home > koncert > DEVIN TOWNSEND PROJECT, BETWEEN THE BURIED AND ME, LEPROUS @ Tvornica kulture, 12/02/2017

kontakt | search |

DEVIN TOWNSEND PROJECT, BETWEEN THE BURIED AND ME, LEPROUS @ Tvornica kulture, 12/02/2017

Dolaskom pred Tvornicu jedino se iz tourbuseva austrijskog prijevoznika "Beat the Street" moglo naslutiti da se radi o gostovanju ne tako anonimnih imena svjetske glazbene scene, jer u 20:30 ispred i oko dvorane nije bilo ljudi. Tek bi se opušteno prošetao od busa do kluba poneki dokoni roadie. 80% očekivanih posjetioca koncerta ušlo je unutra točno na vrijeme što je u pravilu uobičajeni scenarij za Tvorničke evente nedjeljom kada publika uglavnom dolazi ravno na koncert, a nakon istoga odlazi ravno kući. Osim što je vani bilo hladno, jedan od glavnih razloga ranog ulaska je bio interes ljudi za prvu predgrupu Leprous. I zaista, na njima je pregrađena dvorana već bila ugodno popunjena.
[ leprous ]

leprous   © veda

Radi se o metal bendu koji je ponajviše svojina ekipe koja sluša taj famozni progressive. Ako glazbu progresivnom čini pomicanje uobičajenih granica po pitanju strukturiranja pjesme, kombiniranja žanrova i ekspliciranja tehničke virtuoznosti, teško ćemo i po čemu ove Norvežane smatrati progresivnim, osim ako "prog" ne promatramo kao žanr skrojen po određenim kriterijima i pravilima što je u muzičkoj praksi legitimno iako je suštini protivno definiciji progresivnog. Leprous ima tipične pop strukture pjesama i linearnost bendova s prefiksom post, a osim lepršavih bubnjarskih poigravanja i ponekih "off beat" doba ne sadrži nikakve naznake upadljivog tehniciranja iako je neupitno da sviraju vraški precizno. Da sam tip s viškom enzima za probavu glazbe ovakvog sentimenta zacijelo bih poput ostatka auditorija ukipljeno uživajući u njihovom polusatnom setu opisao muziku kao "mistično, onostrano i hipnotičko putovanje krajolicima uzvišene introspektivne svijesti". Ako ste fanovi metaliziranih tužaljki s naglašenijom pop konotacijom, bez dinamičkih uspona i padova te s visokim vokalom nježnije afektivne senzitivnosti zacijelo bi vam se bend svidio. Ali meni su Leprous odavali dojam kultivirane ekipe koju je kompozitor Einar Solberg skupio kako bi održao diplomski koncert na muzičkoj akademiji nakon čega mu je komisija jednoglasno poručila "bravo!", "sjedi, 5!" i "ajmo sljedeći!". Sve emocije koje sam od njih primio su mi ostale u ekspresivnoj domeni filtriranog i sterilnog, a takvom mi se činila i publika. Svaka reakcija na pjesmu veća od pristojnog aplauza bi vjerojatno bila prijekim pogledom osuđena kao eksces za privlačenje pažnje i "nepoštivanje" benda.
[ leprous ]

