako sumnjam da Žare teži tome pošto poto, Abnor Malan bi trebao napraviti više hitova poput "Štakora". Onda ne bi morao pjesme za setlistu posuđivati od samog sebe. POGREB X

Bivši bend Satana Panonskog koji se nakon njegove smrti nerijetko doživljava kao tribute bend. To nije skroz točna kvalifikacija, jer Čuljak nije bio autor svega. On je pisao većinu tekstova i pjevao, dočim glazbu potpisuje njihov sadašnji vokal Vladimir Soldo. Tako da se više radi o svojevrsnom Pozdravu Satanu Panonskom, ali bez parade bezbrojnih vokalnih gostovanja (polu)propalih selendrity-ja koji se preko Pozdrava Azri kite Štulićevim perjem i grebu za komadić medijske i narodne pažnje. Pogrebu X su, kao što to biva u undergroundu, jedini vokalni gosti otimači mikrofona iz publike. Ali, o tome ću nešto kasnije.

Pogrebe sam zadnji put gledao u Osijeku 2007. na UFO-u kada su nastupili pred relativno pristojnom festivalskom publikom. Ali atmosfera u vašoj omiljenoj pank krčmi nije baš bio prizor za obitelji s djecom koje bi se slučajno zatekle u blizini benda tijekom idilične šetnjice obalom Drave. U nastavku saznajte zašto, a ako ste osjetljiva želuca, radije preskočite tekst.

Prije početka nastupa, Dundara je premazao mašću čitav prostor ispred bine, tako da smo ne samo tijekom divljanja, nego i na najmanji nagli pokret bezbroj puta poljubili guzicom pod. Izgledali smo kao da u nekoj zoni sumraka beznadno i panično padamo od straha dok bježimo od divovske nemani koja je na opću nevjericu izašla iz fantasy slikovnice i oživjela. Nije mi stoga žao što sam spremio u ruksak šminkersku odoru za ići poslije na Goulash Disko Party i presvukao se u ofucanu odjeću za valjanje po patosu.

Osim toga, Dundara je u luđačkoj košulji i s corpse paintom na faci silovao neku lutku, bacao ju po publici skupa s komadima sirovog mesa, a i aktivno sudjelovao u zabavi na podiju. Tako njegov performans nije bio samo blok odvojen od ostatka zbivanja, nego koncept utkan u priču cijelog eventa. Iako na ovakvim luđačkim događajima količina bijesnih glista u publici je tolika da se svaka druga osoba na podiju može smatrati performerom. Možda je i poanta njegovog interaktivnog performansa bila upravo to pokazati. Shodno tome, Dundaru su gotovo zasjenili performeri koji na FB-eventu nisu najavljeni kao gosti, nego su platili upad. Kad je već Sven Narušitelj kao najlogičniji odabir za fešte s ljudima jakog želuca slijedom nelogičnosti odbio da Dekubitus svira, pojavila su se dva mamlaza koja su golim kitama i guzicama paradirali po pozornici gurnuvši pjevača Adolfa u drugi plan. Jedan koji je bio omotan lancima si je razbio i bocu na glavi. Zaključak je da malih Narušitelja ima posvuda. I da će izaći iz ormara na paradu pića, golotinje i krvi kad god čuju da se negdje uživo svira Satan. Čak će i doći iz drugih gradova, jer njihova lica mi nisu poznata sa zagrebačkih pankerijada. Svim prisutnima je to izgledalo kao nešto što se pod normalno očekuje, jer je i Satan Panonski na bini prolijevao krv i s gađenjem odbacivao malograđanski oklop zvan odjeća. Sad mi je postalo jasno zašto Pogreb X nisu ciljali na veći prostor. Osim Routea, jedino mjesto gdje bi ovakvi ekscesi mogli proći bez povraćanja od muke, izbacivanja ljudi ili prekidanja koncerta je Medika. A ona je bila bukirana. Ili su se i oni nakon zabrane pristupa Dekubitusu zasitili mogućnosti da poslije koncerta čiste tuđu krv, pišalinu i govna. Od divljanja po podiju zvučnici razglasa su stalno padali s gajbi i ponovo se podizali kao da je to željeni i planirani scenski efekt, a ne slučajni incident. Nakon prvih pet pjesama, omiljeni pank hobi otimanja pomoćnog mikrofona od strane publike Buš iz Skretničara je iz nekog razloga onemogućio spremivši ga u džep i to neisključenog! Tim pomalo bizarnim i neobrazloženim činom se i on upisao u listu spontano nastalih performera.

