Za Morcheebu bi se lako moglo reći da je ostala zarobljena u sredini devedesetih kada je imala niz hitova koji pokorili sve relevantne ljestvice i priskrbili status jedne on najvećih pop atrakcija koje su se mogle mjeriti i sa mainstream teškašima. Ono što je instant prepoznatljivo je blues gitara Rossa Godfreya i mazan glas Skye Edwards. Zapravo se više činilo da pripadaju tradiciji delta-bluesa, a da su se priklonili elektronici zbog tada sveobuhvatnog zeitgeista koji je naginjao klaustrofobiji urbanih zatvorenih prostora te još jednom u nizu raskida sa kulturnom tradicijom. Nakon svađe sa drugim bratom Paulom, odlučili su umiroviti Morcheebu i nastaviti kao duo. Što se tiče samog zvuka benda i naravi nastupa uživo, ništa se nije promijenilo, čak je i većina članova benda ostala ista. Jedino što je možda malo drugačije je da elektronski element nije bilo toliko prisutan već su se odlučili na analogne klavijature. Budimo realni, ipak su Skye i Ross bili esencija Morcheebe, bar što se tiče razdoblja najveće slave. Zato i nije čudno da se većina nastupa sastojala od pjesama iz tih dana najveće slave. Otpočeli su sa Trigger Hippy i odmah ubacili u tripoidan groove koji je bio isprekidan bržim ritmovima kao što su Friction i obradom Bowie-a Let's Dance. Od pjesama iz ovog stoljeća najbolji dojam je ostavila Blood Like Lemonade koju su uspjeli malo napumpati na način da su je postepeno pojačavali do krešenda, jedan od vrhunaca koncerta. Apsolutni vrhunac koncerta, ne uključujući Rome Wasn't Built in a Day na bisu, je bila Blindfold, ne samo najbolja pjesma Morcheebe već i jedna od najboljih pop pjesama ikad koja je do kraja digla publiku i upriličila nezaboravne momente zbornog pjevanja i sinkronog mahanja rukama. U repertoar su se odlično uklopile pjesme sa novog albuma koji su snimili kao duo i to pogotovo psihodelična All My Days i singalong hit Light of Gold i netipično rockerska How To Fly. Najveću paćnju naravno privlači neponovljiva i prekrasna Skye kojoj godine, čini se, ne mogu ništa. Vokalizacija je velikom većinom nešto sitno iznad šapta, ali i tako uspijeva bez problema prodrijeti do kosti i podići žmarce na leđima. Kada se još pridodaju sirenasti pokreti i cjelokupna snolika atmosfera, idealan soundtrack za žmirenje i lutanje po nepoznatim i do sada neistraženim sferama. Prepolovljeni Veliki Pogon je bio skoro dupkom pun što znači da je kult glazbe iz devedesetih još uvijek u punoj snazi i ne misli tako brzo splasnuti. Ono što je vrlo pohvalno jest da se nije radilo o kazališnoj publici već da su više-manje svi sudjelovali od početka do kraja. Za koncert se zna da je dobar kada je jedini prigovor to da je prekratak, jedva sat i pol sa bisom. Obzirom na veličinu kataloga pjesama, možda ipak malo prekratko, ali bend ionako već godinama svira best of repertoar, a i ovolika duljina nastupa je neka norma. Ono što je sigurno je da ovo nije posljednji nastup pred zagrebačkom publikom tako da će svi oni nezadovoljni duljinom nastupa ubrzo doći na svoje. Na kraju treba reći i nešto o predizvođačici Ireni Žilić. Na ovom nastupu je došla predstaviti novi amplificirani zvuk koji se razlikuje od dosadašnjeg pretežito akustičnog folka. Tako je većinu nastupa bila sma na pozornici sa električnom gitarom. Tako je sada prešla sa Joni Mitchell na Shannon Wright. Odlična vokalna izvedba je ostala, ali nedostaje malo raznovrsnosti i dinamike. Vidjet ćemo kako će ispasti novi album i koliko Irena ima smisla za kreativnost u studiju.

tomislav // 28/11/2016