leprous   © veda

Nakon kraće pauze za izmjenu bendova na pozornicu se penju Between the Buried and Me, ujedno glavni i jedini razlog moje posjete ovom koncertu. Odmah ću vam otkriti, njihovih prvih četiriju autorskih albuma (osobito "Colors") smatram najvećim remek djelima metala nastalog u 21. stoljeću. Tu se radilo o muzici koja spaja death i black metal s mathcore, prog rock, pa čak i jazz elementima u vrlo bogate, uzbudljive i nepredvidive zvukopisne pejzaže. Provuku se tu i elementi cabareta, post rocka, pa čak i country-ja na kratke, ali vrijedne momente. Da stvar bude napetija, sve se to često događa unutar iste pjesme. Ovako na prvu vam to može zvučati kao još jedno suludo i shizofrenično skakanje iz stila u stil u maniri Mr. Bunglea, ali daleko je od toga. Način na koji BTBAM putuje po različitim žanrovima je toliko dovitljiv i tečan da niti u jednom trenutku pjesme ne pomislite kako je netko promijenio radio stanicu. Bilo da ste na blastbeatu i urlanju ili na akustičnoj Pink Floydovskoj pasaži s clean pjevanjem znat ćete da vam cijelo vrijeme svira BTBAM i nitko drugi. Rezultat toga je da vam svaka pjesma zvuči kao velika solaža. Ili pak kao grandiozna metal simfonija pošto su često na albumima pjesme odvojene samo numerički i naslovno, a muzički spojene u jednu bez pauze. Koliko god to puta slušate, uvijek se pitate: "jebote, kako sve to uspiju zapamtiti!?". Nisam još naišao na bend koji je uspio takav stil "isfurati" zanimljivije i inovativnije. Uslijed toga sam, naravno, imao ogromna očekivanja. Pogotovo nakon obećanja da na turneji s Devinom neće promovirati novi album "Coma Ecliptic" nego svirati presjek karijere. Ipak, od toga nije bilo ništa. Setlista im se svela na jednu pjesmu s "The Great Misdirect" i pet komada s "Parallaxa" i najnovijeg albuma. A moram napomenuti da im je najnoviji materijal odbacio podosta death/black/mathcore elementa nauštrb generičkog "prog metala" u stilu Dream Theater uz očite tendencije ka hipsterskom poimanju metalnog zvuka. Rezultat je muzika koja fanovima sterilno čistog proga zvuči prenaporno, a poklonicima tehniciranja u ekstremnijim zvučnim uvjetima je zdravoseljački rečeno previše gay. I dalje je njihova vještina muziciranja sjajna, i dalje su im bridgeovi iz stila u stil vanserijski, i dalje se u pjesmama nađe epskih momenata, ali za fanove starijih uradaka to naprosto više nije to. Lako bih im oprostio i autizam u komunikacijskom ophođenju spram publike i dojam usputnog odrađivanja nastupa s pola snage da mi je repertoar bio zadovoljavajuć. Mogu samo zaključiti kako je svetogrđe staviti BTBAM da ikome svira kao predgrupa, jer s obzirom da im pjesme prosječno traju preko 6 min, nema teoretske da nam momci za 45min pokažu svu svoju raskoš. Da bi njihov šou poprimio spektakularne razmjere te zadovoljio fana svake njihove faze trebalo bi im najmanje sat i po nastupa, ako ne i kompletno samostalni koncert od preko dva sata.
[ between the buried and me ]

between the buried and me   © veda

Preostaje mi živjeti u nadi da će nas idući put posjetiti barem u headlinerskom svojstvu. Velika je šteta što će ove godine turneja povodom 10 godina od izdavanja "Colorsa" (gdje će svirati taj nenadjebivi klasik od albuma od početka do kraja) proći samo Amerikom. Izgleda da taj povod Europljanima ionako ništa ne znači, jer sudeći po reakcijama publike 95% ljudi je prvi put čulo za ovaj bend prekjučer u 21:20. Onih preostalih 5% je nakon što je frontman prije odlaska s bine sramežljivo jedva izustio "c ya!" skandiralo "Mordecai! Mordecai!". Tko zna, zna. Ali izgleda da je ostatak line up-a bez dodirnih točaka s ekstremnijim metal pravcima uvjetovao i da se BTBAM drži mekanijeg repertoara.
[ between the buried and me ]

between the buried and me   © veda

I sada, kakva je utjeha moguća nakon osjećaja prevarenosti i blagog razočaranja bendom čiji sam nastup čekao 10 godina. Sve je to bilo otežano i činjenicom da među 500 ljudi nisam naletio na fana BTBAM-a kako bih barem svoje negodovanje s nekim podijelio, pa mi nije preostalo drugo nego se dešperantno obratiti za pomoć cigareti i čaši Tomislava baveći se mišlju kako dobar (progresivni) metal izumire. Neki ljudi su mi dobronamjerno preporučili da obratim pažnju na Devinove komične upadice između pjesama, da bi me to moglo razvedriti. To mi je otprilike bila i jedina potencijalno preostala slamka spasenja na eventu, jer Devin Townsend ne radi muziku zbog koje bih mu mogao reći "ti rascvjetavaš džunglu moje psihe", kako je netko divno napisao na željezničkom kolodvoru u Prijedoru.
[ devin townsend project ]

devin townsend project   © veda

[ devin townsend project ]

devin townsend project   © veda

[ devin townsend project ]

