Kad bi mogli birati, nadam se da bi većina htjela živjeti u svijetu okovanim tugom, naspram ovoga kojim dominira zlo, glasna propaganda garnirana lažima i nemalo krvavim postupcima i posljedicama, čiji će obim, bojim se, vremenom narasti do uobičajenog, svakodnevnog, prihvatljivog. Jer kako odavno već obitavamo u ovom kozmosu gdje se ideologija smjestila ispred razuma, ili ako se striktno dodirnem samo granica Lijepe naše, gdje je partijska knjižica, sad za potrebe nazovi domoljublja promijenila ruho i obojena plavom, u suštini i jedini potreban poguranac ili "životopis" koji, hvala Bogu, ima prednost u odnosu na stručnost i znanje, pitam se bi li stoga trebali djecu odmalena učiti kako je svijet najčešće zlobno, nepodnošljivo i izvještačeno mjesto, ili im prepustiti da to sami zaključe kada emotivno stasaju?!

Ali kako priča i medalja imaju i onu drugu stranu, lakše se držati vedrije i konkretno osebujnije, filantropski važne pozicije u svijetu, te na naše malo, lokalno "zviježđe" utjecati onako kako bi željeli i od drugih primati - pa čak i ako je utopija, ili tanko tek slovo na papiru, uživajmo u ljubavi i dobroti svakog trenutka i dana, jer ta mala čuda svijeta i jesu ona najslađa.
A još je kudikamo ljepše kad je tu glazba, zapravo posebno svjetsko čudo.

WHAT A WONDERFUL WORLD - Louis Armstrong (1967)

Premda bi bila prigodnija kao finale ovog teksta, pjesmu malo poznatih autora (Bob Thiele i George David Weiss) svojom je afirmativno uljuljkanom izvedbom okrunio krajnje vedrim, sjetnim, nasmiješenim i pomirljivim, kakvim ako ne čudesnim pjevanjem, unikatni Louis Armstrong, te je ipak stavljam na čelo kolone, iako je svako mjesto njoj odgovarajuće, pripadajuće, izborno. Njena melodija teče poput rijeke mirna toka, dok je prekrasni gudači i puhači nose do svih duša dobre volje, a staloženo rastavljeni akordi akustične gitare genijalno se povezuju sa pratećim vokalima gotovo ciljano hollywoodski režiranih i iako vrlo mainstream okupani, savršena su pratnja istinski pozitivnom melosu.
I zato, eto razloga svijet promatrati šarenim očima, dok Louis vidi bujanje cvijeća, nebesko plavetnilo, sve mu to miriše i hrani ga, poput osmijeha prolaznika i plača djeteta, a onda kad pjesma završi, ipak se upitamo: zašto je i dalje puno i previše onih koji sve ovo namjerno i obijesno poništavaju?!



ROCKIN' IN THE FREE WORLD - Neil Young (1989)

Koliko god uživam u Armstrongovom idealizmu, toliko Youngu dajem za pravo svijet vidjeti ponešto drukčije, manje pravocrtno, te je ovu pjesmu na odličnom albumu Freedom (1989) predstavio u dvije varijante - jedna je akustična, a druga gromovito električna i njezina je snaga točka na i, kako na 80e, tako i na uradak kojim se Neil vratio među aleju glazbenih velikana. I tamo će se zadržati sve do danas, no kako se vremenski diram u period konca 80ih i početka 90ih, a snažan se autorski zamah protegao i godinama kasnije, fokus vraćam Freedomu i sjajnim riffovima skladbe koja zaziva slobodu, normalan svijet, no stari Shakey zna kako za takve parole i misao treba podići glas i odvrnuti gumbe na gitari i pojačalu. A tako i bi; osjetimo to na udaru grmljavinskog bumeranga gitara Kanađanina i Poncha Sampedra, a koji je i smislio upečatljivi naziv pjesme, dok se rockerska karavana vozila ka Rusiji (tada još SSSR) na turneju mirnodopske kulturne razmjene, premda stihovi prvenstveno pljušte kao vrela voda aktualnim socijalnim vriskovima postojbine Angla i Sasa.
Ne zaboravljam pločansku noć i gitarijadu kad smo Jejo, Nikola i ja, dječaci od šesnaest i sedamnaest, slobodno prašili u tad još uvijek ratom izbužanoj zemlji - dečki bio je užitak, a još bi bio i veći nekada to ponoviti.

