home > mjuzik > Dno je sve rjeđe

kontakt | search |

ČUDNOREĐE: Dno je sve rjeđe (D.I.Y., 2016)

[  ]

Ima jedan momak, stanuje u P___________ ulici. Zove se Ognjen. On je, mogu vam to odmah reći, moj prijatelj, jako dobar prijatelj. Osim toga, on je u životu i još puno toga, ali prije svega muzičar. Čuli ste i vi jamačno za njega, Čudnoređe ga zovu. I evo sad, šest godina nakon što je pod tim imenom održao prvi nastup, i točno godinu dana od prve kvazi-promocije istoga, Bašić (potpomognut bendom, dakako) je napokon iznjedrio svog prvorođenca. Album zakučastog imena "Dno je sve rjeđe" je izašao prije nekoliko dana, promocija će mu biti upriličena na terapijinom rođendanu u subotu u KSET-u, a vi ga možete besplatno preuzeti s Bandcampa.

Zajebano je to, pokušati napisati kritički osvrt o nekome tko ti je toliko blizak. Milijarda različitih faktora koji u ostalim slučajevima ne igraju ulogu tada iskaču u prvi plan i onemogućuju "kritičku distancu". Pa jebemu, da nije bilo mog i autorovog upliva u međusobne živote tokom posljednjih par godina, sam album bi vjerojatno već neko vrijeme bio vani, budući da bi se tu ipak radilo o nešto manje pijanih zora i nešto više studijskih popodneva. I sad bih ja kao trebao tu biti objektivan? Sva sreća pa se na to ionako nikad nisam furao. Doduše, stoji i ta činjenica da sam postao frend tako što sam prvo bio okorjeli fan koji je pohađao svaki gig, tako da onda ipak valjda imam bar mrvu kredibiliteta oko cijele stvari.

Dobro, dosta je bilo privatizacije, idemo malo o albumu konačno. Zato smo se i okupili. Za početak, konstatirajmo da sadrži jedanaest pjesama. To može zazvučati kao solidna količina, ali ako uzmemo u obzir činjenicu da se kroz godine djelovanja ovog hiper-produktivnog mladića u njegovom opusu nakupilo i četrdeset-pedeset (možda i više, tko će to znati?) numera, onda je jasno da je bio prilično delikatan posao odabrati koje su to točno zavrijedile čast da probiju studijski led, skinu diskografski junf. Slatke su to muke, a riješene su više na "od svega ponešto" nego na "the best of" način. Poanta je da je Čudnoređe u prilično lagodnoj situaciji da već sad ima masu hitovlja u rukavu spremnog za drugi album, kojeg sigurno nećemo čekati koliko i ovog.

Neke od glavnih značajki Ognjenovog dosadašnjeg muziciranja su - 1. žanrovska eklektičnost u dijapazonu od elektronike i punka preko hardcorea do šansone i reggaea; 2. spremnost da se muzicira bilo gdje i bilo kada, u kafiću, u parku, na ulici ili svadbi. No, mora se priznati kako ovaj album ipak odiše jednom malo drugačijom vibrom, nema tu više lo-fi eksperimentiranja i opuštenog "lako ćemo" pristupa. Ne, stvar je shvaćena maksimalno ozbiljno, gotovo pa opsesivno perfekcionistički. Snimalo se otprilike dvije godine, i to se vrlo jasno čuje i osjeti. Svaki ton i svaki glas su točno onakvi kakvi trebaju biti, a aranžmani pucaju po šavovima od bezbrojnih sitnih zahvata i finesa, tako da se svo bogatstvo ovog izdanja može otkriti tek višestrukim pažljivim preslušavanjima. Bašić se nikad ne identificira kao panker, ali ga raznorazne životne okolnosti uvijek na kraju takvim učine. U tom je kontekstu zanimljivo da je odlučio (koliko on, toliko i momci iz benda, prije svega poznati Mr. Inkognito na gitari) snimiti jedan prilično ne-pankerski album. Muzika mu se uvijek bazirala na tome da se više drži do ideje, vica i kreacije nego do suštih tehničkih performansi. Da ne bi bilo zabune, sve nabrojano je i dalje ovdje, ali tehnička kompleksnost (da ne kažem virtuoznost, božemiprosti) ovih skladbi ih ipak neupitno gura u polje progresivnog rocka. Ključnu ulogu pritom naravno igra i spomenuta perfektna produkcija pod palicom Dinka iz studija Svemir, inače svojevrsnog drugog doma junaka ove priče.

Najpankerskija je u biti uvodna "Da ne moraš". Stvar je to koja ipak daje solidan uvid u ono što će se dalje događati, prije svega s tekstualne strane - sve je puno, kako na pjesmi tako i na albumu, jezičnih smicalica i igara riječima koje šalju poruku za koju je jedino sigurno da je ima, a to koja je točno je često prepušteno slušatelju na procjenu. Lijep je to osjećaj, možda i posljednja preostala poveznica sa školom psihodeličnog kantautorstva ala Mance, od koje se Čudnoređe, ako je s njom ikad i imalo veze, s godinama gotovo potpuno distanciralo. Gledajte, ja ovom albumu ne mogu naći puno zamjerki. Možda dvije sve skupa. Prva je da bih mrvicu smanjio ispoliranost i povisio koeficijent pankstva (jer je to, jebiga, u mojoj glavi sinonim za više "putra", "duše" i "šmeka"), a druga je druga pjesma. "Ni-nu-ni-nu". "Posvećena" Nini Romić, stvar je to koja apsolutno ničim ne doprinosi zajednici. Nit' je pametna, nit' je hitoidna, nit' je uopće zanimljiva baš. Valjda je zamišljena da bude smiješna, ali ni to joj ne uspijeva, tako da je definitivno umjesto tog fillera mogla biti uvrštena neka značajnija skladba. Slijedi rafalna analiza stanja svijesti onih kojima je dopušteno da se prigovara pod imenom "Samo odlažno", u kojoj su Mihovil Jurdana na basu, Zlatko Ivanković na bubnjevima i Mr. Inkognito na električnoj gitari već na punoj radnoj temperaturi i vrlo razigrani. Bitno je spomenuti da gitarist više nije aktivni član benda, tako da će vam to preksutra uživo ipak zvučati, da se ne lažemo, ponešto siromašnije nego što zvuči ovdje. Što nije nužno nešto zbog čega morate suze liti, jel'.