devin townsend project   © veda

Uz dužno poštovanje prema njegovoj plodnoj muzičkoj i producentskoj karijeri, ne mogu se oteti dojmu da je Devin za mene obični geek metal smarač koji bi jebao, ali da ne uđe. Pa neka me fanovi linčuju. Čak ni njegov famozni humor među pjesama nije kod mene pao na plodno tlo. Sve te njegove fore djeluju usiljeno i naštrebano. Nikoga direktno i dubinski ne provociraju, već su tek prosječni pokušaji da se ispadne "šašav" i "otkačen" na normalno nenormalan način. Osim toga, kakvog smisla ima sprdati se od "opakih metalaca" kada se i sam tijekom pjesama (htio ili ne) ponaša opako, osim što tu i tamo uputi prema publici neki vragolasti osmijeh. Devin mi djeluje kao da je premazan svim mastima. Da je kojim slučajem umjesto glazbenika zaposlenik neke ugledne i ozbiljne korporacije bio bi onaj lik koji na svakom team buildingu s namjerom animiranja svog ljigavog šefa baca neke petparačke štoseve iz loših američkih "humorističnih" serija.
[ devin townsend project ]

devin townsend project   © veda

[ devin townsend project ]

devin townsend project   © veda

[ devin townsend project ]

devin townsend project   © veda

Što se tehničke strane tiče, tu se nema što prigovoriti. Izvedba je profesionalno automatizirana i sva po PS-u. Čak ni sam Townsend nije izgledao kao da publici daje manje nego na nekim "važnijim" turnejskim destinacijama. S bine nije silazio puna dva sata, urezao je mnogo osmijeha na lica fanova, dizao im ruke, mobitele i upaljače u zrak te mnoga grla natjerao na glasne ovacije. A to je maksimum koji se može izvući iz publike sklone bendovima etiketiranim kao "prog", jer ona je "fina", "uglađena", "kulturna", "zrela" i "ozbiljna" što ja prevodim kao snobovska s tendencijom da izgleda sama sebi važno i svisoka gleda na svakog tko iskače iz tih okvira puštajući emocije da oslobode tijelo za ples.
[ devin townsend project ]

devin townsend project   © veda

[ devin townsend project ]

devin townsend project   © veda

Umjesto zaključka bih još samo konstatirao da je zvuk na sva tri benda varirao na više stupnjeva mutnoće uslijed koje su vokali bili ispod gitara. Je li Tvornica zaista toliko tvrd orah da ni ekipa koja poznaje bendove ne može postići da se sve čuje kako spada. Ispada da je najteže na svijetu malo žrtvovati glasnoću ostalih instrumenata kako bi se vokali istaknuli u prvi plan. Pošto smo svjedočili i Tvorničkim metal koncertima s izuzetnim zvukom, mislim da problem nije u prostoru koliko u tome da se turnejskim toncima u nedjelju navečer u nekom tamo Zagrebu naprosto nije dalo raditi posao. Tonac je valjda jedino zanimanje u kojem ne možeš dobiti otkaz čak ni ako previše puta napraviš pogrešku. Znate li i jednog tonca koji se nakon koncerta javno ispričao i priznao da je pogriješio? Dogma Papine nepogrešivosti je ukinuta, ali nepogrešivost tonca i dalje caruje. Jer zapamtite, uvijek su krivi prostor i oprema. Uskoro će postati i publika kriva jer s previše žamora narušava odnos glasnoće instrumenata i vokala, a i tko je vidio da se oblači u odjeću koja odbija zvuk i stvara buku.
[ devin townsend project ]

devin townsend project   © veda

[ devin townsend project ]

devin townsend project   © veda

[ devin townsend project ]

devin townsend project   © veda

[ devin townsend project ]

devin townsend project   © veda

ognjen bašić // 14/02/2017

Share    

> koncert [last wanz]

cover: MIC DROP: BAD COPY, LIPI IVE @ Sax, 25/03/2017

MIC DROP: BAD COPY, LIPI IVE @ Sax, 25/03/2017

| 27/03/2017 | ognjen bašić |

>> opširnije


cover: Kawasaki 3P napunili Dom sportova 25.03.2017.

Kawasaki 3P napunili Dom sportova 25.03.2017.

| 27/03/2017 | denis |

>> opširnije


cover: BOA, 25.III 2017., Tvornica kulture, Zagreb

BOA, 25.III 2017., Tvornica kulture, Zagreb

| 27/03/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: NOĆ MRAČNOG CIRKUSA @ Močvara, 23/03/2017

NOĆ MRAČNOG CIRKUSA @ Močvara, 23/03/2017

| 25/03/2017 | ognjen bašić |

>> opširnije


cover: CHILDREN OF BODOM @ Tvornica kulture, 23/03/2017

CHILDREN OF BODOM @ Tvornica kulture, 23/03/2017

| 25/03/2017 | kata.strofa |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*