Ljubitelji punka, hardkora i melodije mogli su prošlog četvrtka doći na svoje. Nitko im nije branio i zaista su došli. Njih 500 barem. Zima, zima, e pa šta je, ako j' zima, nije lav. Iako je ledeno doba godine i ne zvao se ja Ognjen, prošli tjedan je bio u znaku vatre. Ne, Vatra nije nastupala, ali zato smo imali u petak Vatrogasce, a dan prije Ignite.

Ove koji su otvorili koncert sam propustio. Bio sam kao i svi vi još debelo kod kuće dok je gazda Vintića (ili tko već) otključavao ulazna vrata kluba. Ali znam da je Shin svirao prvi. I jedini prije prvaka večeri. Nego, dođeš u Sloveniju, u Budimpeštu, na riječki metal festival, na pank štalu u Grey Room i eto ti Shina (kako to, kako to?). Kažu, to je melodični hardcore. Tako se valjda naziva urlanje preko akorada koji su dušu dali za melodično pjevanje. Onda bi se valjda melodično pjevanje preko sirovo nemelodičnih riffova nazivalo hard melocore. Kako god bilo, neloš je to bend u izvedbenom smislu. Nego, oni su tamo nešto svirali, rulja je onako nešto promatrala i nešto im je kao bilo dobro. No prije bih rekao da je ekipica pobrkala red publike na koncertnom podiju s redom na šalteru. I to nije u redu, jer koliko ja vidjeh, nitko nije 5 metara od bine povukao crtu (na podu, ne novčanicom od 10kn) i napisao: "poštujte prostor diskrecije". No, tako to gotovo uvijek biva kad predgrupiraš stranjskim bendovima u cijenovnom rangu od recimo 70/90kn. Ipak to nije tip muzike za stati, poslušati i zapitati se o gorućim dilemama svjetske metafizike, nego onaj čija prođa ovisi isključivo o tome koliko je publika opuštena i napaljena. A svi znamo da je tim više takva čim bend svira kasnije. Zato, naravno, ni ne čudi da je npr. u Grey Roomu prije dva tjedna njihova svirka na lošijem zvuku i beklajnu prošla bolje. I prošla bi tako bez obzira je li zaista bila (izvedbeno) bolja ili lošija od ove, a vjerojatno je bila ista. Ignite. Počelo je sramežljivo i kao da ekipu sve nešto mrzi da se muvaju, ali prvi stage diving je već nakon par stvari povukao okidač za muving. Nakon toga je sve bilo revijalno uz dodatak što je stage diving izdominirao sve ostale zabavne sadržaje. Nema tko se te večeri nije bacio sa stejdža. Tim više što penjanje na binu i skakanje redari (vjerojatno prema naputku benda) nisu sprječavali. Pače, jedan od njih je djelovao kao da bi radije bio s ruljom na podiju. Čak je i mene koji tog dana nisam bio rad da nešto previše divljam nagovorilo da skačem. Neki Amer (valjda prijatelj benda, dežurni hypeman, što li) me doslovno gurao da se popnem. I tako se ja bacim u rulju napravivši zvijezdu (što nisam dost dugo prakticirao) te me je po prvi puta u bogatoj karijeri dajvanja odnijelo na rukama do samog kraja dvorane. Tako sam spoznao alarmantne razmjere svoje anoreksije. Bend je bio okej. A mislim, šta više reći nakon što vidiš milju takvih što na bini rade svi sve isto. Frontman nešto priča o politici, životu, ovo, ono, mi se pravimo da nam je to super, iako bi nam bilo i da priča nešto sasma deseto. Ali što jes-jes, bogme lepo peva. Onako ful visoko i precizno, mogao bi i u hevi metalu vokal biti da oće. Ovaj desni gitarist je nešto skakao, unosio se s gitarom prvim redovima i tako taj fazon. Naravno da su svi sve super odsvirali. Da su došli tamo neke dvijetisuće i prve vjerojatno ne bi tako mogli, jer je tehnički napredak na zadnja dva albuma i više nego očit, gotovo kao da se od 2006-te nadalje radi o drugom bendu. To ti je više manje to. Pitaj koga hoćeš, reći će ti da je bilo dost dobro. Meni osobno, iako sam znao većinu liriksa s "Our Darkest Days" je falila neka dodatna dimenzija da sve skupa liči na pravu pravcatu štalu, nešto nalik onoj vibri koja nastane na koncertima za Tunu. Znači, moglo je biti i bolje, ali ajde, neću sada biti k'o oni: "E da je bilo ovako, da je bilo onako...kako bi bilo da je bilo ovako, a da nije bilo onako? Ili da je bilo onako, a ne ovako, kako bi bilo?". Bilo bi kako bi bilo, ali nije tako bilo. Bilo je ovako i tako je kako je.

ognjen bašić // 03/02/2019