Više nema sumnje da Les Anđoles Agencija drži monopol na velike koncerte u "alternativnoj" branši. To je očito jedina domaća booking organizacija u koju uprava Doma sportova ima povjerenja da može napuniti dvoranu bendovima koji nisu kuruza ili turbofolk. LAA uvijek to postiže kako kvalitetnim PR-om tako i odabirom izvođača za koje je sigurno da imaju prođu u iole alternativnije nastrojenom segmentu narodnih masa. Pažljivije čitateljstvo će primijetiti da vrlo suzdržano baratam pojmom alternative, jer sam sve sigurniji da je podjela muzičke scene na alternativnu i mainstream zastarjela te zrela za đubrište istorije. Prije svega zato što je alternativa postala prerastezljiv pojam. Npr. imate s jedne strane muriji neprijavljenu svirku Šabana pred 20 pankera u bivšem knežijskom skvotu za koju se krala struja iz obližnje radionice, a upad se plaćao na daj-šta-daš. (Ili pak provaljivanje u zatvoreni Lapidarij kako bi se održala disko slušaona, koja se dolaskom policije ipak nastavlja zbog uspješno pruženog otpora sjedeljkom). A u drugoj krajnosti imate, recimo, prošlogodišnji skoro rasprodani koncert Hladnog Piva na Šalati o kojem se mjesecima tutnjilo na sva medijska zvona. Prvi je teški do-it-yourself, ilegala i tajna dobro upućenih, dok za drugi znaju curice, penzioneri, bakice, senilni i gluhonijemi, a oba se smatraju alternativnim događajima. Ako mene pitate, veća alternativa od ovog potonjeg primjera je opskurna turbofolk svirka nepoznatog cover benda na Sloboštini u noćnom klubu "Kod Mome", iako se dotična glazba svrstava u mainstream. Alternativa odavno nema isključive veze s underground kulturom, niti sa stilom muzike koji nadjačava pop glasnoćom, agresijom, eksplicitnošću tekstova i provokativnošću stage presencea, niti sa začkoljastim strukturama pjesme koje nadilaze kitica-refren šeme, niti s pomanjkanjem mogućnosti singalonganja, a ponamanje s političko-ekonomskim modelima protivnim društvenim konvencijama dominantne kulture. Nema veze ni s faktorom autentičnosti i uživljenosti izvođača, jer jedan Dražen Zečić je najiskrenije ushićen dok pjeva svoj ljubavni repertoar, a metalci Disturbed pred punim Boogaloo-om rutinski odrađuju koncert bez naročite strasti. Danas kada Dubioza, Parni Valjak i Seka Aleksić mogu napuniti veliki Dom sportova, a Momo i Kset biti poluprazni tko god nastupao, muzičku scenu možemo dijeliti samo na izvođače s puno i malo publike. Alternativa je spala na ukrasnu etiketu kojom si netko želi priskrbiti lažni status uzvišenosti nad poklonicima narodne i pop glazbe. A da se ne pravimo mutavi, i Šank i Brkovi i Hladno Pivo imaju tih elemenata u svojoj muzici. Zato i privlače narodne mase da pune dvorane i klubove.

ŠANK

Više nisam siguran piše li se Šank s upitnikom i uskličnikom na kraju ili bez njih, jer na koncertnim najavama u zadnje vrijeme bend gubi interpunkcijske znakove, ali zato dobiva sve brojniju publiku. Bez obzira da li je ime službeno apdejtano ili je rezultat tek mjestimičnog i spontano nastalog običaja, znakovito je da rast popularnosti Šanka više odgovara tendenciji da se ime benda plasira kao odgovor, nego u obliku pitanja. Izgleda da je jedna Šankova javna osuda mjerenja kukuruza u publici na njihovom koncertu dovoljno odjeknula da se prepucavanja oko sumnjive političke opredjeljenosti benda potisnu u drugi plan, pa su brojni skeptici odahnuli i prepustili se muzici. Ja nisam među takvima. Nije da sumnjam na zakamuflirani fašizam, nego ne posjedujem enzim za probavljanje tekstova koji se svode na prvoloptaške parole o kvartovsko-huliganskom bratstvu i jedinstvu začinjene muškom čežnjom za romansiranim "Zagrebom kakav je bio nekad". Ali sudeći po supkulturnom sastavu publike, to je vrlo prolazna formula za oi! pankere, rokere i navijače koji su na solidno popunjenom podiju upriličili šutku pozavidnog intenziteta za prvi bend. Pošto smo svjedoci prevrtljivih vremena teško je reći da li je bend na vrhuncu slave ili im najbolji dani tek slijede. S obzirom na porast publike u kombinaciji s bendovom scenskom samouvjerenošću te kontinuitetu koncertnog i studijskog rada u jebačkom tempu od četiri albuma u pet godina djelovanja možda nisu daleko vremena kada će Šank u ovoj istoj dvorani izazivati stiskavce i u headlinerskom svojstvu. Ako se to i dogodi, pitanje će biti ima li bendova za koje će se isto to moći sa sigurnošću reći kada na tom koncertu budu predgrupirali Šanku. BRKOVI

