Prije svega bih se želio ispričati na kašnjenju ove recenzije. Naime put vikenda me nije odveo isključivo u Zabok, već i druge predjele lijepe naše pa sam tako iscrpljen pobrao neku virozu te mi je tijelo zahtijevalo odmora. Za razliku od mene svima nam se dragi centar zagorske alternative nije odmarao od punka te je nakon uspješnog Hardcore Madnessa već sljedeći događaj bio gostovanje Osa. Melodična se punk-rock četvorka nakon 11 godina revitalizirala krajem 2016. te dvije godine poslije ne pokazuje znakove umora. Kao potpora ovim veteranima te u svrhu još većeg razbuktavanja fešte, iz Zagreba su dovedeni Čudnoređe i S kim ja radim. Originalan je program uključivao Biciklić, no poradi izvanredne situacije S kim ja radim je u zadnji tren preuzeo njihovu poziciju, bend koji je unatoč eksperimentalnosti dovoljno dementan da bi se paralele između njih i Biciklića dale povući. Oboružani s dvije litre agresivnog zagorskog vina koje nam je 'sused Štef' velikodušno dao ne prihvaćajući ni lipe za njega, počeli smo piti. U suprotnosti s ciljem širenja odlične poruke projekta 'Bez promila' u čijem sklopu je koncert napravljen, našli smo se s nekoliko u krvi već u akustično-ćudorednoj uvertiri.

Čudnoređe

Omni prisutna ličnost Čudnoređa unutar hrvatskih urbanih kulturnih krugova stvorila je kantautoru Ognjenu Bašiću pomalo kultni status te se tako u publici Regeneratora našlo oko 15 slušatelja, što starih, što novih pridošlica koji su pozorno pratili tekstove te se u navratima simpatično smijali. Drago mi je bilo vidjeti te reakcije, jer kao netko tko je vidio desetke solo nastupa šjora Bašića teško mi je pisati o ovoj izvedbi na klasičan način. Čudnoređe na mene djeluje kao droga čiji je high u trajanju nastupa kratki izlet u eklektičnu mješavinu žanrova, stilova i emocija u kojem je jedina konstanta ekscentričnost i nepobitni izvor pozitivne energije. Upravo mi ova pozitiva onemogućuje pogled iz nove perspektive jer unutar tih pola sata slijepo uživam u neobičnom svijetu Čudnoređa te mi cjelokupnost doživljaja promiče verbalnoj analizi. Ovaj svijet uključuje sve od repanja o svima poznatoj talačkoj situaciji puštanja hipsterije na zabavi u 'Youtube party štala' do rock n' roll dionica o oglasnim pločama u 'Hvala vam od srca'. Vjerujem da je zbog čistog tematskog i zvukovnog opsega Čudnoređe novom slušatelju nepredvidljiv, nešto što donekle seže i u vjeveričastu scensku prisutnost punu trzaja i čudnih vokalnih izljeva. Ipak poput mnogih kantautora Čudnoređe je nažalost većinski statičan. Kažem nažalost jer su mu pjesme same po sebi dovoljno pjevne što je u kombinaciji s atmosferom, njegovim dubokim glasom i povremenim kazoo-om recept za ples. Sam je nastup trajao otprilike pola sata sadržavajući neke od najmilijih hitova te završavajući s predivnim 'Zaboravit ću da sam u kurcu', pjesmom koja mi je osobno obilježila dobar dio ovoga ljeta. U tom vrhuncu euforije na žalost morao sam izaći iz krajnje bizarnog svijeta Čudnoređa te sam se u post-ćudorednom stanju ogledao oko sebe vidjevši da je dio publike razgovarao, imun na ovako neobično, slikovito putovanje. Drugi je dio publike pak s osmijehom doživio isto putovanje kroz mješavinu glazbenih stilova i čudnih, često humorističnih tema. Jedino što mi preostaje sada je kao narkomanu čekati skup s njima da se omogući sljedeća karta u taj univerzum. S kim ja radim

