Ljetni vrt Vintage Industrial Bara iz godine u godinu, čini mi se, izgleda sve bolje, nudi sve više šarolikog besplatnog programa, i privlači sve više ljudi. Ruku pod ruku s tom činjenicom ide ona da je koncertni program unutar samog kluba dosad već poprilično svršena stvar, barem tamo do CKY-ja krajem srpnja. Možda je i to pripomoglo u odluci da se ipak preskoče vrlo intrigantni Negative Gears te večeri u Čvari i krene put Savske upratiti Black Lipse. Mislim, nisam nikad gledao Black Lipse prije, a ponekad je i sama globalna relevantnost čimbenik kojem valja dopustiti da odnese prevagu. U slučaju Black Lipsa bi to bilo još izraženije prije deset godina, ali u tih deset godina, jebiga, nisu navraćali ovamo. Iako se prije tipa dvije bila pojavila neka mail lista s pitanjem kao "Što mislite koliko bi Black Keys prodali karata u Močvari?", čime se valjda impliciralo da ih se planira. Ja sam kao okorjeli optimist stavio 500, koliko bi nas možda bilo i ovdje da je bio vikend. Ovako nas se skupilo tristotinjak, od kojih sasvim dovoljan broj onih koji su dovoljni fanovi benda da imaju želju i potrebu biti nagurani naprijed, pa posljedično pomoći u kreiranju atmosfere poštene ljepljivo-adrenalinske rokenrol štalice. Postava benda je prije par godina dobrano ispremiješana, sad ih je petero, od originalnih članova samo gitarist i basist. Iako bi čovjek pretpostavljao da će onda njih dvojica biti oni koji će voditi kolo, u biti bend na stejdžu funkcionira kao oličenje vrlo ravnopravnog kolektiva. Nitko se ne nameće kao frontmen, svatko nosi taman po dvadeset posto vizualne i auditivne zasluge za ono što se u konačnici ispostavilo vrlo dobrim koncertom. Kažem vrlo dobrim a ne odličnim iz razloga što mislim da je bio vrlo dobar, ne i odličan. Poznato je da je bend odavno smanjio s naširoko poznatim GG Allin elementima u nastupima, ali nije bilo poznato to da su otišli skoro pa u drugi ekstrem, baš nam nisu dali za pravo da prisustvujemo nekom ozbiljnijem izljevu ikakve emocije, a ekstravagancija se svela tek na natruhe i implikacije. Iako nam (čitaj:mi) naravno nije nešto ludo drago što je tako, u svakom slučaju je pošteno od njih da se ne forsiraju ako im se ne da više. I sam sam imao bend koji je volio izvoditi pizdarije na pozornici, pitam se bi li nam se to dalo i da smo potrajali petnaest godina. Uostalom, iste pjesme možeš svirati zauvijek, one nemaju rok trajanja. S povraćanjem i skidanjem je stvar ipak nešto drugačija, to prije dosadi. Tako da je u fokusu ostala muzika kao takva, što na svu sreću nije loše u ovom slučaju. Unatoč svim promjenama i zaokretima kroz godine, Black Lipsi i dalje zvuče točno kao Black Lipsi - previše hipi da bi bili punk, previše punk da bi bili hipiji. Dislocirana parada odmetnika osobenjaka koju prepoznaš na kilometar, a nanjušiš na dva. Uvijek rasklimani i na rubu raspada, a opet tako iznenađujuće pjevni i catchy, uvijek kao da ih baš zaboli, a opet kao da im je baš stalo do toga da ih baš zaboli. Na svijetu ima puno boljih i još više gorih bendova, ali Black Lipsi kao da to ne priznaju, već pokušavaju biti istovremeno najbolji i najgori. Takav stav i furka urode plodom na način da te mogu voljeti fanovi koječega, i definitivno je raznorazna ekipa uzdignutih pesnica i preznojenog čela igrala "ne zaboravi stihove". Osim toga, bilo je i nekih simboličnih pogo momenata i razdrljivanja košulja, ali ostat ću pri sudu da je nakon dugih dvanaest godina razdvojenosti i te neke reputacije o intenzitetu koje im se uz gigove veže, ovo ipak ostalo više na mekšoj strani. Možda je tome pripomoglo i ozvučenje koje je moglo biti bolje, iako je svakako vodeći čimbenik to da je bend, koliko god ostao dosljedan, naočigled generalno usporio. Novi bubnjar ima afro zurku i dosta je kul, novi gitarist je nastupio bos i samo u nekoj vrsti tunike, povećavajući time dojam o svojoj androginosti, a cura za saksofonom i koječime još se idealno uklapa u "flower punk" definiciju benda, ako sam ikad vidio hipi pankera, to je ona. Ne nosi grudnjak i ima više dlaka ispod pazuha nego svi ostali članovi benda zajedno, a u očima joj se prepiru blaženstvo i srdžba. Ti svi ljudi su u bendu od zadnjeg albuma "Satan's Graffiti or God's Art?", koji je na gigu bio zastupljen s cirka tri pjesme, a cirka još toliko je bilo i s još novijeg albuma koji tek treba biti objavljen. Ostatak je sadržavao selekciju starog hitovlja, iako se ne bi moglo pričati o baš kompletno best of izboru, kad recimo nisu svirali "Bad Kids" ni "Veni Vidi Vici". Nadam se da nije do toga što su te stvari možda intelektualno ili kreativno "vlasništvo" nekog od bivših članova. Ali mi se čini da je to sasvim moguće, jer se čine kao ljudi koji su se razišli tako što su se drogirani naganjali noževima po naselju, pa se sad prave da se ne poznaju kad se mimoiđu u Walmartu. Mislim to u najboljem mogućem smislu, naravno. Ukupno je odsvirano nekih osamnaestak stvari u sedamdesetak minuta. Relativno kratko, a možda i taman, tko će ga znati. Iako postoje informacije da su recimo sutradan u Beogradu svirali duže, prasci. Na prvom bisu je buknula Katrina, pa smo na valu tog entuzijazma izborili i drugi, na kojem smo imali čast čuti brand new rudimentarnu country baladu izvedenu od strane bočnih članova. Na izlasku se po običaju komentiralo kako bi se iskustvo ocijenilo od 1 do 10, i postignut je konsenzus oko sedmice, baš kao i u 90 posto slučajeva. Ne znam je li i u vašem životu tako, ali meni se čini da je velika većina stvari kojima sam dosad prisustvovao zaslužila ni manje ni više nego sedam. Što je dobro. Nije loše. Nije da pokušavam poručiti kako su Black Lips bili isti kurac kao sve drugo što sam u životu već vidio, to nipošto. Fascinantno je i predivno koliko različitih impulsa, podražaja, osjećaja i iskustava može stati u jednu jedinu sedmicu.

ujak stanley // 19/06/2019