home > koncert > Marissa Nadler i Sir Croissant @ Močvara, Zagreb, 21/09/2019

kontakt | search |

Marissa Nadler i Sir Croissant @ Močvara, Zagreb, 21/09/2019

For My Crimes, osmi album Marisse Nadler, koji je promovirala koncertom u Močvari, u subotu 21. rujna 2019., nosi sa sobom onaj teško odredivi osjećaj razočaranja i ljutnje koja je odavno postala rezignacija. Poznat nam je svima, vidjeli smo ga u mnogim pjesmama i filmovima, i skoro svi smo ga osjetili. To je onaj osjećaj kad se obećanje koje je ljubav dala ne ispuni, kad katalizirana zbivanja i užurbanost, i sav njihov romantični hedonizam, ustupe svoje mjesto svijesti o prolaznosti, i onom otupljujućem shvaćanju da se na kraju krajeva oko nas nije promijenilo puno toga. Nakon ljubavi, dolazi povratak u stvarnost oko koje ćemo još malo kružiti kao neki dosadni i neodlučni strvinar, procjenjivati je, i odbijati prihvatiti da je različita samo u našim očima, a zapravo ista kao što je bila i prije. Vidjet ćemo u njoj desetke malih uspomena i simbola, stvari i sjećanja koja nas podsjećaju na ono što je bilo i prošlo, i tjeraju nas da prošlost autodestruktivno održavamo živom. Sve do onog trena dok stvarnost ne pustimo natrag u svoj život, konačno se vlastitim prihvaćanjem ne sunovratimo u nju, a rane ne postanu ožiljci koji se više ne otvaraju.

To je ishodišni sentiment koji čujemo na For My Crimes, i u njemu je Nadler duboko ukorijenjena. Doduše, motivska simbolika iz koje se osjećaj gradi nije spis uobičajenih tropa koji zagađuju suvremenu pop-kulturu taložeći se kroz protekla desetljeća. Marissa Nadler neće progovoriti stihovima ostavljene žene koja sama oplakuje ljubavni brodolom, niti će spominjati grube riječi koje je primila u trenu kad je došao kraj. Njezina poetika funkcionira na drugačijoj i puno neposrednijoj razini: uostalom, zašto jasno imenovati osjećaj poraza koji proizlazi iz prekida, ako ga je moguće opisivati ustima čovjeka osuđenog na smrt? Ono što veže ove simbole je ono što oni simboliziraju: gubitak, nestanak i krivnja.
Takva literarna neprikosnovenost me dovodi do shvaćanja da bilo što drugo osim glasa Marisse Nadler i njene gitare ne bi moglo ni izbliza potaknuti introspektivnost na koju nas Nadler suptilno želi navesti.

Mislim, zapravo, da je Nadler od svojih početaka do danas uspjela maestralno izbrusiti svoju vještinu introspektivnog slikanja situacije kroz pjesmu. Nisam uzalud iskoristio riječ "slikanje", budući da je Nadler, u krajnjoj liniji, profesorica likovnih umjetnosti, koja tvrdi da su pričanje priča i stihovi izričaj u kojem se najbolje snalazi. Sviranje gitare joj je u početku bilo tek hobi, kojem je pristupila kao tinejdžerka, i sama naučila svoje vlastite metode sviranja: svojevrsni basso continuo na palcu, sinkopirani ritmovi na kažiprstu. Kad sam pročitao te njezine biografske crtice, na trenutak sam zastao i zapitao se kako je moguće da profesorica likovnog misli da najbolje od svega pripovijeda u pričama, a svira gitaru i pjeva? No, različiti pristupi koje različite umjetnosti podrazumijevaju, kod Nadler se uklapaju tako da se izgradnja svake pjesme u principu svede na slaganje slojeva boje kojima se ukrašuje ideja u stihovima, kao da se radi o bojanju crteža. Sve je, pritom, dio jedinstvene cjeline i ništa ne dominira. Melodija je jednako važna kao i ritam, a ritam kao i tekst. Rezultat je metikulozno izbalansirana slika koja bez ravnoteže svih svojih elemenata ne bi bila ni izbliza tako uočljiva.

