home > koncert > TAMIKREST @ Vintage, 29/10/2017

kontakt | search |

TAMIKREST @ Vintage, 29/10/2017

Napisati bilo što o koncertu Tamikresta nemoguće je bez upuštanja u diskurs o politici, pustinji, o marginalizaciji pustinjskih ljudi i o umjetno iscrtanim granicama postkolonijalnog razdoblja. I o desert bluesu, koji je dominantni muzički stil saharskih glazbenika širokog područja.

Je li bilo jasno da je ova glazba, koju smo sinoć imali prilike čuti u Vintage Industrial Baru tako striktno politička? Ne znam. Teško je reći, jer ne mogu zamisliti bilo kojeg stanovnika Zagreba da govori i razumije tuareški jezik Tamikrestovih tekstova, pa da razumije političku prirodu te poezije i vapaje za priznanjem i slobodom koje ona sa sobom neminovno nosi. Komunikacijska blokada vidljiva je i u tome da tek mali dio sinoćnje publike razumije francuski na kojem bend komunicira s publikom; a što je vidljivo iz čestih pozadinskih upita posjetitelja koncerta svojim frankofonim prijateljima: "E, što je rekao? Jesi skužila što priča?", i slično.

Da, političnost glazbe sinoć je bila jasno naglašena, i dijelom se nadam da je doprla do većeg dijela zagrebačke publike.

Ne treba zatvarati oči pred u našim medijima prešućenoj stvarnosti sukoba u sjevernom Maliju, koji traje od 2012. godine do danas, a na koju je hrvatska javnost ostala potpuno slijepa pred mnogo bližim sukobima u Siriji, Iraku, Libiji i revolucijama u zemljopisno bliskoj mediteranskoj Africi. Na stvarnost koja ima povijest nekoliko desetljeća dulju od revolucionarnih događanja iz ranih 2010-tih, i infiltracije islamističkih terorista u afričke pobunjeničke pokrete.
[  ]

  © Anamarija Bevandić

Pa, ukratko, o čemu je riječ? O sukobu Tuarega, nomadskog naroda iz Sahare, s vlastima Malija, slijepima na svakodnevne probleme i težnje naroda svoje sjeverne i pustinjske polovice države. O sukobu koji je rezultirao tri desetljeća dugačkom pobunom, dijelom javnom, dijelom pritajenom, koja je eskalirala 2012. godine, i kojoj u Hrvatskoj gotovo ništa ne zna.

Problem: umjetno iscrtane granice država saharske Afrike nastale po raspadu kolonijalnih carstava koje, utemeljene na euro-američkoj viziji međunarodnog prava, presijecaju saharsku domovinu Tuarega i tjeraju ih da se uklope u sisteme njenog funkcioniranja, a koji su potpuno strani njihovoj kulturi. Rezultat: njihova posvemašnja marginalizacija kao naroda, guranje u ilegalu i nametanje rasističkih politika iz centra, onemogućavanje razvoja njihove kulture i njenog postojanja u obliku u kojem ona prirodno želi postojati.

Kao što Ousmane Ag Mossa, frontmen Tamikresta, u intervjuu za Rhythm Passport iz svibnja ove godine, naglašava: najbolje bi bilo vratiti se u 1900. godinu. Doduše, ne bi bilo motornih vozila i promet bi se vršio devama, ali ne bi bilo ni oružja, granica i ratova. I inače, njegovo pouzdanje u mogućnost tuareškog jedinstva, slobodnog od Al'Qaide, oružja, rata, malijanske centralne vlade iz vodom bogatog zelenog Bamaka, i njegova vjera u slobodne i neovisne Tuarege su beskompromisni, i glavni su cilj njegova djelovanja i muzičkog opusa; što je i istaknuo sinoć svirajući posljednju pjesmu, na drugom bisu.
[  ]