EVERYBODY WANTS TO RULE THE WORLD - Tears For Fears (1985)

Jedina loša i nepobitna stvar neodvojiva od ponavljajućeg versa i imena odlične kompozicije sa drugog albuma engleskog sastava (Songs From The Big Chair, 1985), činjenica jest kako takvo što upravo živimo, budući naš golemi univerzum strepi u rukama karikaturalnog nemoćnika u pameti. No pored te koincidencije, usporedbe i dijagnoze, uživamo u sjajnom pop praskozorju genijalno svirački oslikanom - idete li tražiti kakav propust ovoj skladbi, ne uzdajte se da ćete ga naći. Curt Smith i Roland Orzabal potpisuju ideal pop harmonije sa savršenim prijateljstvom i krasnom suradnjom syntha i gitara, pazeći da i najmanji detalj nekamo ne zaluta, dok unisono toplim vokalima i slušatelju prenose toplinu u vrijeme hladnoratovske zbilje, ali i Geldofovog, sasvim sukladno naraciji i čuvstvenim nitima ove lijepe pjesme, veličanstvenog filantropskog pokreta i darivanja.

"Most of freedom and of pleasure
Nothing ever lasts forever
Everybody wants to rule the world"

ROCKIN' ALL OVER THE WORLD - Status Quo (1977)

A spomenutu fantastičnu Geldofovu ceremoniju na dva kontinenta i dva stadiona, sjajno pripremljeni i kultni Live Aid, toplog su srpanjskog dana započeli Status Quo istrčavši na pozornicu hrama engleskog nogometa, famozni Wembley, te otprašili stvar ujednačenom formom od prve do devedesete minute i podigli temperaturu, moral i raspoloženje već naelektrizirane publike.
Pjesmu je 1975. napisao John Fogerty i objavio je na svom drugom solo albumu (John Fogerty), a numeri će epsku popularnost svojim prepjevom osigurati britanski rockeri čije će gitare ispratiti melodiju do redaka antologije rock'n'rolla razuzdanim boogie - woogiejem hard predznaka, a nikako ne smijem izostaviti klavirsku skočnost i vrlo uočljiv svirački amblem.

"Oh here we are and here we are and here we go
All aboard and we're hitting the road
Here we go, rockin' all over the world"

THE WORLD IS NOT ENOUGH - Garbage (1999)

Bondovu karizmu i eleganciju prati i naglašava suradnja Davida Arnolda i grupe Garbage, te je sjajna kulisa ne toliko dobrog filma o britanskom špijunu na (uvijek) tajnom zadatku. Skladateljski stručnjak Arnold rabio je njemu već svojstvene metode i dobitne fraze i aranžerske postulate prethodno već utkane u filmske glazbene zgoditke (poslušajte Play Dead u izvedbi Björk na soundtracku filma Mladi Amerikanci), te se ovog puta radeći glazbu za film iz serijala agenta u službi Njezina Veličanstva, za vodeću pjesmu obratio Garbageu, pa je kvalitativni cilj dosegnut pouzdano i vrlo vješto.
Uobičajenih nekoliko tonova molske skale odrezanih gitarama Markera i Eriksona, savršeno se uklapaju u orkestrirane pustolovine uz izvrsnu produkciju Butcha Viga, dok se melodijom uzdižu odlične elektronske čestice i prekrasan vokal Shirley Manson. Ne znam za svijet, no ovakvih nekoliko minuta je sasvim dovoljno.