Pogreb X je zbog količine kromanjonskih eskapada i ekscentrizma u publici nekako bio u drugom planu, a urlanjem Satanovih stihova smo maltene premašili i glasnoću benda. Izgledalo je da oni sviraju kako mi plešemo, a ne obrnuto, iako je jasno da su Vinkovčani diktirali odabir pjesama i bili u tome dosta tvrdi i nepokolebljivi čuvajući time barem donekle scenski autoritet (za razliku od recimo Debelog kojeg na Bicikliću bilo tko od fanova može lako nagovoriti da ispuni odmah baš njegovu muzičku želju). Sigurno nisu odsvirali svačije favorite, ali normalno je da zbog vremenskog ograničenja ne mogu izvesti baš cijelu diskografiju tako da nitko ne bude zakinut. Iznad bubnjeva sa zidnog plakata nas je gledao Josip Broz Tito s Hitlerovim brčićima. Adolf (frontman benda) je u skladu s time nosio košulju sa prišivcima nazi-svastike, srpa i čekića kao što možete vidjeti na fotkama. Razumijem taj nihilistički tip provokacije, pogotovo kada je u pitanju omaž pokojnom Ivici Čuljaku, ali mi se ne da ovdje raspravljati zašto se nacizam i komunizam ne mogu bacati u isti koš za smeće. Tek ću napomenuti da zločini nacizma proizlaze iz dosljednog provođenja ideologije s papira, a komunistički su rezultat pogrešnog tumačenja teorije o besklasnom društvu i masovne praktične zloupotrebe njenih postavki i metoda. Ja sam ionako bliži anarhizmu tako da komunizam i ne bih mogao braniti u svim segmentima (npr. upitan je između ostalog i pojam diktature proletarijata), a nacizam naravno niti u jednom. Uostalom, nisam doživio politička prepucavanja na koncertu povodom toga, jer je atmosfera na ovim dementnim karminama u čast Kečeru više bila pod okriljem krilatice "fuck politics, let's dance!", ako se taj kaos uopće može nazvati plesom. Povrh svega, Route je pokazao da večer posvećena vinkovačkoj legendi može dovući i podosta gostiju iz drugih hrvatskih gradova (Pule, Rijeke, Karlovca itd.). ***

Zaključak bi bio da se Route prošlog petka pokazao u najboljem svijetlu (ili prikladnije rečeno mraku) kao mala krčma za veliki kaos. I nitko nije bio protiv svoje volje ozlijeđen, niti je oštećeno bilo što od opreme i kafanskog inventara osim što se razbilo par flaša. Smatram ovu večer još jednim doprinosom uzorku moje teorije da službenici sigurnosti ne doprinose većoj sigurnosti, već samo stvaraju privid iste i napetost u kojoj se osjećaš nesigurno, jer ne znaš koji će vid tvojeg zabavljanja biti protumačen kao razlog za izbacivanje iz objekta. Nekima će zvučati nevjerojatno da se od tri bakljade u Routeu na prošlom Bicikliću krčma obložena drvom nije zapalila. Da se dogodilo to ili da je izbila neka tučnjava, za sigurnost bi se kao uvijek narod spontano pobrinuo na licu mjesta. U slobodnoj i opuštenoj atmosferi uvijek se nađe nekolicina dovoljno odgovornih i hrabrih da zdravim razumom riješe nastali problem. Ako nema redarske službe i monopola njihovih šefova na definiciju sigurnosti i primjenu mjera za provođenje iste, a vibra u zraku je pozitivna, za red se brinu svi. Sad možda bolje razumijete u kojem sam dijelu političkog spektra bliži anarhizmu. Pozdrav do iduće pank štale u ovoj rijetko slobodnoj zoni od krčme.

ognjen bašić // 25/01/2016

PS: Evo i bonus linka na galeriju fotki od ZonZonke (nekadašnje Terapijine suradnice) iz koje se najbolje vidi koliko je bolesno i kaotično bilo na Pogrebu X.