Kakav jebeni vikend! Vjerujem da znate na koji tip mislim, jedan od onih u kojem prođete pola lijepe naše s konstantnom dozom nasumičnih avantura tokom kojih konzumirate više alkohola nego kisika. Jedan od onih grdih gdje se poslije pitate ne samo kako ste živi, već i je li realnost samo grozničavi san nekog dementnog penzića. Ipak niste ovdje došli čitati o mojim odvratnim eskapadama, ili barem ne o njima u cijelosti. Nulta je točka ovog bizarnog vikenda, koja mi je na neki način dala snagu za njega, bila promocija novog albuma Mortal Kombata. Koncert čija je bit bila slavlje deset godina postojanja najgoreg benda na svijetu, ali i (ako je suditi po publici) slavlje pijančevanja i neizmjerne energije koju ovaj bend pruža našim prostorima. Ove bakanalije koje su me poput pneumatskog pištolja pod pritiskom alkoholnih para ispucale u sljedećih 60 sati života počele su i nekoliko sati prije koncerta, pred samim klubom. Punkeri i metalci, pijući u harmoniji, popunili su nasip uživajući u međusobnom društvu te žustro iščekujući nastup. Kako bih se ubacio u pravilno stanje uma i sȃm sam pomalo pretjerao s alkoholom te kao rezultat tog gonzo novinarstva (a definitivno ne alkoholizma i slabe snage volje) ne mogu reći da se detaljno sjećam koncerta. Tvrdim ipak da je jedini mogući način da predočim cjelokupnu atmosferu večeri što vjernije upravo bio plesom na granici blackouta te sam tako rasplesano ušao na predgrupu.

Nekroinverted

Isti majstori apsurda koji su nam dali bendove poput Pater Papula i Doktor Bokčilo otvorili su večer svojim tamno-rozim metal projektom. Kažem tamno-rozim jer unatoč tome što je ovo vrlo eksplicitna parodija trve kvlt subkvlture, ovo je i dalje black metal. Spori riffovi s brujećom gitarom koja reže uši, tvrda, ali šumeća podloga bubnja i basa te growlanje od kojeg Vas boli grlo sve su aspekti prisutni u njihovim izvedbama. Kao netko tko ne sluša prečesto ovaj žanr, a čuo je Nekroinvertedovih pola sata vrlo pijan, teško mi je uči u one finije usporedbe i potankosti svirke. Mogu svakako reći da bi čisti instrumental izvan konteksta nastupa ispunjavao nemirom i angstom specifičnom takvoj glazbi. Nastup kao takav je s druge strane ipak ispunjavao emocijama bližim sreći i smijehu jer svu tu težinu i mrak instrumentala svira četvorka obučena u kostime sastavljene od nasumičnih rekvizita s frontmanom koji zauzima komičnu personu koja se teško uklapa u ovakvu okolinu. On je ovdje jedini imao koliko-toliko koherentan izgled rozokose umjetnice lica oslikanog prepoznatljivom blekerskom šminkom te se maksimalno sprdao s ozbiljnošću ovakvih bendova. Namjerno prenaglašavajući growlanje, nježno plešući te pjevajući gotovo cijelu jednu pjesmu dok mu je član publike masirao nogu navodno oboljelu od grča izmamio je meni, a i kojih stotinjak ljudi u publici razdragane osmijehe na lica. Unatoč dobrom provodu ne mogu reći da mi je Nekroinverted najdraži projekt ovih manijaka, a niti da su granice koncepta tamno-rozog metal benda približno dotaknute. Razumijem da je ovo zajebancija sa strane svima njima, no mislim da u ovoj zajebanciji ima i više potencijala od ludovanja frontmana i neočekivano slatkih tekstova o rozim jednorozima. Bilo kako bilo metal svirka s crtom humora i ironije i dalje je fantastična uvertira u ludilo koje je uslijedilo. Mortal Kombat