SVA ČUDA SVIJETA - Film (1983)

Dok se nije počeo potpisivati kao Jura Stublić & Film, odnosno dok je band egzistirao sa Maxom na gitari i Pelajićem na basu, grupa Film je snimala jako dobre albume, a za barem tri tvrdim da su odlična djela (Novo! Novo! Novo! Još Jučer Samo Na Filmu A Sada I U Vašoj Glavi, prvijenac iz 1981., zatim fantastično žustar i kratak živi uradak Film U Kulušiću - Live iz iste godine, te Signali U Noći kao posljednja stanica prethodno spomenutih glazbenika na okupu, objavljen 1985. godine). Stoga u rubriku jako dobrih upisujem drugu studijsku Zonu Sumraka (1982) i sljedeći album Sva Čuda Svijeta (1983) koji završava istoimenom pjesmom; opet, nije najbolja, ali je vrlo dobra, plijeni izdašnim sviračkim kapitalom i produkcijom (Tini Varga), zapravo oboje po ugledu na ekspresije globalno veličanstvenih Roxy Music iz završne faze banda.
Jura Jupiter je držao i vukao konce, Juričić čak i bas jer je Pelajić u uniformi služio državi, te nikakvo svjetsko čudo, nego opetovano potvrđena kvaliteta, ziba se u minutama ove skladbe.

"I samo, za tvoju ljubav
Dat' ću ti sva čuda svijeta"



SPITTING OFF THE EDGE OF THE WORLD - Yeah Yeah Yeahs (2022)

Sudbinski prigodan vokal Karen O u pjesmi relativno novijeg datuma upućuje na, hajde ne bih pretjerivao, klimave klimatske krize i mijene, a koliko god svijest i savjest ništa ne prešućuje, pitam se je li i ona sama načisto sa činjenicom da ma kako je u prigodi adresirati misao i ima glas koji se sluša i čuje, ustvari je nemoćna koliko i pošten čovjek protiv prebrze nepravde.
No svejedno, šarena kulerica za mikrofonom drži stijeg pjesme sa odličnog albuma Cool It Down (peti studijski album banda iz 2022.), dok repetiraju synthovi sa svih strana, proviruje odlična Zinnerova gitara i parira snazi prodornih i jarkih klavijatura, te ako se i moglo bez gostujućeg vokala Perfume Geniusa, njujorški prijatelj banda i verificiran kao važna karika ne tek Big Apple scene, David Sittek (član je odličnih TV On The Radio), osnažio je vlastitim shvaćanjima izvrsnu produkciju postavivši pjevačicu u centar i okruživši je ogromnim balonom zvuka tek nekoliko instrumenata, a koji se doimaju poput grandiozne simfonije.
Male tajne velikih majstora, ili: kako bi tek dosadno bilo da svi znaju postići tricu sa zvukom sirene!

THE MAN WHO SOLD THE WORLD - David Bowie (1970)

A ovaj je frajer postigao sve, baš sve, i to sa manje je više filozofijom, već od samih početaka dugog i čudesnog glazbenog života. Uoči znaka za start snimanja treće studijske ploče (The Man Who Sold The World, 1970), ekipirao je Bowie gotovo čitave (uskoro znane kao) Spiders From Mars sudionike; prvenstveno je imao sreću upoznati Micka Ronsona čije gitare i ovdje obaraju, dok se bubnjeva primio i nije im lako dao mira (upravo goruće tijekom pjesme iz naslova), odlični Mick Woodmansey. Rezultiralo je to pomalo i marginaliziranim statusom u odnosu na sljedeće favorizirane Davidove uratke, a žešći prizvuk i jako dobar Viscontijev posao za miks pultom (Tony je svirao i bas na albumu) isukao je na površinu maestralni Ronson gitarskim potezima umočenim i u hard - rock, i u blues, a suludo dobro i u glam - rock u dolasku.
A kada nabasam na komentar, što je elementarno nepoznavanje osnova popularne glazbe, kako je zbilja dobra ta Nirvanina pjesma odsvirana uživo u unplugged formi, oči mi se trenutno zacrvene i izbije mi alergija čitavim tijelom - naravno da mi je drago što su Cobain, Grohl i Novoselić tom izvedbom iskazali poštovanje prema Bowieju, ali originalu psihodeličnih postavki, u kojem igru opet diktiraju fantastične Ronsonove zamračene figure i Davidove glam iskrice podcrtane Tonyjevom akademskom produkcijom, mogu se pokloniti kao božanstvu i osluhnuti što im je to još kod preslušavanja promaklo.

