Krećem s mišlju kolege koji je stajao pokraj mene sinoć na koncertu. "Spain @ Tvornica. Super slow and quiet. Jedan od najboljih bendova za koje i nakon dvadeset i kusur godina postojanja znaju samo u prvom redu pred stejdžom nagurani 40plusgodišnjaci. Svih nas dvadesetak. A drugog reda niti nema. Čak niti činjenica da je Johnny Cash obradio njihovu "Spiritual" na drugom albumu svojih American Recordings, nije Spain izvukla iz opskure i sviranja pred šačicom ljudi gdje god nastupali. Dapače, nakon toga su čak i ovi iz prvog reda mislili da se bend raspao."

I to je jedna tužna istina. Znam gomilu bendova koji su zaslužili svojom kvalitetom biti barem malo poznatiji, no nikad im nije uspjelo iz tko zna kojeg razloga. I konačno su nakon 25 godina neprestanog rada, došli do nas prezentirati svoju čudnu, ali lijepu kombinaciju "country, blues, folk, jazz i slowcore", koja je postala još čudnija novim albumom "Mandala Brush". Nimalo razočarani (očito navikli) slabom posjetom, krenuli su s par starih pjesama, kako bi nas koji smo otpočetka s njima lakše ufurali u priču. Tu su ubacili i predivnu Every Time I Try, koja je korištena u Wendersovom "End of Violence", pa im ni ona nije pomogla za veću slavu.

Pri predstavljanju, Josh je bio dobro raspoložen, vjerojatno zbog seszrinog rođendana, pa je spomenuo da su Cigarettes After Sex "spain rip-off", što je na neki način i točno, a mi smo se samo pogledali i zaključili da su se na taj način reklamirali, da bi sigurno privukli više znstizeljnika, s obzirom na popularnost CAS.

Kako god bilo, "pregrađena mala tvornica", bila je dovoljna da ugosti sve koji su htjeli čuti Spain. Zasad... A onda su krenuli s predstavljanjem problematičnog novog albuma. Kao što sam već pisao, on sadrži dijelove "starog" Spaina, ali mantrički ponavljajući "novi" Spain je naporan i teško probavljiv. Haden je objasnio da je ovaj album radio pod Kozelekovim utjecajem, i da ga je on naučio kako da drugačije koristi svoj glas, što puno toga objašnjava.
U tom kompletu krenuli su s prvim singlom s tog albuma, Maya in the Summer, koji je kombinacija tih zvukova i može proći. Ono što je uslijedilo nakon toga, u slijedećih par pjesama u trajanju skoro 45 minuta, moglo bi se nazvati muziciranje do iscrpljivanja. Među njima je bila i Ray of Light, pjesma s prvog albuma, ovdje produžena do besvijesti i lišena svoje prvobitne ljepote.

No, gledajući njih, dobio sam osjećaj da opasno uživaju, dok se Mali pogon opasno počeo prazniti. Na kraju ovog intermeca, ostalo nas je dosta za završetak koncerta, pri kojem smo svi uživali i zaboravili na prethodno maltretiranje zvukovima.
Taj dio je krenuo s protestnom anti-trumpovskom I'm still free, koja je završila youngovskim gitarističkim baražama i bila je taman za rabuđivanje.
Za kraj su ostavljene, meni najbolja njihova, Untitled s prvog albuma i Girl our love is gona live forever sa drugog. Naravno, uslijedio je i bis, da bi čuli već spomenutu Spiritual. Sve u svemu 2 sata svirke s nekih 45 nepotrebnih minuta, ali ako je to njima gušt...

pedja // 13/10/2018