Dosta revno pratim te Punk romantike, pa mi nije bilo jasno kako to ove godine odjednom deveta, kad je prošle godine bila sedma. Kaže organizator Vlašić da je to stoga što su jedne godine bile dvije, pa da su sad odlučili to tako brojati. Između redaka se da naslutiti da bi moglo imati veze s tim što se za sljedeće (sad po novom jubilarno) izdanje sprema nešto apsolutno grandiozno. Prvo je rodna gruda zvana Attack postala premala, a bogami ako se neće uskoro isto dogoditi i s Močvarom. Pa evo, i ove su godine karte bile rasprodane već u pretprodaji, pa je nastao onaj tip pomame za tim komadom papira koji u pravilu nikad ne viđamo po lokalnim punkerskim feštama. Nakon prijelomne 2017. s Vitasovićem (ne valja zanemariti sasvim realnu činjenicu da je taj gig bio krucijalan u posvemašnjoj revitalizaciji njegove popularnosti kojoj smo svjedoci), te ipak nešto slabijeg prošlogodišnjeg izdanja, ova je godina ponovno izdominirala na svim poljima. Lako moguće najbolja Punk romantika dosad, usudio bih se reći. Kako po općenitom štimungu, tako naravno i po lineupu, koji je poprilično ubio. Čak šest bendova, sve creme de la creme. Prvi od njih, Fiskalni račun iz Bečeja, sam na veliku žalost i sramotu propustio. Ulovio bih bio doduše zadnjih desetak minuta, ali se lik na upadu ponašao kao veliki profesionalac, pa me nije htio pustiti unutra jer nisam imao osobnu. U svoju obranu mogu samo reći kako bih dokumente, da sam ih nosio tamo, sigurno izgubio, otprilike istovremeno s čašću i razumom. U svakom slučaju, ako smo išta naučili, to je da tko god svira na Punk romantici dvaput, zasvirat će još barem dvaput, pa ću već ispraviti kiks u nekom trenutku. Recimo, Aktivnoj je propagandi ovo isto sigurno barem treći put. Za vrijeme njihove svirke nije još sve buknulo do one razine koju možemo nazivati štalom i dernekom, iako to ne znači da nisu svojski to otprašili. Njihov frontmen (koji mi se u tom svom uobičajenom sportiva izdanju nikad nije vizualno uklapao u očekivani imidž jednog anarho punk pjevača, što je u biti pohvalno) je bio od volje, pa se dosta trudio objasniti nam da nas ne vidi jer stojimo predaleko, i propitkivao svako malo je li sve ok. Nije da je urodilo nekim plodom, ali u biti ionako i jest bilo sve ok. Šuljajući se klubom se čak i u tim trenutcima moglo vidjeti dvjestotinjak ljudi koji pozorno osluškuju i kimaju, a od čega dobar dio vjerojatno (lažem, sigurno) nije redovni pretplatnik na ovaj tip bendova. Dobra strana spajanja punka s estradnim legendama, a očito je da je to smjer kojega se Punk romantika sve čvršće drži, je ta što će to onda dovući na Aktivnu propagandu ekipe koja inače ne bi ni znala za njih. Sad, vjerojatno je naivno misliti da će ih onda i nastaviti slušati doma, ali nikad ne znaš. Samo četvero njih da su "obratili", misija je već skoro pa ispunjena. Aktivna inače ove godine slavi dvadesetu obljetnicu, pa vjerujem da se možemo nadati nekom pravom headlinerskom slavljeničkom gigu u ZG-u doskora, naprimjer u Klaonici. Zakaj ne? Natruhe onoga kako bi to tad moglo izgledati smo vidjeli na samom kraju za vrijeme "Jedinstvo, prijateljstvo, snaga". Diverzanti su bili sljedeći. Već dugi niz godina mi ne ide u glavu kako ih nije sramota tako bezočno lagati građanine da im je baš evo to sad zadnja svirka prije izdavanja i promocije novog albuma. Kad general Vasilij Mitu to kaže, onda znaš da sere, ali ovi imaju skroz ozbiljne face, i drže se kao da to zaista misle. U svakom slučaju, stvar se davno pretvorila u parodiju. No, ovoga puta smo dobili i neke konkretnije informacije, pa je tako rečeno da album izlazi u travnju za Dirty Old Empire, a đava me lipi odnija ako nisu spomenuli i da je bukiran datum promocije, 13.04. u Attacku. Jednom kad s toga napišem report, zreo sam za penziju, vidio sam i čuo sve što se moglo. Chuck Berryjev hologram za predgrupu, molim. Elem, ovaj gig su ubili. Nedavno su na Tuninom memorijalu po tko zna koji put dokazali da maratonski staž nije nagrizao sviračke (pjevačke doduše možda malo jest) i energetske potencijale, ali ovdje je čini mi se sve gorjelo još duplo više. Vrlo je to jednostavno - kad imaš evergreene, tko ti što može? Ono, ne slušam ih doma, i ne bih ih se sjetio navesti da me pitaju da nabrojim tisuću najdražih bendova, ali se svejedno kad krene "Biba" osjećam kao da ništa bolje u životu nisam čuo i doživio. Kako ja, tako i ostala pijana žgadija oko mene. Prosto zrakom pjesma leti, a s njom i mnogi trupovi i ekstremiteti. Poznanici u publici izgledaju neprepoznatljivo koliko su im face izobličene od gušta.