"You're face to face
With the man who sold the world"

WORLD (THE PRICE OF LOVE) - New Order (1993)

Naravno da Republic iz '93 ne ide ruku pod ruku sa recimo Power, Corruption & Lies (1983), pa ipak ako ga stavim u kontekst vremena nastanka i zbilje posve narušenih odnosa Hooka i Sumnera, neću ga na koncu uzdignuti do odlične opisne ocjene, ali u usporedbi sa pretrpanim bazenom najrazličitijih elektronskih/plesnih komada iz 90ih, numeru poput World (The Price Of Love) bih definitivno pretpostavio većini tih prosječnosti.
A ono što mančestersku skupinu ne p(o)stavlja pod sektorom prosječnosti, pa i onda kad nisu u najboljoj formi (ako je uopće tako!?), uhvatila je kamera u videospotu snimljenom u Cannesu - prvo je predstavljen Hook pod suncobranom na terasi hotelskog restorana, zatim Sumner u sofisticiranom ljetnom izdanju okrenut ka pučini, dok Morris i Gilbert poziraju fotografu za razglednicu iz Francuske. I eto definicije pjesme (ali i albuma, karijere) osebujnog banda - četiri kadra, četiri slike i utiska koji znače i zrače blagom melankolijom, elegancijom, minimalizmom i kritikom identiteta; i dok će mnogima sljedeće djelo, Get Ready iz 2001. godine, svirati znatno češće, a singlovi poput Crystal biti korak ispred Worlda, među tim mnoštvom se ipak ne nalazim. Meni je to prilično izjednačeno.

IT'S THE END OF THE WORLD AS WE KNOW IT (AND I FEEL FINE) - R. E. M. (1987)

Ni o čemu novom je Michael Stipe ovdje zapjevao.
Proživljavalo je to čovječanstvo stoljećima unatrag, katkad tiše, katkad glasnije, živimo to i danas, no sjajna je stvar da su R.E.M.-ovci ovoj temi pristupili izuzetno veselo, gotovo ushićeno.
A na kraju, zašto i ne bi: jedan kraj više ili manje, svijet ovakav ili onakav, nije baš nešto na što bi normalan čovjek trebao trošiti živce, pošto mu (ili nam) je utjecaj prilično minoran.
No minoran nije svirački koloplet ekipe iz Athensa, sa naglaskom na uvijek mi sjajni gitarski trijumf Petera Bucka, što ne umanjuje ritmičnu kanonadu Millsa i Berryja, ili vokalnu brzopoteznost Stipea i njegove izlistane slikovite stihove.

Stoga ako nas izbrišu nadolazeći Trumpovi ratovi, nova najezda skakavaca ili žaba, tektonski pokreti koji će nas spremiti pod zemlju, ili pakleni val iz kojeg nećemo uspjeti izroniti, neka se to obistini pod alternativnim svodom R.E.M.-a, bilo bi posve prigodno i prihvatljivo.
Dokumentirano na odličnom albumu Document, glazbeno podatne 1987. godine.

No ne bojim se ja za svijet, još će se on dugo koprcati, samoranjavati i opet opstati, unatoč brojnim autogolovima kraj mu se ne bliži.

Ipak, kraj je došao mojoj literarno-glazbenoj priči na terapijskim stranicama; bilo je lijepo, zabavno, intenzivno i, držim, tek rjeđe statično. Ukoliko sam pogodio žicu čitatelja ponekim mislima, riječima, glazbenim slikama ili odabirom, hajdemo se složiti kako najveće zasluge prije svega idu upravo glazbi. Ona je ljubav, motiv, pokretač i žar, a svi koji je živimo smo na dobitku. Stoga uživajte i dalje glazboljupci, dok je drage melodije, biti će i nas! Posebno hvala Pediju na ustupljenom prostoru za moj glazbeni "film", a također i srdačan glazbeni pozdrav terapijskim damama Editi i Nini KC, nadam se da se vidimo na nekom dobrom koncertnom obilasku. I još jedan rock on mig poštovanom čitateljstvu, tko zna, možda se susretnemo u nekim novim tekstovima, na šarenim stranama i bespućima interneta!

dario b. // 10/05/2026