Minimalizam koji Nadler pritom postiže orijentira se gotovo isključivo na zvuk njene gitare, njen glas i maestralnu pratnju gitarista, čiji su suptilni vokali i bas, te sveukupna instrumentalizacija, na najbolji mogući način uspijevali istaknuti i nadopuniti njene. Druge prisutnosti na pozornici nije bilo, i dobro da je tako. Nedostatak bilo kakvih drugih pozadina uspio je ostaviti dovoljno prostora u kojem se mogla ugnijezditi pažnja usmjerena na Nadlerine stihove. A oni su kao fotografije izvučene iz stare kutije, one na kojima nikad ne piše ni mjesto ni datum, jer dokumentiraju sjećanja toliko privatna i prisutna da im nikakvo dodatno objašnjenje ne treba.

Međutim, melodrame nema. Kompleks motiva koji Nadler koristi je svakodnevan, pronalazi ga se u bilo kojoj ljubavnoj pjesmi, a situacije koje opisuje su fragmenti života kakve je imao svatko od nas. Lirika osuđenika na smrt, čiji vapaj Don't remember me for my crimes odjekuje kroz naslovnu pjesmu novog albuma je tek poziv koji negdje duboko čuči u svima nama i moli sve čiji život smo dotaknuli da nas ne pamte po greškama. Na drugoj točki će Nadler priskočiti onome što se u gotovo svakoj sladunjavoj rock-popijevki naziva "naša pjesma", ona koja se pjeva u najsretnijim trenucima i koja nosi najljepša sjećanja na ljubav. A što se s njom događa kad ljubav prestane? Tu će Nadler oslikati onaj gorki osjećaj nelagode koji čovjek dobije kad je čuje na radiju, ali sada zauvijek obilježenu sjećanjem na tren u kojem je bila poslušana s voljenom osobom koje više nije tu. Onda opet, s druge strane, strah od ljubavnog gubitka, prisutan u svim vremenima i svim kulturama na svijetu, opisat će pjesmom će o ugrizu boli kad voljeni, kroz san, zazove ime druge žene.

Njezini osjećaji potpuno su povezani za spektar emocija koje obilježavaju svaku vezu, smještenih negdje u period za koji će sama Nadler reći da stoji između ljubavi i prekida, a o kojem se ne piše niti u jednom primjerku self-help literature, i za koji se ne mogu pronaći upute po lifestyle-portalima. To je ono stanje koje se zanemaruje i o kojem nema pjesama, gdje je razočaranje već nastalo, ali još nije poprimilo konkretan oblik i nema čvrsto značenje. Ono što tada najdublje prodire u svijest i što truje sve druge dimenzije života je saznanje o neumitnosti i neizbježnosti gubitka. On je već ovdje, iako mu vrata još nisu otvorena, i nazire se kroz tisuću srušenih i okrhnutih detalja svakodnevice. Hoće li to biti osjećaj usamljenosti u posljednjim noćima s nekim voljenim, koji će Nadler opisati kao mraz na plahtama? Hoće li to biti opraštanje s automobilom koji očito ostaje Njemu, a s kojeg Nadlerino lirsko Ja skida registracijske tablice? Upravo o toj fazi pjeva Nadler, i o svim onim sitnicama koje ona donosi, a čija prisutnost odjekuje mnogo dulje nego što itko želi.