"Ti si u banani" je četvrta stvar, vjerojatno najveći hit u karijeri Čudnoređa (uz već pomalo zaboravljeno Flip-flop jaje). Moje je mišljenje da je to prije svega zato što ima spot. Sad kad je album izašao, sljedeći korak bi definitivno trebao biti snimanje barem jednog spota, i to dok je roba još vruća. Za neku od ovih "narodskijih" stvari, jasno - ne za npr. "Sitno po sitno". Ta stvar zajedno sa već spomenutom "Samo odlažno" i "Protezom" čini trojstvo nešto "teže prohodnijih" pjesama čiji su tekstovi do te mjere ambiciozni da se na prvu mogu učiniti malčice preseravateljskima. No, tri naprema osam je sasvim pristojan omjer, tako da nema mjesta optužbama za pretencioznost. Ingeniozna "Stevo Čokrlić" kojoj ćete se osmjehnuti i kad ju čujete po tisućiti put je mrvicu sporija nego što smo navikli, ali zato ima tako perfektno odsviran kazoo da je to milina. Ako se ikad dogodi, a daj bože da hoće, da ovaj album dobije odjek kojim bi dobacio do nekog radija koji nije Student, vjerojatno će baš ova pjesma biti ona koju će vrtiti. Krucijalni dokaz da se ovdje radi o prog albumu je stvar "Hvala od srca" na koju se nećete naplesati ali biste mogli ostati zabezeknuto ukipljeni kad čujete Ogija koji iz stiha u stih mijenja glas (imitirajući stanare s čijim se porukama susreo dijeleći letke) i gitarista koji je toliko dao mašti na volju da je to već zbilja šašavo. "Ime tvoje" je pak jebeno predivna pjesma, što je prikladno budući da pjeva o predivnom jebanju. Maratonski "Avetinjo de la Punto Kristo" je reggae epopeja u kojoj je Bašićev kazoo prepustio mjesto brass sekciji Drvoreda. Iako sam veliki fan tog instrumentčića i smatram da bi se za njega moglo mjesta naći i u još pokojoj pjesmi, ovo ipak smatram točnim potezom zato što je stvar sad konkretnija, moćnija i zanimljivija nego ikad prije. Sve se nešto kao ne uklapa u ostatak albuma, a u biti sjeda kao rasti šamar. Za zatvaranje prvog poglavlja onoga o čemu će se za pedeset godina pričati kao diskografskoj aktivnosti usporedivoj s Dylanovom, ostavljena je najrecentnija pjesma na listi, ujedno i jedina koja do sad nije imala nikakav audio zapis. Radi se o potpuno otkačenoj rasturačini zvanoj "Rančić na speedu" koja će sasvim sigurno uspješno izbjeći onu krutu sudbinu zadnje pjesme na albumu koju slušaš napola jer ti je već popustila koncentracija. Dapače, na ovo ćeš dotrčati iz kuhinje do kompa kako bi pojačao glasnoću, pritom se zbunjeno smiješeći s tri upitnika iznad glave.

Album je izvrstan, tu nema puno spora. Jedino oko čega se može sporiti, to je kakva će mu biti prođa. Ja se od srca nadam da će u najmanju ruku dovesti do toga da se na koncertima počne pojavljivati neki malo konkretniji broj ljudi. Od srca se nadam, ali ne mogu staviti ruku u vatru. Jer ovo nije "trendovska muzika", a bogami ne ulazi niti u kategorije za koje bi se mogla zakačiti neka supkultura, pa da ona čini kritičnu masu fanova. Nije ni pankerski, ni hardkoraški, ni metalno, ni rokerski, ponajmanje hipsterski. A opet je sve to pomalo. Tako da će ga slušati ili skoro nitko ili skoro svatko. Dobar prvi korak bi, naravno, bio da vas se, dragi čitatelji, preksutrašnjoj promociji u okviru rođendana portala okupi troznamenkasto i da svi lijepo slavite, plešete i pjevate. Uradite to, inzistiram.

ocjena albuma [1-10]: 9

ujak stanley // 21/04/2016

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Axis Mundi

Decrepit Birth: Axis Mundi (2017)

| 23/07/2017 | ognjen bašić |

>> opširnije


cover: Ispod ovog neba, EP

JEREMY: Ispod ovog neba, EP (2017)

| 23/07/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Live Necronomicon, live

MINISTRY: Live Necronomicon, live (2017)

| 22/07/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Snošaj faktora

ABERGAZ: Snošaj faktora (2017)

| 21/07/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Tourmaline

ANAHITA: Tourmaline (2017)

| 17/07/2017 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> wi giv medi[k]a[al] suport to:
08_2017-humstok220x60.gif
> diskografija
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*