Obećao sam sebi nedavno da više nikad neću otići na koncert Ramba Amadeusa. Proveo sam godine pohađajući ih ekstremno revno i iznimno radosno, i onda sam jednog dana sjedio i zaključio da to više ne može tako. Da je prelio čašu, da je zaslužio izgubiti moju naklonost. Imao je Rambo i prije u svojoj sad već tridesetogodišnjoj karijeri ponekih epizoda koje bi mu se mogle zamjeriti (prve naravno padaju napamet Eurovizija i reklame za Nestle), ali nikad niti za jednu od njih nisam do te mjere uspio ne pronaći načina da ju opravdam kao što je to slučaj s ovim sramotnim, neoprostivim intervjuom u YouTube emisiji Lični stav. Čovjek koji je s razlogom odvajkada bio percipiran kao nekakav naprednjak intelektualac, glasnogovornik ljevice, kritičar konzervativizma, zatucanosti i ljudske gluposti, odjednom hladno i mrtvo ozbiljno lupa da je Kosovo Srbija, da je provokativno oblačenje žena nedopustivo te da bi trebale nositi burke, i da ne bi tolerirao sina homoseksualca. I slično. Dakle pod stare dane zabrazdio u žešći idiotizam, pogubio se skroz naskroz. Plus što su mu koncerti u zadnjih par godina osjetno, ali stvarno toliko osjetno da bi to i gluhonijemi skužili, oslabili, razvodnili se. Nema više na svakom gigu 5 novih stvari, 10 novih stand up skečeva i 30 novih instrumentalnih igrarija. A bilo je toga, i bilo je tako. Stvarno jest. Svaki put, godinama. Eto, baš poput Siniše Vuce ili Mela Gibsona, čini se da je i Rambo polako prešao put od karizmatičnog mladog mamojebača koji magnetizmom privlači ljudsku pozornost do pijanog starog tipa koji se kao nešto i dalje trudi biti kul i zabavan, ali mu nikako ne polazi za rukom, pa se samo sve više blamira i postaje karikatura sebe sama. No, kako mi u životu nema ništa draže nego odustati od neke odluke, tako sam i ovu gore spomenutu lijepo pogazio. Što da radim, besprincipijelni seronja sam. Zatitralo mi oko srca kad sam vidio da Ramo opet stiže, zaboravih brzo na sve te spike, i poskočih ka Vintažu. Još sam prije toga bio na pikadu i pivu u birtiji u kojoj sam proveo one godine koje su iz moje osobne perspektive označile neki Rambov zenit, stvarno sam se potrudio ufurati u film. Mislim, da se razumijemo, da ne serem previše, Rambov koncert, kakav god bio, nikako ne može otići ispod ukupne ocjene od "dobar". Ako ni zbog čega, a onda zbog činjenice da uvijek oko sebe ima ansambl sastavljen od takvih instrumentalista da je to divota, milina. Miroslav Tovirac na basu, Saša Ranković na bubnju i Vojno Dizdar na klavijaturama su takvi maheri svog zanata i toliko se nevjerojatno dobro kuže i osjećaju, da im je dovoljno samo svako toliko se pogledati da bi znali što i kako dalje. A to je luksuz uz kojeg ni najgluplji ni najgori frontmen ne bi mogao ujebati stvar, a kamoli Antonije, poznat kao čovjek sposoban uvući nam se pod kožu i držati nas u šaci. Bili su tu opet i trubač i saksofonist isto likovi na kojima se dobro vidi i čuje da su više školovani, pametni i iskusni glazbenici, nego što su nužno s bendom imali 100 proba. Rambo malo namigne jednom, malo mahne rukom trećem, malo pogleda petog, i sve skupa klizi kao podmazano, toliko glatko da nam ne pada na pamet pomisliti da je jedan dio toga aranžiran na licu mjesta i ovisi o trenutnom raspoloženju i inspiraciji. A u biti jest tako, stvarno jest. Ali na stranu svirka, pravi talent ovog benda leži u ležernosti kojom puše cigarete. Tek tu demonstriraju kakvi su doktori života. Dakle Tovirac ju stisne između malog prsta i prstenjaka i istom tom rukom dok ona gori demonstrira samo takve zahvate po poljima basa, Ranković i Dizdar ju šeretski od početka do kraja pjesme (dakle u vremenu kad su im obje ruke neprestano vrlo zauzete) puše držeći ju u ustima. Netko bi počeo kašljucati, nekog bi oči zapekle i zasuzile od dima, netko bi ju morao u nekom trenutku uzeti i otresti. Ma kakvi. Samo sviraj. A Rambo ju pak upaljenu okomito zatakne za gitaru, povuče dim u momentima kad procijeni da nije potrebno svirati, i vrati ju nazad. Puhači zasad koliko se sjećam još ne puše, oni samo pušu. Koncert je otpočeo s nekih pola sata kašnjenja, u 22 sata. A završio je oko 00.40. Da, skoro tri sata su svirali. To je dosta, jedini zagrebački nastup za kojeg sam siguran da je dobacio do te dužine je onaj tajni gig u Melinu kad su svirali valjda pet sati, čini mi se da je u Saxu to ipak redovno bilo nešto kraće. Kad je