Letargija se prema Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža definira kao stanje slično dubokoumnom snu karakterizirano usporenim pulsom i disanjem. Drijemež, otupjelost i sanjivost sve su bliskoznačnice koje su se ove srijede u Ksetu raspršile i poput plina utjecale na kojih 50 slušatelja Eine i Letarga. Medijem odličnog ozvučenja uz pripomoć prigušenog osvjetljenja ova dva kantautora ubacili su nas u to snovito stanje transa koje doliči njihovom opusu.

Eine

Uoči koncerta jedina je stvar koju sam o Eine čuo bila da se radi o kantautoru koji "zvuči k'o žena i priča na srpskom". Istog trena zaintrigiran, bio sam oduševljen kad sam shvatio da bi bolji opis bio "zvuči k'o žena i priča na srpskom unutar najdubljih pukotina podsvijesti". Ivan Ščapec, inače popraćen bendom Seine, ovdje je ogolio svoj izričaj do srži te paradoksalno postigao vrhunac letargije prije samog Letarga. Ljudi je u Ksetu bilo duplo manje, a sam je nastup bio uznemirujuće jednostavan. Ščapec se sjeo ispred publike s leđima obasjanim jarkim svijetlom pretvarajući ga u siluetu. Ritmično dižući lijevu i desnu nogu svirao je mračne folk rifove s vrlo psihološkim, izvrnutim tekstovima. Ništa od ovoga ne zvuči uznemirujuće samo po sebi, ali kad se sve zbroji i oduzme gaža se pretvorila u deliričan san. Citati poput "Ako se ne probudiš kako ćeš znati da si sanjao" u 'Misao' popraćeni dugim stankama i disonantnim tonovima uz njegov glas koji prodire u um napravili su usamljenu, no moćnu atmosferu. Uistinu, na trenutke se činilo kao da stojim jedan na jedan s čovjekom i polagano padam u stanje transa. Dok su duboke žice tresle, a visoke svirale lagane melodije shvatio sam da me Eine hipnotizira koliko zbog intimnosti okruženja, toliko i zbog surove emocionalnosti nastupa, osobito u 'Valceru' na bisu. Nadalje Ščapec je odsvirao obradu 'Gdje je Onaj Cvijetak Žuti' u svojem mračnom stilu te nam tako svima zario u sjećanja. Njegov nastup stavlja pojedinca u šumu oko logorske vatre u suton čak i ako nikad niste kampirali. Svojim minimalizmom zaokupira podsvijest, a disonancom je izvrće. Vjerujem ipak da nije pošteno toliko nahvaliti osobu kad je ovo vrlo specifična glazba. U drugom stanju uma pretpostavljam da bi nastup mogao doživjeti drugačije te ga smatrati monotonim ili dosadnim tako da ovako nešto zasigurno nije za sve. U tom trenutku sam međutim više nego uživao u vremenu provedenom u Ščapecovoj mračnoj svijesti. Letarg

Nakon nešto više od pola sata istraživanja dna svoje psihe pod utjecajem Eina, kantautorski štih zamijenjen je postavom gitare, basa, pozadinskog vokala i frontmana Brune Antolića. Usprkos tome što je Antolić započeo kao kantautor, Letarg je bend u svakom smislu riječi i upravo je to možda razlog guranja letargije u pozadinu. Ona se i dalje jasno očitavala u tih sat vremena nastupa, no nije bila toliko sveobuhvatna kao u Ščapeca. Letargija Letarga proizlazi iz impresivno dugih vokalnih linija te igranja dvoglasa. Vokali su tekli kao rijeka i vukli nas u to snovito stanje svijesti s pomalo misaonim, doduše ne preoriginalnim tekstovima. Gdje ipak nestaje ta ljepota u tuzi koju prenose vokali je u ritam sekciji. Basist neprestano stvara betonsku podlogu dok je bubnjar čista mašina perpetuirajući ritam na kojem je mirovanje nemoguće. Uistinu svaka je pjesma držala balans između više pop ili indie vokala te čiste rock'n roll ritam sekcije sa solažama gitare koje su služile kao srednje tlo u mirenju ova dva svijeta. Od jakog početka sa Svemirom pa do neobjavljenih pjesama s drugog albuma uspješno je održavana ova teška ravnoteža što zbog gitare, što zbog inteligentnog aranžmana pjesama. Strukture su stvari valovito plovile iz sporijih prema hitrim sadržavajući žustre ubode energije. Na ovim su ubodima članovi, a posebice frontman, skup s razigranim svijetlima uživljeno plesali i skakali na melodije još više otežavajući stajanje na mjestu publici. 'Ti' je bio odličan primjer ovog, a i odličan primjer iskrenosti i užitka s kojim je ovaj bend provodio vrijeme na pozornici. Tako je uz letargiju postojao sentimentalan ton pozitive upravo jer je bilo bjelodano da svaki od članova voli ono što svira. Tim mi je teže reći da ništa odsvirano nije preoriginalno po mom mišljenju, a cijena ravnoteže koju su postigli je da su se pjesme počele slijevati jedna u drugu u drugoj polovici svirke. Letarg nije loš, no na žalost meni se osobno njihov opus nije pretjerano istaknuo što je oprečno kompanjonu s kojim sam bio kojeg su apsolutno oduševili. Dok se s njim ne mogu složiti, ne može se poreći kvaliteta Letargovog nastupa, pa tako ni njihova iskrenost najbolje vidljiva na bisu gdje se Antolić svima osjećajno zahvalio. Jačina u slabosti, sreća u tuzi te mirenje popa i rocka nije nešto što svaka grupa može izvesti, a kamoli toliko elegantno, simpatično i energetično. Leksikografski zavod Miroslava Krleže također kolokvijalno definira letargiju kao inertnost te nezainteresiranost, bliskoznačnice u kojima ova analogija prestaje. Ščapecovo hipnotičko pjevanje bacilo me u provaliju podsvijesti sa svojim višeznačnim tekstovima i evokativnim melodijama. Ravnoteža Letarga i ugodno raspoloženje stavilo mi je osmijeh na lice i onemogućilo išta osim plesanja. Koliko će se kome ovi izvođači dopasti ovisi o ukusu, no svaki od njih uspijeva upravo u onome što žele napraviti, pobuđuju emocije.

jan vržina // 30/03/2018