  © Anamarija Bevandić

Još jedan rezultat nesretnih okolnosti: zgodan spoj finog rocka i bluesa europskog prizvuka s tradicijskom tuareškom glazbom, a koji se općenito voli nazivati desert blues. Čar tog suzvučja ono je što privlači posjetitelje na koncerte bendova kao što su Tamikrest ili Tinariwen, ili glazbenika kao što su Aziza Brahim i Amadou & Mariam, svi odreda jako dobro poznati zagrebačkoj publici zbog niza koncerata posljednjih petnaestak godina- što samostalnih, što na događajima kao što je InMusic festival.
[  ]

  © Anamarija Bevandić

U slučaju Tamikresta, kako to suzvučje nastaje? Vrlo prirodno i praktički samo od sebe, od osamdesetih godina nadalje, reći će u intervjuima Ousmane Ag Mossa. Desert blues nije nadogradnja tradicijske glazbe, niti njeno korištenje u komercijalne svrhe, niti njena fuzija sa suvremenošću, kao što je općeniti world music danas. On jest tradicijska glazba: Tuarezi su je svirali oduvijek, a sada samo imaju gitare, pa koriste i njih.
[  ]

  © Anamarija Bevandić

Sve ovo vidljivo je i na zvucima s posljednjeg Tamikrestova albuma, nazvanog po gradu Kidal, u pustinji u sjeverozapadnom Maliju. Prije rata, grad je bio kulturno središte široke regije, s bogatom pjesničkom tradicijom. Danas je mjesto gdje su bombaški napadi, različiti kontingenti mirovnih snaga, preleti dronova i oružje svakodnevica. Još bitnije, Kidal je mjesto gdje je Tamikrest nastao.
Vidljivo je i na sinoćnjem nastupu u gotovo (ali ne do kraja) punom Vintage Industrial Baru. Prema mojim sjećanjima s njihova prethodnog nastupa, na samom kraju veljače 2014. godine, ovoga puta koncert nije bio ni upola tako dobro posjećen. Ispričavam se unaprijed, ako me sjećanje vara. S obzirom na činjenicu da je publika mogla biti i brojnija, mogu reći samo: šteta na propuštanju jednog od vjerojatno najboljih koncertnih događaja ove sezone.
[  ]

  © Anamarija Bevandić

U posljednje tri i pol godine, mnogo toga se promijenilo za Tamikrest. Ženski vokali sa svojim virtuoznim bravurama više nisu ovdje, i njihovo grleno pjevanje zvukovno je teško nadoknaditi. Isto vrijedi i za ritmičku pulsaciju koja je proizlazila iz njihova sinkroniziranog i permanentnog, ali decentnog, pljeskanja koje je ostavljalo sumnje u konstrukciju kože na njihovim dlanovima i uglavnom otvarala pitanje od čega im je koža napravljena da tijekom turneje nije popucala. Sada su ovdje i dva nova člana benda, Paul Salvagnac sa svojim arsenalom gitara, i odlični bubnjar Nicolas Grupp.
[  ]

  © Anamarija Bevandić

Zvukovna promjena, samim time, postaje očita. Iako se osjeća praznina u starijim pjesmama, u kojima spomenutih ženskih vokala nema, i koji samim time moraju proći stanovitu vokalno-instrumentalnu rekonstrukciju kako rupa ne bi bila previše osjetna; zvuk koji Tamikrest proizvodi uživo dotiče određene točke na kojima voli odstupiti od svoje standardne desert blues matrice. Iako Ousmane Ag Mossa voli navesti da su mu glazbeni uzori Mark Knopfler, Bob Marley, pa čak i Pink Floyd, to do sada na nastupima uživo nije bilo tako flagrantno očito kao sinoć. Može li se to pripisati i utjecajima novih članova benda koji nisu Tuarezi i u zvuk donose svoje vlastito i potpuno europsko muzičko razmišljanje? Ne znam, ali nikako nije loše. Dapače, osvježavajuće je i ne djeluje kao stilski gubitak, nego kao nadogradnja.
[  ]