A kakav koncert zapravo očekivati od osobe koja običnu i svakodnevnu ljubavnu tematiku uspijeva kroz portretiranje gorkih detalja svakodnevice učiniti tako bliskom i jasnom?
Prvenstveno, tih. Marissa Nadler neće nikoga rasplesati, na njene pjesme nitko neće oduševljeno i gromoglasno vikati. Tišina je kod Marisse Nadler također oblik instrumentalizacije, i njeno značenje se potencira kroz svaku pjesmu. Tišina je tu da nas natjera na razmišljanje. Imam osjećaj da Marissa Nadler nikada nije ni imala namjeru dati neka vlastita rješenja za životne probleme, ili ispričati svoje vlastito iskustvo kroz narativ o nekom događaju. Ono što ona opisuje jest privatno, ali njeno iskustvo samo je temelj na kojem je ispričana priča o bilo kojem čovjeku i s kojeg svatko može početi promišljati sebe. Uostalom, tko od nas nije prebacio stanicu kad je na radiju počela svirati najdraža pjesma bivše cure ili dečka?

Nadalje, koncert je bio meditativan. Duboko uronjena u ono što će Pitchfork nazvati "Southern goth" ili "goth-folk", nastavljajući se na emotivnu osjetljivost i muzički senzibilitet glazbenih tradicija folka i bluesa iz južnih dijelova Amerike, ali inkorporirajući i modernije utjecaje kao što je, primjerice, dream pop, glazba Marisse Nadler kreira siguran i sveobuhvatan ambijent, koji slušatelja zaštiti od svih vanjskih utjecaja, ali ga nikad ne obuzme u potpunosti. Kao da njena glazba publiku tjera da osluškuje samu sebe, i sve one tihe tjeskobe i nedoumice koje muče svakog od nas. To se osjeti u onim periodima u kojima publika potpuno mirno i tiho stoji i sluša, jasno koncentrirana na ono što čuje.
A upravo u tome Marissa Nadler uspijeva bolje nego u ičemu drugome. Osobno, tijekom koncerta sam se višekratno pronašao u situaciji da počinjem razmišljati o situacijama potpuno nevezanima za kontekst Močvare u subotu navečer, jer me odvela u pronalaženje vlastitih odgovora na pitanja koja bi Nadler u pjesmi postavila. Konstantno lagano tamno plavo svijetlo koje je ispunjavalo Močvaru nije pomoglo razbijanju introspekcijskih okova kojima je Nadler okovala cijelu publiku.

Odabir predgrupe također je slijedio postavljenu matricu, tako da po pitanju dinamike tijekom cijelog koncerta nije bilo promjene. Što je i dobra odluka, jer bi bilo kakva značajna razlika u izričaju dvoje glazbenika koji su u subotu nastupili lako mogla poremetiti tako pažljivo izgrađen ambijent. Sir Croissantu ovo nije prvi nastup pred publikom u Močvari. Sedamnaestogodišnjak je po zvuku podosta sličan Marissi Nadler, lagan, introspektivan i eteričan i s vremena na vrijeme zvuči kao duh Mazzy Star čiji glas slomljeno izviruje kroz pukotine boce u koju je uhvaćen. Tako da, za razliku od Nadler, koja je čvrsto uvjerena u svoj izričaj i zna što s njime želi postići, imam osjećaj da Sir Croissant nije do kraja ovladao niti svojim glasom niti svojim instrumentom, i kao da zapravo uopće ne zna što od njih želi. Radi li se o pomirivanju folk-informed dream-pop pristupa s neuspješno strukturiranim prizvucima sevdaha, ili o emuliranju nekoliko drugih glazbenika raznih provenijencija i njihove poetike, ne mogu sada zaključivati. U njegovim pjesmama osjećaju se kojekakvi utjecaji, pa ponekad zvuči kao početak folk-balade The Tallest Man on Eartha, potom dođe malo sanjivog ljuljuškanja kakvo sviraju Cigarettes After Sex, a za nekoliko sekundi Sir Croissant počinje odašiljati neuspjele vokalne melizme koje odlikuju post-rock-uratke poput onih kakvima se diče Souls Vibrating in the Universe, i koji su očito preveliki zalogaj za njegov vokal. Cijeli njegov nastup uživo djelovao je neuvjerljivo i pomalo izvještačeno. No unatoč tome, poslužio je kao solidan zvukovni i tematski uvod u glavno događanje večeri koje nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.

