Australski The Church jedan je od onih bendova koji već desetljećima uspijevaju ostati vjerni vlastitom glazbenom identitetu, a da pritom ne zvuče kao vlastita tribute grupa, unatoč izmjenama cjelokupne postave i to ne samo jednom. Jedini koji je tu otpočetka je Steve Kilbey, a na "svojem" dvadesetosmom albumu okupio je ekipu koja je mix mladosti i iskustva, iako nitko nema manje od 55 godina.



45 godina nakon objave njihovog debija "Of Skins and Heart", koji se sljedeće godine pojavio pod nazivom "The Church", Kibley i dalje uspijeva održati zanimanje dostavljajući melankolične melodije i mirno-psihodelične gitare. Iako sam ih nekako zanemario zadnjih desetak godina, kada su uspjeli izbaciti 5-6 albuma, "Lacuna" mi je uletila pod uho i moram priznati da sam se baš razveselio.

17 pjesama i trajanje od skoro 80 minuta nije mi na početku ulijevalo povjerenje. No sve teče od prve minute do zadnje, toliko ugodno i lijepo da uopće čovjek ne skuži da je gotovo. Srećom, ovo nisam slušao na ploči, jer bi me vjerojatno malo umorilo dizanje i okretanje nekoliko ploča. Naravno, kraće izdanje bilo bi jezgrovitije i vjerojatno mnogo bolje za slušanje, no činjenica da Kibley i ekipa i dalje imaju toliko svježih ideja zapravo fascinira.

U vrijeme brzog života i kratkih vijesti, tko si može priuštiti 80 minuta slušanja bez prestanka, biti će počašćen sa ugodnim "dijelom koji nedostaje".

ocjena albuma [1-10]: 7

pedja // 11/11/2026