Ako se uzme u obzir da je ova punkfolk wellness atrakcija prošle godine napunila mali Dom sportova, možemo govoriti o laganom padu publike na ovom koncertu. Daleko od toga da je dvorana zjapila polupraznom, ali nije bila baš ni dupkom puna. Ipak, narod je dobio točno ono što od Brkova može i očekivati: hiperceremonijalni trešerski imidž iz Mad Max diskoteke, Šemsove ekscentrične verbalne eskapade (ovog puta ipak s nešto manjim stupnjem provokativnosti i bijesa), zanimljiva vokalna gostovanja i naravno besprijekorno odsviranu i ozvučenu svirku.

Prvi gost je bio gospođić Njec Hranjec u inkarnaciji Sonje. Moram se nadovezati na opasku druga kolege s portala Soundreport da je neobično kako je frontman punk'n'roll grupe Abergaz koji je otvoreni protivnik mizoginično-mizandričnih i politički nekorektnih koncepcija pristao na asimilaciju s bendom kojem se čitav repertoar svodi upravo na to. Brkovima nije nikakav problem angažirati Njeca, jer su od početka djelovanja rekli laku noć bilo kakvom ozbiljnom konceptu i igrali na kartu provokacije. Upravo tu leži eventualna replika. Kada bend podjednakim stupnjem omalovažava i banalizira oba spola prikazujući žene kao kurve i objekte seksualne požude, a muškarce kao bitange, propalice, pijance i narkomane seksistički razlomci se pokrate i iza znaka jednakosti ostane samo zajebancija. I u tom slučaju ne postoji nikakva konceptualno-svjetonazorska prepreka da Njec koji je i kroz svoje druge projekte (Faraon Slavko, Srbi) i akcije (čitanje "Tajne krvavog mosta" šatorašima) sklon provokaciji, zajebanciji i narodnjaštvu ne bude u društvu ovih zajedljivih brkatih mladića. Pravi upitnik nad svjetonazorskim sklopom mi predstavlja činjenica da se publika Šanka koji brije na žanrovsku pravovjernost i "povratak grada rokerima" preklapa s Brkovima kojima su dotične koncepcije zadnja rupa na svirali. To srastanje je još neobičnije ako se pridoda da navijački dio Šankove publike nije sklon folku kakvog Brkovi besramno eksploatiraju, a vjerojatno niti poetici Hladnog Piva naklonjenoj ljevičarskoj prizmi gledanja na svijet. Izgleda da takva kombinacija bendova lako pretvara dvoranu u divovski lonac za taljenje heterogenih supkulturnih opredjeljenja. U takvom ozračju teško se može dogoditi da Dom sportova postane Dom sporova.

Ulogu gošće broj dva odradila je Vesna Pezo, "hrvatska folk pjevačica kvalitetnog glasa i zavodljivog stasa", ako je za vjerovati natuknici Googleove tražilice. Jedna od pjesama koju je izvela na koncertu ("Cvjetalo je meni cvijeće") je autorsko djelo Vedrana Pehara, ali postoji i snimka gdje ju Vesna izvodi što nam govori da njihova suradnja datira i ranije od ovog gostovanja, pa samim time nije toliko neočekivana koncertnoj klijenteli. Priča se i da mu je ukrala tu pjesmu za svoj studijski solo repertoar, ali sam prilično siguran da je to preuzela s dozvolom. Jer kad bi se Šemso natakario na nju zbog krađe, ne bi ju zvao da gostuje na koncertu. Publika je isporučila mnogo veću razinu raspojasanog bećarstva nego proljetos u Tvornici na samostalnom koncertu, a i to je bilo u skladu s boljim raspoloženjem i energijom benda nego tada. Na ustima svih nas koji bi se mogli naći uvrijeđenim njihovim tekstovima da se potrudimo srozati na hipersenzibilni veltšmerc nivo bili su Šemsovi liriksi od početka do kraja nastupa. Oni koji i ne znaju refrene od prije, mogli su ih na licu mjesta vrlo brzo naučiti, jer je tok rima vrlo predvidljiv, a melodije su lakopamtive.

Slično kao za Šank, teško je reći jesu li Brkovi prolazna moda ili fenomen koji će trajati, jer u 21. stoljeću je mnogo vjerojatnije nego prije da danas jesi, a sutra nisi. Za sada je razvidno da narod dovoljno voli asimilaciju cajki s pankom i hevijanerskim metalom kako bi im i dalje punio dvorane osiguravajući bendu egzistenciju ili vrlo izdašan dodatak istoj.

