Tamo negdje 1995 očarali su me zvuci "pjesme bez naslova" (Untitled #1), koja je pripadala mladom američkom bendu - Spain. Iza imena stajao je basista, textopisac i pjevač Josh Haden. Tadašnja postava, kasnije će se pokazati uopće nije bila bitna, jer je do danas od iste ostao samo spomenuti Haden. I album "Blue Moods of Spain", bio je otkriće, a muzički bi ga upravo mogle opisati dvije riječi iz naslova, a to su "blue" i "mood". Sjetna atmosfera, pomalo jazzy, uostalom kao i stilizirani omot, koji je naslućivao da će se na cd-u slušati upravo ono što se moglo zamisliti gledajući i čitajući omot. Bio je to definitivno jedan od najboljih albuma te godine.

Tu i tamo sam se vraćao tom albumu, pogotovo kad bi došle neke vijesti da su na turneji, na kojoj opet ne dolaze do nas, i tak... Uglavnom, revno sam slušao sve njihove albume, ali uvijek sam se vraćao prvom. I kad sam čuo da dolaze, konačno i u Zagreb, i da objavljuju novi, šesti, studijski album, prvo sam zavrtio "Blue Moods of Spain". I zaključio da se moji osjećaji prema tom albumu nisu promijenili. E sad, kako je to kad imaš takvog favorita i bez kojeg ne možeš ocijenjivati druge albuma?! Nije lako. Srećom, Josh nije toliko time opterećen, kao ja, pa vjerojatno nema tih briga.

Kako god bilo, pjesma koja je najavila album, Maya in the Summer, uopće me se nije dojmila. Nekakvo čudno ponavljanje tema i spiritualni ritam, uklopili su se u dojam koji je odavala buduća naslovnica albuma, ali to više nije bio onaj sofisticirani Spain, kakvog se sjećam, iz zadimljenog podrumskog jazz bara, nego neki šamanski Spain, koji svira na trgu za bakšiš. I koliko god sam puta Mayu preslušao, jednostavno nije išlo.

Stoga sam se veselio albumu, nadajući se da je to izdvojeni slučaj. Da li je? Nije baš. No, srećom ima i onih pjesama koje miriše na stari Spain, kakvog se volim sjećati, jer, priznajem da nisam nakon trećeg njihovog albuma popratio opus. Tako je već Sugarkane na tom tragu, a You Bring Me Up u potpunosti mi je vratila osmjeh na usta. Fina old school amerikana koja se pred kraj pretvara u divlji gospel, naglašava da je Haden još u formi.

Ipak, ako gledamo vremenski, onaj drugi Spain, koji mi baš nije sjeo je u velikoj prednosti jer te pjesme su duže po minutaži i time nose veći dio albuma. Nije da ih se ne može slušati, ali treba biti u posebnom štimungu za osamminutnu spiritualnu mantru. Pa onda tako nekoliko puta.

ocjena albuma [1-10]: 6

pedja // 07/10/2018