S druge strane, kod Nadler se niti u jednom trenu neće osjetiti onaj neugodni i krajnji pesimizam, koji funkcionira kao neprikosnoveni filozofski senzibilitet i zamjena za nihilizam, a koji se može vidjeti kod, primjerice, autorica kakve su Mitsky. Nadler neće anticipirati poraz i razočaranje, kao Mitsky, niti će ih poistovjećivati sa srećom i trpati ruku pod ruku na isti kolosijek. Poraz i razočaranje su se u svijetu Marisse Nadler već dogodili, i svaka nova pjesma je zapravo samo retrospekcija, ili kratka, dokumentarna crtica koja kroz nekoliko stihova opisuje mikro-trenutak, jedan utisak, jedan događaj. A ono što stoji ispred, i prema čemu Nadler cijelo vrijeme jednim okom zapravo gleda, je optimistični rasplet, onaj koji proizlazi iz pomirenja s činjenicama, iz njihove analize i učenja na vlastitim greškama.

Pa stoga, odakle zapravo dolazi oduševljenje Marissom Nadler i njenim nastupom? Ne može se tvrditi da je ona virtuozna muzičarka u bilo kojem aspektu svojeg glazbenog umijeća. Niti je vrhunska pjevačica, niti gitarom barata kao Hendrix. No, ono radi čega će čovjek zastati i poslušati što Nadler ima za reći su njezina neposrednost i umijeće stvaranja slike, pažljivo, temeljito i bezuvjetno posvećeno detalju, i posvemašnja topla humanost koja izvire iz svake note. Njezina sramežljiva prisutnost koja ju s pozornice izmješta u pozadinu, u prvi plan izbacuje propitivanje sebe. Kao što tvrdi i sama Nadler, na prvom mjestu je priča. Ona priča priče i opisuje, dokumentira sebi važne detalje i kroz njih progovara o općenitim temama. Glazba tu dolazi tek posredno, da upotpuni ono što riječi ne mogu. I upravo zato što glazbi pristupa i u nju inkorporira perspektive nekih drugih umjetnosti, Nadler je jedna od najspecifičnijih kantautorica danas. Sviračka odnosno pjevačka virtuoznost tu nije ni potrebna, i narušila bi sklad cjeline, jer se prava tajna krije upravo u suzdržavanju i prirodnom ovladavanju glazbom.

I zato je nastup Marisse Nadler poslužio kao specifično iskustvo, kao meditacija koja traje poneki sat, kao događaj koji tjera na razmišljanje, promišljanje, i na intiman razgovor sa samim sobom, kakav danas, vjerujem, većina nas nema vremena efikasno provesti.

johnny mcfearless // 23/09/2019

Share    

> koncert [last wanz]

cover: The Mystery of the Bulgarian Voices & Lisa Gerrard @ Lauba, Zagreb, 11/10/2019

The Mystery of the Bulgarian Voices & Lisa Gerrard @ Lauba, Zagreb, 11/10/2019

| 13/10/2019 | lana |

>> opširnije


cover: Bebe Na Vole @ Vintage Industrial Bar, Zagreb, 10/10/2019

Bebe Na Vole @ Vintage Industrial Bar, Zagreb, 10/10/2019

| 12/10/2019 | mario m. |

>> opširnije


cover: Bad Breeding, Indikator B, DDR @ Akc Attack, Zagreb 06/10/2019

Bad Breeding, Indikator B, DDR @ Akc Attack, Zagreb 06/10/2019

| 08/10/2019 | lejapeja |

>> opširnije


cover: Kawasaki 3p @ Tvornica Kulture, 28/09/2019

Kawasaki 3p @ Tvornica Kulture, 28/09/2019

| 04/10/2019 | jan vržina |

>> opširnije


cover: Udar Groma - prvi dan @ Mala scena HD, Karlovac, 20/09/2019

Udar Groma - prvi dan @ Mala scena HD, Karlovac, 20/09/2019

| 26/09/2019 | ujak stanley |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*