Inače, imao sam i ja svoju žensku inkarnaciju, ali samo na internetu i to iz puno površnijih razloga nego Njec. Spominjem to jer sam kao Loki već pisao o Šanku i Brkovima u Domu sportova (a i Terapija je ovdje) i to puno detaljnije ulazeći u priču nego tu (iako je tamo dio o seksizmu pisan u svoje lažno osobno ime posrednički izveden iz priča raznih frendica), pa ako nekoga zanima i može preći preko mog čudnorednog pokušaja eksperimentalne manipulacije vlastitim identitetom, tekst je i dalje tu i stojim iza njega: http://blog.dnevnik.hr/loki-recenzije/2015/03/1631929708/brkovi-kisa-metaka-sank-dom-sportova-07032015.html

HLADNO PIVO Priznajem, od onih sam koji koncerte Hladnog Piva ocijenjuju prema kriteriju zastupljenosti uradaka s prva tri albuma na setlisti. Tijekom ostalih pjesama sklon sam ne baš dosađivanju, ali sigurno ne toliko ekstatičnim stupnjem uživljenosti ispoljenim kada na red dođu pjesme na kojima sam brusio glazbeno-svjetonazorne sinapse u osnovnoj i srednjoj školi. Bilo je to vrijeme iščekivanja "G.A.D."-a i "Desetke" nakon "Džinovskog" . Vrijeme koncerta u OTV domu (današnjem Boogaloo-u) kada si se mogao popeti na stage (tada duplo niži i bez redara koji te zbog toga odmah guraju ili izbacuju kao danas) da otmeš Miletu mikrofon i dobiješ gutljaj jeftinog bambusa iz njihovog stage demižona. Nije da se imam razloga time nešto hvaliti, jer od mlađe ekipe bi svako to doživio da je rođen ranije. Ne spominjem to čak ni radi nostalgije za "dobrim starim vremenima", jer dobra vremena (čak i bolja) mi i dan danas traju. To je čisto mali ilustrativni podsjetnik do koje mjere je Hladno Pivo od tada naraslo. Danas su multigeneracijska atrakcija koja puni dom Sportova, što i nije neka spektakularna brojka ljudi s obzirom da su prošle godine napunili i duplo veću Šalatu. Evidentno je da trenutno nisu u zenitu karijere, ali ni u toj poziciji nema šanse da prođu masovno nezapaženo. Koliko god narod velikim dijelom podržava i uratke iz ere započete "Pobjedom", najveće šutke su zabilježene na ranim radovima. Tijekom istih, pogo vrtlozi su se na podiju odvijali u barem tri odvojena kruga. Općenito, stiskavac je bio toliki da su ljudi protiv svoje volje letjeli vamo tamo i u mirnijim zonama publične mobilnosti. Nekima to smeta, ali meni je divno, jer daje osjećaj da si postao jedno s masom što je u slučaju koncertnog Tuluma dobra stvar. S druge strane, bend je isporučio čak upola manje energije nego prošle godine na Šalati. To se najočiglednije dalo vidjeti na Miletu koji nije skakutao kao da je i dalje u dvadesetim što je prošlog ljeta meni predstavljalo uzoritu fascinaciju do te mjere da kažem: "oću i ja tako u njegovim godinama!". Kako je krenulo i hoću, ali pred daleko manje ljudi. Također, odsvirali su i manje stvari s prva tri nego tada. Neki će reći da je smekšavanje zvuka logični rezultat "evolucije" i "sazrijevanja" benda. A opet, da li se nešto smatra napretkom ili regresijom, ovisi o afinitetima slušatelja prema ovom ili onom zvuku i tekstovima. Ne mogu poreći da se u tekstualnom smislu nisu srozali, ali za sebe znam da mi bend sigurno ne bi dosadio da su nastavili rokati žestoko kao u počecima. Ipak, još uvijek ima nade da se i ovakvi poput mene potpuno skrase Hladnim Pivom i doslovno i metaforički ako bend nastavi s održavanjem "retro" koncerata poput onoga "Evo vam Džinovski!" u Ksetu. Po završetku koncerta izlazak mase iz dvorane nalikovao je zaglavljenom stampedu. Meni je to pričinjavalo gušt, jer se nisam trebao ni kretati prema vani. Dovoljno je bilo nasloniti se ruksakom na rulju koja se kreće prema izlazu i tako skoro kao u maniri crnogorskog sna "ležiš, a iđeš!" biti ispraćen napolje. Divota. Općenito, cijeli Tulum je bio divota, jer su ljudi kao što je i običaj na ovakvim masovnim skupovima bili iznimno pozitivno raspoloženi. Uvijek se nađe i kritična masa ljuta na gužvu u dvorani i dugački red za WC, ali zar fakat nije krajnje vrijeme za pomiriti se s time da je to uobičajeno neizbježan folklor na dvoranskim koncertima. O bendovima je teško zaključiti nešto što već nije spomenuto u prethodnim retcima ove tulumske epopeje. Šank , Brkovi i Hladno Pivo su bendovi koje ćemo još zasigurno gledati gro puta, pa će nam se nakon većeg koncertnog uzorka bolje iscrtati statističke konture njihovog napredovanja ili nazadovanja u karijeri. Pank zasigurno nije mrtav, ali alternativa kao pojmovni koncept je.

ognjen bašić // 17/10/2016