  © Anamarija Bevandić

Vizualni dojam? Pomalo drugačiji nego zadnji put. Europski članovi benda na dobar način su izbjegli sve kulturne aproprijacije, neovisno o tome radi li se o instrumentima ili odjeći. S druge strane, Tuarezi na pozornici i ovoga puta su političku poruku svoje glazbe poduprli odjevnim izborima. Akarbey, tradicionalna tuareška uniforma, i ovoga puta je bio ovdje. Tagelmust, veo koji djeluje i kao turban, i kojeg tuareški muškarci omataju oko lica da ne bi udahnuli zle duhove, ujedno i međunarodno najprepoznatljiviji tuareški tekstilni dodatak (ali ujedno i najopterećeniji stereotipima), sa svojom neizostavnom plavom nijansom, ovoga puta nije. Koračanje folklornim vizualnim stereotipima u ovakvom stilu glazbe se djelomično i očekuje, koliko god odjeća bila nebitna za muzički izričaj, i uspijeva poslati političku i aktivističku poruku o želji za političkom vidljivošću, koja se provlači kroz glazbeno stvaralaštvo Tamikresta.
[  ]

  © Anamarija Bevandić

Konačno, sinoćnji koncert Tamikresta može se sumirati u nekoliko ključnih riječi: rock, blues, pustinja i aktivizam, a nijedno od toga ne previše prodorno, tako da se poslana poruka ne nameće, nego šalje i onda svjesno prihvaća. I dobro da je tako, jer se takav pristup pokazao kao efikasan recept za privlačenje publike i njeno uživanje.
[  ]

  © Anamarija Bevandić

Kao što sam rekao već, vjerujem da će ovo biti zapamćeno kao jedan od najboljih nastupa ove koncertne sezone, i jedva čekam idući. Trudim se ne biti subjektivan, koliko god da volim Tamikrest. Mislim da govorim u ime većine kad izrazim stav da je svaki dolazak Tamikresta u Zagreb događaj koji zaslužuje posebnu pažnju, i koji svakako treba posjetiti. Odvojiti malo vremena za čuti nastup vrhunski kvalitetnih muzičara, koji svojom poezijom i glazbom prenose poruku naroda o kojem se malo toga zna osim romantičnih vizija s razglednica koju netko eventualno pošalje s egzotičnog putovanja u Saharu, članka iz National Geographica u kojem se romantizira indigo-boja s odjeće i nomadski život pod zvijezdama u pustinji; i dozvoliti sebi da se čuje poruka jedne populacije čiji problemi desetljećima prolaze ispod radara ovdašnje javnosti.
Tamikrest tako svojom glazbom i svojim odličnim nastupima i suptilnom energijom vješto prelazi most između sukoba u dalekim nestabilnim afričkim zemljama, ljudi sudbinski određenih da se rode na mjestima zahvaćenima vječnim ratom, i nas ovdje. I kroz ugodnu glazbu nas uspijevaju podsjetiti da čak i nismo toliko različiti.

johnny mcfearless // 30/10/2017

> vidi sve fotke // see all photos

Share    

> koncert [last wanz]

cover: Noflipe, Martin Ladika @ Dva Osam, 21/03/2023

Noflipe, Martin Ladika @ Dva Osam, 21/03/2023

| 28/03/2024 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: KING UBU + JEMBRELA, 24/03/2024, Močvara, Zagreb

KING UBU + JEMBRELA, 24/03/2024, Močvara, Zagreb

| 26/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Veja @ Vintage, 20/03/2024

Veja @ Vintage, 20/03/2024

| 24/03/2024 | dora p |

>> opširnije


cover: TUROBNI MOYER, 18/03/2024, Močvara, Zagreb

TUROBNI MOYER, 18/03/2024, Močvara, Zagreb

| 20/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Hania Rani@Cankarjev dom Ljubljana

Hania Rani@Cankarjev dom Ljubljana

| 20/03/2024 | bir |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*