svirka tako duga, onda je jasno da će imati uspone i padove, ali ukupno gledano je ovo unazad par godina možda i ponajbolji Rambov koncert u Zagrebu. Konsenzus među posjetiteljima je bio taj da su mogli i malo kraće svirati, ja se osobno ne slažem. Volim ekstreme, ne bih im zamjerio ni da su peglali do sljedećeg popodneva. U cijelom tom bogatstvu ponude, dalo se čuti svega. Od nekih prastarih stvari koje jako dugo nije svirao ("Inspektor Nagib", "Vanzemaljac"), preko nekih novih (ipak!) stand up rutina, i pjesama koje možda i nisu prastare ali ih nikad ne svira ("Vatrogasci", "Sega Mega"), pa sve do, a to je svakako najvažnije, nešto sitno novih pjesama (zapamtio sam "Rotary mason", ali bila je mislim barem još jedna), nakon dužeg vremena. Klub je bio pun. Ne znam je li bio rasprodan, ali svakako je bio pun. Šestotinjak dakle ljudi. Navikao sam da je prosjek godina na Rambovim koncertima oko 40, tako da vam mogu reći da je sad stvarno bilo iznenađujuće puno ekipe u rasponu od 18 do 30. Primijetio je to i glavni junak, spomenuo je da mu je drago što to vidi. Općenito je cijela atmosfera bila dosta ugodna, a i Rambo je bio poprilično dobre volje, do te čak mjere da je primao narudžbe iz publike. Jedna od tih je bila "Halid invalid Hari", došla je negdje oko sredine koncerta. To je sad već barem treći put zaredom da doživim kako Rambo na svom ponajvećem hitu sjebe tekst, ali ekipi je to bilo očito vrlo šarmantno, pa je ta stvar čini mi se bila i vrhunac koncerta, jako smo se dobro zabavljali u tim trenutcima. To i inače vrijedi, i moj bend uvjerljivo najveći pljesak pobere kad nam se dogodi da zajebemo neku stvar pa ju moramo svirati ispočetka. Razmišljam da počnemo namjerno to raditi kako bismo postali vrlo popularni i voljeni. Nego, za vrijeme ovog koncerta se osjetilo da se u svom drugom posjetu Vintageu Rambo i ekipa počinju ovdje osjećati kao doma, ne treba se iznenaditi ako ih na istom mjestu vidimo još oho-ho puta, baš kao što smo ih donedavno dvaput godišnje imali u Saxu. Osjetila se ta domaća atmosfera u sitaucijama kad bi Rambo neobavezno usred koncerta ulazio u neke neozvučene diskusije s članovima benda, kad je basist (nakon što je navodno godinama čekao taj trenutak) preuzeo na sebe ulogu pjevača na "Čobane, vrati se" (dok je Rambo sasvim solidno to pratio na basu), a pogotovo kad je odjednom iz backstagea izletio neki lik koji je izgledao kao da je te sekunde ispao iz filma braće Cohen, zamolio da mu se prepuste bubnjevi, i poveo petominutni izvrsni jazz jam session. Rambo ga je predstavio nešto u stilu "od puničine tetke mlađi sin", osobno nisam u to povjerovao, volio bih znati o kome se točno radilo. Oni dijelovi koncerta za vrijeme kojih se ekipa najviše prepuštala žamorenju i(ili) dosađivanju, to su, pomalo neočekivano, bili oni kad je Rambo pokušavao biti duhovit. Cijenimo pokušaje, ali nismo pušili njegove fore te večeri, bilo je kolutanja očima i pogledavanja u stilu "dajte svirajte više". Pamtim nastupe kad je cijeli gig bio obilježen salvama smijeha, paranjem i padanjem po podu od šaljivosti, ali i one kad nam se nije ni obratio niti u jednom trenutku. Štajaznam, ako mogu birati glasam da nastavi ipak smišljati nove pošalice, samo da ne vrti stare unedogled. A demonstriran je koliki-toliki napredak sad opet na tom polju, bar se potrudio.Urednik ovog velebnog portala je veliki fan Boška Drljića Gandora, čiji su lik i djelo ovjekovječeni u dokumentarcu "Lov na Nirdalu", tako da će njemu biti drago pročitati da je jedan od sampleova koje je Dizdar iz one kutijice puštao tijekom giga bila upravo Gandorova pjesma o Nirdali. Mogao sam mu to javiti i u inboks, ali sam zaboravio, pa evo neka bude ovdje. Upravo na toj kutijici sam opet promoćurno i iskusno stisnuo "HOLD" u momentu kad je gig trebao biti gotov a narod navlačio kapute, pa sam time (ugasila se muzika, jel') stvorio uvjete da ih zovemo na bis. Na koji su se bez problema odmah odazvali, stvarno im se sviralo te večeri. Reče Amadeus da bi on osobno tako i do jutra, ali da ne smije, jer bi onda izašlo u novine da je Rambo dosadio. Kako ovo nisu novine nego portal, tako će ovdje ipak izaći da još nije dosadio. Valjda. Ako sam u uvodu napisao da je, to je samo zato što sam sam sebe htio uvjeriti da je tako, jer bih u biti volio da mi dosadi. Ali ne mogu si pomoći. Jebiga. Rambo.

ujak stanley // 22/01/2018