Ideja S kim ja radim je vrlo jednostavna: biti najgori bend na svijetu. Iako razumijem zašto bi mnogi tako percipirali ovu predstavu groteske, ne dijelim to mišljenje. Dapače vjerujem da je upravo ovako nešto nepredvidljivo dašak svježeg zraka i uživao sam u svakome trenutku. Koristim riječ nepredvidljivo jer je to u srži svakog aspekta S kim ja radim. Nepredvidljivi su vizualno s "kostimima" koje nose, izgrađenih od nasumičnih rekvizita i raznovrsnog smeća koje drže slojevi selotejpa. Nepredvidljivi su auditivno s čudnim strukturama pjesama i atonalnim ritmovima koji se nikako ne slažu s kricima vokalista. Nepredvidljivi su i temporalno sa scenskim nastupom u kojem dotični vokalist čas razbija uokvirenu sliku Bogorodice oblijepljene mu oko trbuha, čas plazi po podu, a čas se dere na nedužne ljude u publici. Nepredvidljive su i reakcije publike koje variraju od zgroženih pogleda do mahnitog smijanja jer ne znaš što bi drugo radio suočen s takvim prizorom. S kim ja radim je konceptualno možda jednostavan, no upravo te raznolike reakcije isprovocirane tako nečim besramnim daju divan uvid u ljudsku psihu. Što napraviti kad eksperimentalnost benda seže do testiranja granica publike? U Zaboku je reakcija sad već poduplane publike većinski bila smijeh i pitanje je što bi se dalje vidjelo u polaznicima budućih koncerata ili koje bi daljnje dementne dosjetke grupa prezentirala. Žalosna je činjenica da je ovo vrlo vjerojatno bila zadnja gaža ovih manijaka. Još tužnije je što jedan član benda nije mogao prisustvovati ovom apsurdnom kaosu upravo na ovaj zadnji nastup. Volio bih znati kad će se opet stvoriti nešto toliko friško gdje znam da ću se gotovo valjati po podu od smijeha na svakom koncertu, ali u krajnjem slučaju mi je drago da sam tako što barem jednom doživio. One Step Away

Osa je, unatoč tome što je samo skraćenica, perfektan naziv za ovu četvorku. Njihov ubod je brz i intenzivan, a čvrstoća istog neprekinuta u cijelosti jednosatne izvedbe. Iako melodični punk u pravilu nije žanr koji često slušam, neporeciva energija i iskrenost nastupa ispunila me radošću koju nikad nisam osjetio na Debelom Precjedniku ili Gužvi u 16ercu. Nemam ništa protiv ovih bendova, no One Step Away ima nešto čišće u sebi što je teško opisati riječima. Neki zanos i bunt koji je ostavio predivan utisak na mene. Nadalje užitak s kojim je svaki od članova stupio na pozornicu, a posebice užitak s kojim su se basist i desni gitarist bacali po njoj, stvorio je predivnu atmosferu. Ovo je sve zacementirao izvrstan bubnjar kreirajući tako puno čvršći koncert s jačim udarcima od grupa u istom žanru. Let je osa pak u suprotnosti s njenim ubodima nježan, čak pomalo elegantan. Ovaj aspekt One Step Away zrcali u vokalima koji zasićuju izvedbu euforijom svojstvenom žanru. Konstantna igra izmjeničnih vokala u kombinaciji s čestim stankama čini slušanje Osa zanimljivim iz pjesme u pjesmu, a rafale čvršćih dijelova tim više čvršćim. Koncert je ipak bio unutar limitacija žanra kojem pripada te je izuzev tih stanka i igara vokala nastup bio očekivan. Ovo iz moje perspektive nimalo ne negira maksimalno pozitivne emocije koje sam osjećao tijekom nastupa, potencirane jakim ritmovima i eksplozivnom scenskom prisutnošću. Dapače ovo je provod koji bih preporučio svim ljubiteljima punka, te bend čije slušanje bih preporučio kao lijek za popravljanje loših dana. Ose su možda imale desetljeće dugu pauzu, no ne pokazuju trunku toga ni u stavu, ni u izvedbi. Nadam se tako da im je sljedeće desetljeće ispunjeno daljnjim letom po raznim pozornicama te da će za razliku od pravih osa nastaviti ljudima stavljati kolektivan osmijeh na lice. Zagorska je svaštara tako bila apsolutno fantastično iskustvo. Pozitiva je na tri potpuno suprotna načina prštila iz sva tri izvođača, a publika koja je na One Step Away dosegla oko 50 ljudi, koliko sam vidio se većinski slagala s time. Biseva ipak nije bilo te mi se čini da sam se jedini nezgrapno bacao okolo, tako da je unatoč lijepoj atmosferi cijela večer bila pomalo suzdržana. Kraj je noći takobio dosegnut sa promilima, no sukladno s kampanjom nikome nije padalo na pamet sjesti za volan, već nam je divni zaštitar ponudio prijevoz do Zagreba stavljajući točku na i ovoj sveukupno pozitivnoj ekskurziji u svim vinoljupcima najdražu regiju Hrvatske.

jan vržina // 10/10/2018