Sjećate se one ekipe koja se polako nabrijavala ispred Močvare opremljena kanistrima vina i bocama žestice? Većina ih ipak nije bila na Nekroinvertedu te se već u prvih nekoliko tonova "Smrtonosne Šorke" osjetno vidio efekt ovog produljenog zagrijavanja u velikom komadu dupkom popunjene Močvare. U tom je trenutku Smrtonosna Šorka prerasla konceptualnu razinu pretvarajući se u realnost svih nas pijandura prvih redova. Šutka je u svojim najslabijim trenutcima zauzimala jedno petinu prostora dok se u najjačim pretvorila u eksplozivnu smjesu nasilja i ljubavi okupirajući sve iole blizu bini. Pjesme bez ovog agresivnog valcera pobješnjele publike nije bilo, niti je bilo dojma da to ikome smeta. Vođen britkim solažama i tečnim spojem punka i metala ove petorke bio mi je apsolutni užitak provesti većinu koncerta bacan amo-tamo obliven znojem i pivom, a i vjerujem da bi se dobar dio polaznika koncerta složio sa mnom. Dapače desetci poznanika s kojim sam se euforično grlio tijekom udarnih hitova iz svih perioda stvaralaštva Kombata nisu se micali iz ovog vrtloga crowd-surfanja, deranja i poganja. Bogme bilo je zabavno sudjelovati u kolektivnoj maniji, no imam dojam ako bi se slučajno dogodilo da su Kombati promašili svaku notu tih sat i pol publika ne bi ni primijetila. Kao i u kultnih Brkova, Kombati su više brija nego bend, a odlazak na koncert više društveno zaranjanje u tu briju nego slušanje glazbe. Skačeš pijući prošvercanu cugu zagrljen s poznanicima koje masu nisi vidio i osjećaš se neuništivo. Način je to da te instantno baci u onaj maksimalno nabrijani mentalitet privremene besmrtnosti i nadljudske snage, ono otupljujuće, hiper-maskulino stanje uma gdje ništa nije bitno osim energije i dobrog provoda. Pokušavam reći da se nitko na pozornici nije nešto pretjerano isticao po inventivnosti ili trudu jer nitko nije ni trebao. Svakako je to bio jedan iznadprosječan nastup i bilo je tu nekih pokušaja animiranja, no retrospektivno teško se sjetiti nekih doista posebnih trenutaka, a o raznolikost neću ni pričati. Sve se to zamagljuje u jedinstvenu sliku tog specifičnog, pomalo seljačkog garda koji je na kratko vrijeme svima nama nevjerojatnom snagom žigosan na moždane vijuge. Iz tog je razloga publika zasjenila bend te se iz tog razloga svako malo netko popeo na pozornicu dobivajući na trenutak potpunu pozornost raje. Opet iz tog je razloga temperatura unutar kluba bila jedno 10°C viša nego vani te je iz tog razloga Močvara pucala po šavovima od energije. Dvosjekli je to mač koji mene osobno ne smeta, na kraju dana nisu oni loše odsvirali i večer je uistinu bila zabavna za sve prisutne. Ipak u bilo kojem drugom kontekstu ovaj bi koncert bio prosječno zabavan. Vjerni obožavatelji te brije koju nam Mortal Kombat pružaju oni su koji uzdižu nastup na druge razine veselja i mahnitosti. Na pitanje je li ovo dobar nastup svatko će morati sam odgovoriti. Ovakvo ludilo naravno ne dolazi bez posljedica. Izuzev mamurluka probudio sam se razdrapane majice i hlača, uredniku nam se mobitel raspao, a djevojci mi je arkada razbijena. Uz sve to meni je ipak koncert bio vrijedan posljedica te me nije spriječio da se nakon nekoliko sati sna zaputim u grad kojim je Kombat ovladao večer prije Zagreba - Split. Vođen ostatcima te eksplozivnosti i brzine prošle večeri uspio sam ga se nekako dokopati na 2 sata sna, s kroničnim manjkom novca i bez da sam i u jednom trenutku prestao piti. Glazba čini čuda!

jan vržina // 25/03/2019