Kad Goran Bare svira, otići autom na događaj kao što je bio ovaj u Tvornici Kulture nije baš najpametnija odluka. Ok, malo sam se kasno pojavio, 22:35 je bilo kada sam bio ispred kluba, da sam došao malo ranije možda bih i uhvatio koje parkirno mjesto barem da je u krugu pet kilometara od Šubićeve 2. Kruženje uokolo po kvartu trajalo je nekakvih 30-ak minuta, sve dok nisam naišao na ogromno dvorište XVI. gimnazije koje je imalo podignutu rampu te je u njemu bilo nekih 15-ak automobila. Pretpostavih da kasnim, pa sam odlučio riskirati, ostaviti auto i otići na početak svirke. Kapuljačom preko glave, brzim korakom, uz vjetar i kišno nevrijeme prošao sam ravno kroz park i ugledao masu ljudi na upadu koji su bili skoro u istom broju kao kad sam prolazio autom 45 minuta prije toga. Unutar Tvornice bila je još veća gužva: puna dvorana, tribine, čak su i balkonska mjesta bila popunjena. Buka glasova koju je masa proizvodila bila je poprilično jaka pa se nije ni skužilo što svira u pozadini. Odlično, rekoh, uspješno sam stigao na početak svirke! Ponadao sam se da ću naići na neku poznatu facu pa sam se probio kroz uplesanu masu ljudi do Malog pogona i tako naletio na par kompića iz svog turopoljskog kraja. Nakon dvije, tri minute svirka je već počela tako da sam se s ekipom uspio jedva pozdraviti i putem do stejđa izgubio sam ih u masi. Smjestio sam se s desne strane pozornice u prvi red i imao odličan pogled na Bareta, Dana Divjaka na klavijaturama i gitaristu Krunu. Bare se rasplesao po stejdžu, a najveći čovjek u dvorani koji se baš odlučio stati u prvi red (i tako razljutio dosta ljudi iza sebe) zaklonio mi je pogled. Najjača je bila neka raspižđena ženska koja je zvučala kao da je izgovorila sve psovke svijeta i derala se da kako može osoba od dva i pol metra stat u prvi red. Odlučila je ne raditi konflikte te je sa svojom pratnjom otišla naći bolje mjesto i tako nestala u masi. Uvodna stvar bila je Mršavi pas snimljena davne 1993, devet godina nakon njihova osnivanja na trećem studijskom albumu imena Razdor. Slijedile su Krvarim od dosade, Fantastična vatra, Budi ponosan, Ja sam budućnost, Baretov blues, Vrijeme da se krene, Teške boje i par novih pjesama. Svidjelo mi se kako Bare uspije pozornost svih ljudi preusmjeriti na sebe. Čak i između pjesama publika je pozorno i zainteresirano slušala što Bare ima za reći. Jedina zamjerka koju imam je da pjesmu Iz sve snage baš nisu odsvirali iz sve snage, ali ni to nije veliki problem s obzirom na godine rada, sviranja i tko zna čega još uz to. Bilo kako bilo, koncert je trajao do poslje pola 1. Kad su se Bare i ekipa s pozornice spustili u bekstejdž, osjetio sam da još nije kraj. Nakon glasnog poziva publike, Majke se vraćaju na stejdž, svirka se nastavlja, zadnji na stejdž korača Bare te zatim slijedi par laganijih pjesama. Počeo sam se lagano probijati do izlaza, a broj ljudi se nije nimalo smanjio. Trebalo mi je još par minuta da se kroz svu tu publiku probijem do izlaza, na bis nisu odsvirali A ti još plačeš pa sam obukao jaknu i izašao van. Kad sam došao do auta bio sam jako oduševljen jer je još na istom mjestu. Koncert Majki svakako će mi ostati u lijepom sjećanju makar nije prvi put da sam bio na njihovom koncertu. O Baretu mogu reći da je prava rock'n'roll legenda i da mi je velika čast ići na njegove svirke, jer većina izvođača koji su i ušli u legende rock'n'rolla su takvima proglašeni tek nakon smrti.

tuna // 13/11/2016

> vidi sve fotke // see all photos