Nije li prvi snijeg uvijek magičan trenutak u godini? Unutar gnjile klaustrofobije kratkih dana i niskih temperatura, popularno prozvanih zimom, najednom s neba pada trunka nade. Bijele pahulje poput tračka svijetla kao da me uvjeravaju da će ipak sve biti u redu, da postoji i radost zimi. Na svu sreću nisam morao prolaziti kroz ovu patetiku predugo jer je te večeri u Ksetu svirao Moskau koji nas je promptno vratio u duboke ponore prosinačke depresije. Mračna je šestorka vršila promociju albuma koji još nije izašao na svjetlo dana, koliko god to čudno zvučalo. Radi se o Love Supreme, albumu inspiriranom legendarnim Coltraneom čiji je istoimeni album jedno od ključnih djela u povijesti jazza. Postupak stvaranja ovakvog albuma možda nije iznenađujuć s obzirom na intrinzičnu eksperimentalnost Moskaua, no doslovno posuđivanje imena mi se pri ulasku u toplinu Kseta činilo u najmanju ruku arogantno. Moram se tako ipak ispričati zbog negativnih predrasuda jer sam ubrzo nakon početka svirke oko 22:00 ovo mišljenje promijenio.

Naime Moskau svira tamni, teatralni rock kojem su, kako su svi već primijetili, ličnosti poput Cavea i Waitsa misao vodilja. Radi se o čvrsto strukturiranoj glazbi koja svako toliko baca bilo kakvu ideju strukture kroz prozor. Ove su oscilacije popraćene konstantnom slam-naracijom mističnog frontmana dajući njihovom zvuku neprekinutu tenziju. Uistinu ritam sekcija funkcionira kao pulsirajuća mašina koja nam u svojim nemirnim intervalima otkucava vrijeme do sljedećeg prodora ludila. Stvara se nervoza. Svaki disonantni zvuk gitarske distorzije, bilo od same gitare ili samplirane klavijature, može eksplodirati u vrtoglavo iščezavanje reda. Odjednom se publika od pedesetak ljudi nalazi okružena jekom prljavih riffova i monolitnog ritma uz te surove vokale koji kao da Vam prodiru kroz glavu sve do malog mozga. Najbolji su trenutci koncerta upravo bili to precizno poigravanje s kaosom dok su svi na pozornici maksimalno uživljeni u pretakanje dezorijentiranog krika u glazbu. Pridodajte ovoj kakofoniji trubu i trombon, koji su se na pozornicu popeli nekoliko puta tijekom sat vremena koncertnog trajanja, i uistinu imate soundtrack paničnog napadaja, izgubljenost u bojnom polju podsvijesti. Na žalost u dobrom dijelu koncerta tog zlatnog reza jeze naprosto nije bilo.

Dok su puhači i gitarist konstantno uspijevali u doticanju tog specifičnog feelinga mentalne deterioracije, ostatak ekipe kao da je većinu vremena glumilo. Uzalud kreativnost i vještina, ako sam ne vjeruješ u ono što stvaraš, ne možeš očekivati to od publike. I doista, nakon nekoliko je pjesama polovica publike isparila dok se Moskau još silovitije trudio pogoditi tu tešku atmosferu. Uspjeha međutim nije bilo, a frontman je ovdje glavni sumnjivac. Noseći crni kožni kaput i sunčane naočale on je kao glavni biskup tame inzistirao na surovosti izvedbe. Često bi se zgrčio na podu ili pak teatralno podizao ruke u zrak ne shvaćajući da je surovost jedna stvar koja se odglumiti ne može. Gledajte samo kako smo moćni i zanimljivi! Mislim, ovo je pristup koji može funkcionirati ako je prisutno zrno spontanosti ili publika od par stotina ljudi u transu. Pred dvadesetak ljudi koji nezainteresirano čavrljaju u ugodnom prostoru Kseta se ipak ovo svodi na teško izigravanje i fors. Jednostavno rečeno većini njih većinu vremena nisam vjerovao (čast spomenutim iznimkama), štoviše i sama je glazba, inače vezana uz američke močvare, zvučala nedovoljno autentično od ekipe iz Koprivnice. Međutim vjerujem im u jednom pogledu. Vjerujem da doista vole glazbu i vjerujem da oni vjeruju da je ono što stvaraju nužno. Iako je onaj feeling koji mahnito gone izgubljen negdje u prijevodu, ljubav koju svi članovi gaje prema onom što sviraju nije.

Tu se vraćamo na Coltranea i Love Supreme. Klimaks je koncerta bila obrada s Love Supremea, obrada eksperimentalnog jazza u formi mračnog rocka. Dok su svi mrcvarili svoje instrumente dovodeći ih do krajnjih granica horror rocka te dok se vokalist sumorno spustio u publiku grčeći se još jače recitirajući Coltranea počeo sam shvaćati. Moskau nije arogantan u tom pogledu, već poprilično mudovit. Cijeli projekt je možda preambiciozan za svoje dobro te izuzev rijetkih trenutaka ne pogađa onu sredinu slušljivosti i disonance, no izvorište ovog pokušaja je hvalevrijedno. Priča zapravo zvuči kao onaj album na kojem su Lou Reed i Metallica surađivali, onako, ne funkcionira predobro, al' ima dobre namjere. Nadam se svakako da će njihova sljedeća glazbena ekskurzija biti uspješnija i eventualno nešto manje pretenciozna, jer na kraju dana nisam u potpunosti nezadovoljan s koncertom te doista jesam uživao u najjačim trenutcima njihovog soničnog stroboskopa jada. Moskau nisam ispratio do sad, čuo sam da su im prijašnji projekti bili nešto uspješniji, a u nadi da će i sljedeći krenuti dobrim smjerom odlučio sam ih pobliže popratiti ubuduće.

jan vržina // 14/12/2019