PREOCCUPATIONS + KNITTING @ Vintage Industrial Bar, Zagreb, 05/10/2025

Pod imenom Viet Cong, ova četvortka iz Calgarya, posjetila nas je prije točno dest godina. Tada su u Močvari promovirali istoimeni album. U izvještaju s tog koncerta naš suradnik Tomisalv je napisao "Dok na kazeti, vjerojatno zbog jeftine i loše opreme na kojoj su snimali, zvuče beskrvno i ravno, uživo su dodali malo masnoće u zvuk, podebljali bas i vokal čime su pretvorili blijedu kopiju Modest Mouse-a u noiserski napad sa solažom u sredini koje se ne bi posramilli ni braća Allman." I do kraja texta mi je već bilo žao da nisam otišao na taj koncert. No, fakat ne znam tko bi pao na snimku s prvog albuma.

Zbog problema s imenom, prebacili su se na Preoccupations, pa su snimili još četiri albuma, a ovaj zadnji "Ill at Ease", došli su promovirati u Zagreb. Na jednom dijelu turneje pridružuju im se knitting, također Kanađani, no iz Montreala. Oni izgledaju dosta mlađe od Preoccupationsa i čine se jako zadovoljni što su se uopće uspjeli otisnuti na tako daleko putovanje. I oni su četvorka s dvije gitare, basom i bubnjevima, no bez elektronskih pomagala, pa zvuče dosta sirovo. Dok pjevač svojim falsetom ide prema vokalu Stephena Malkmusa, svirkom su bliži noise bendovima 90ih. Bili su dobri za zagrijavanje i zahvalili nama nekolicini koji smo ipak došli ranije i pogledali i njih. Preoccupations su u formaciji u sredini je Matt Flegel na basu i vokalima, iza njega je Mike Wallace na bubnjevima, a sa strane su Scott Munro i Daniel Christiansen zaposleni na gitarama i sintovima i zadubljeni svaki u svoj zadatak. Ogroman teret nosi Flegel, kao centralna figura, koji lupa po basu ko da mu je zadnje, a iz rašpastog glasa izvlači zadnje atome snage. Dok na studijskoj snimci jako liči na Dana Boecknera iz Operatorse (opet Kanada), uživo je vokal bio bliži Richardu Butleru iz Psychodelic Fursa, istovremeno melankoličan i agresivan. Muzički su se elektronikom i sintovima približili malo dark synth herojima iz 80ih, a ima tu svakakvih asocijacija. Tako mi se uvod u naslovnu Ill at Ease poklopio sa Neighborhood #2 (Laïka), također njihovih zemljaka, Arcade Fire, dok su mi u Andromedi otišli prema Interpolu. Kako sam novi album dobro preslušao, dosta su mi bile poznate pjesme, dok sam starije albuma samo ovlaš obuhvatio. Iz tog su me razloga pjesme sa albuma "Viet Cong", koje su zapravo bile i najbolje prihvaćene iznenadile svojom punoćom i jačinom. Naime, studijske snimke stvarno zvuče šuplje s bezličnim vokalom, a ovdje su dobile novu boju. Pogotovo mi se urezala March of Progress koja je svojim dugim instrumentalnim uvodom s naglašenim bubnjem i sint zvukovima s čudnim središnjim dijelom, prerasla u moćnu post punk brzalicu sa stihovima Tell me, tell me, tell it to me, tell it straight What is the difference between love and hate?

Kad sam se nakon Andromede povukao malo otraga, na dvije tri pjesme imao sam dojam ko da je žestina koju sam osjećao naprijed otupila i skoro nestala. Zvuk je bio tiši i mutniji, pa sam brže bolje krenuo naprijed da ne završim ovaj odličan koncert na taj način. Srećom tu se zvuk nije promijenio, a ja sam dočekao kraj koncerta uz moćnu Bunker Buster koju su završili u krešendu, a mene poslali doma sa smješkom na licu i zujanjem u ušima. Što reći na kraju, koncert je potrajao nekih 80ak minuta. Predstavili su novi album, a između su ubacili neke stare "hitove". Postoje dijelovi koncerta gdje se dinamika "zaglavi" — u nešto sporijim pjesmama ili između pjesama, kad nema komunikacije, a njima treba predah. Komunikacije nikakve nije bilo, osim pred kraj, kad je pjevač promrmljao "we got a couple more songs". Nije koncert godine, ali svakako će biti visoko kod pripreme godišnjih lista.

pedja // 06/10/2025