Došla nam je bila u posjet drugarica iz Crne Gore za vikend, pa smo ju odveli na gig. Veli cura da nikad u životu nije bila na jačoj žurci. I ja joj vjerujem. Baš kao što svatko jedva čeka skočiti sa "ovog ima samo kod nas" komentarima kad se priča o korupciji, gluposti, ludosti i bezobrazluku u državi nam, tako i ja, svjestan da malo ispadam jazavac, tvrdim da nema drugdje puno toliko divljih i iskrenih ispoljavanja strasti na gigovima kao što se to zalomi tu na ovako nečem. Naravno da mi uzorak nije dovoljno relevantan, ali bio sam na koncertima i festivalima diljem Europe, a i u Americi, i uvijek je zadrška u zraku bila primjetna. Tako da, tko mi sljedeći pokuša prodati štoriju o "tradicionalno suzdržanoj zagrebačkoj publici", nek' me se radije mani. Kurve su u lineup ubačene "po partijskoj liniji" navrat-nanos, jer se bubnjar iznebuha vratio iz Kolumbije. Ne poznajem momka dovoljno da bih mogao sa sigurnošću tvrditi da je utekao od narko kartela, pa ni neću. Unatoč toj nekoj kvazi neuvježbanosti (iako ne valja ignorirati ni onu "čim manje probi, tim bolja svirka" metodu, prosto jer si usfalite), Kurve su po mom sudu jebale keve, i bile najbolji bend večeri. Dvadeset minuta čiste školske metlice. Ovo je po stažu ipak osjetno mlađi bend od ovih ostalih u ponudi, pa je činjenica da mogu upriličiti takve kolektivne razvaljotke dosta velika stvar. Očigledno je da se radi o jedinom punk bendu u državi zadnjih 4-5 godina koji je (uz valjda Mašinko, bože mi prosti) čak i unatoč čestim i dugim periodima neaktivnosti, uspio doći do razine da može solo prodati par stotina karata, i da ekipa zna sve tekstove. I to su oni sve onako suptilno, iz drugog plana, kurvinski. D-beat rokenrol poezija, djeco, gledajte i učite. Idealan, nenadjebiv omjer žestine i emocije, snage i pameti (izuzev Gradskog), svjesnosti svijeta oko sebe i želje da se svom snagom zabije glava u pijesak (ili beton, isto ti je) i svira taj jebeni punk. Za razliku od Diverzanata čije pjesme odbijaju ostariti, u mojim ušima one Debelog Precjednika ipak puno kraće odzvanjaju, pa sam tako dojahao do stupnja gdje nakon 10+ svjedočenja njihovim svirkama (i barem 4+ izvještaja s istih), više i nemam toliko interesa za ono što nude, kao ni inspiracije za o njima pisati. Trebalo bi mi biti neugodno što vas kao jedan akreditirani novinar izvjestitelj davim s ovakvim vama krajnje irelevantnim informacijama, ali iz nekog razloga nije. Jebiga, sori. Ispratio sam dakle tek manji dio njihove svirke, i bogami protekla je po PS-u koliko sam vidio. Neka ih. Naznačio sam gore negdje da je prošlogodišnja Romantika bila po atmosferi i lineupu ipak slabija, i definitivno stojim iza te konstatacije. Pa ipak, sam završni čin zvan Neki to vole vruće je svakako bio osjetno bolji i zabavniji nego što su to ove godine bili Denis & Denis. "Kolačići", "Soba 23", "Program tvog kompjutera" i "Ja sam lažljiva" stvaraju hype i šušur čisto zbog toga što su to što jesu, a ostatak vremena cijela stvar malo smrdi na tugu. Mislim, Marina se svakako i dalje nevjerojatno dobro drži za jednu 60-godišnjakinju, ali to ne može zasjeniti smiješno očigledan playback kojim se koristi. Nit' ovaj za tim kljavama ili čime već išta svira, nit' ona išta pjeva. "To su takva vremena bila" i "to je takva muzika" osobno ne pušim baš kao argumente u situaciji kad su jedino po čemu je ovo bio nastup a ne slušaona Perazićkini povremeni wannabe seksipilni karate pokreti i priče o tome kako je jedino što je važno ispunjenost duše itd. Gužva je bila tolika da se razbacati previše i nije moglo, a ne mogu a da i ne napomenem kako to u biti nije toliko plesna muzika kolko bi se čovjek mogao nadati. Pozvala se na Rijeku, Paraf i Termite, i rekla kako nije mogla ni sanjati da će "pjevati" na punkerskoj fešti, ali da joj ta šutka i nije baš toliko draga, da se boji da se netko ne povrijedi. Mi smo onda iz inata udarili jednu najveću na finalnom ponovljenom "Programu", i prepustili se sigurnom naručju DJ Vlaje.

Kad se poslije giga po eventu traže ključevi, osobne i platnene torbice za duhan, onda znaš da je to to. Rijetko žestok kaos.

ujak stanley // 20/02/2019