Na žalost, bash sam zakasnio na basht. koje sam bash htio vidjeti. Kažu da su bili dobri. Kombinacija Fontaines DC i Shamea i svirali pol sata. Inače volim kad koncerti počinju rano i u zakazano vrijeme. Danas mi se to nije dopalo jer da su kasnili 6-7 minuta, taman bi stigo na zadnju stvar. No doći će oni opet. I Miles je s bendom počeo točno u 21 uz zvukove Sing a Song To Love. I sve je dalje te večeri nekako bilo u znaku ljubavi. Onak čvrste, gitarističke ljubavi. Već od samog početka u postavi s tri gitare, basom i bubnjem, bilo je jasno da će to biti eksplozivna i glasna rokerica. Od samog izlaska na pozornicu Kane je demonstrirao da je pravi samouvjereni frontmen. Od stava, kontakta s publikom, a bome nije mu bilo strano ni opaliti koju solažu. Pjesme se nižu ko na traci, bez rupa među njima. Samo prelaze iz jedne u drugu. Miles ima široki raspon uzora iz 60ih,70ih,80ih i 90ih. Na kraju se uspostavilo da smo čuli uštimanu kombinaciju britanskog mod nasljeđa, glam-rock teatralnosti i sirove indie energije. Većina odsviranih pjesmama u studijskoj formi je bezlična i blijeda, dok ovdje dobija dušu i lomi sve pred sobom. Setlista je obuhvatila presjek solo karijere, s naglaskom na novi album. Apsolutno bez The Rascalsa ili možda što su svi očekivali Last Shadow Puppetsa. Samo Miles. Bez matrice, bez pomagala, samo crveni zastor iza njih. Samo se uštekaš i vozi. Gitare su ritmične i jako se dobro nadopunjuju. Bio sam skeptičan prema tri gitare na stejđu, al već na Electric Flower su me razuvjerili. Bas pulsira, a pogotovo je snažan u Coup de Grace, koja je svakako bila jedan od hajlajta večeri. Ritam bubnja je bazični rokenrol. Jedan gitarista radi hokejaške izmjene na klavijature i natrag, skoro nevidljivo. Svi pjevaju, svaki svoju dionicu i imaju baš odličnu vibru na stejđu. Miles se ostavlja gitare samo kad glumi Liama u obradi Hello (s kojom očito počinje priprema za touranje s braćom Gallagher u 2027) ili kad je nježan uz akustičnu na My Love. Završetak koncerta uz Never Taking Me Alive, Don't Forget Who You Are i Come Closer, bio je toliko moćan, da je naveo publiku da zove na bis, iako je već iz razglasa krenuo Sinatrin My Way. Iako to ne običavaju, izašli su ipak i odsvirali Iggy Popovu Lust for Life i time dali do znanja koliko im se dopala zg publika, a vjerujem da će Zagreb od sad biti uvršten u svaku turneju, a i da će se prostori u kojima će svirati ubuduće samo povećavati. Mene je usvakom slučaju ugodno iznenadio i vjerujem da će mi ovo biti na kraju godine jedan od boljih koncerata.
 

pedja // 27/02/2026