Nakon poduže koncertne pauze poradi ispitnih rokova, prošlog sam četvrtka napokon ponovno osjetio opojni okus slobode. Ispiti predani, volja na razini, u Močvari buka. Di ćeš bolje?! S nekoliko sam se drugara tako zaputio prema "sotonističkom" klubu u svrhu slavlja svojeg povratka u svijet živih. Dodatne poticaje mojoj rehumanizaciji nisu dali samo lijepo vrijeme ili prijateljstvo, već i izbor dva vrhunska noise-rock, post-punk benda. Prvi je trebao biti Parnepar, no upala je uha jednog člana (izdrži Vice) nenadano promijenila izbor benda u Žblj Mozaik. Ova odluka nije pretjerano promijenila očekivan tok večeri jer je Žblj Mozaik naprosto drugi, reduciraniji projekt ostalih članova Parnepara. Mozaik je tako svirao kao predgrupa Decibelles, trojci iz Lyona, koja je na neku foru u deset godina haranja Europom uspješno do sad izbjegavala Hrvatsku. Bolje ikad, nego nikad, čak i ako je riječ o relativno opskurnom eventu za vrijeme radnog tjedna. Neovisno o tim otežavajućim faktorima, 'mala' je Močvara kod šanka bila ugodno popunjena već pri početku koncerta koji je kasnio kojih pola sata.

Žblj Mozaik

Kad kažem da je Žblj Mozaik reduciran ne mislim to pejorativno, štoviše ogoljivanje glazbe do te mjere u najmanju je ruku unikatno. Ipak reduciranje čak i vremena svirke na trinaest minuta možda je mrvicu previše. Lažem, nije. Poštujem statement da je sve što se imalo za reći ili napravit, reklo ili napravilo u tako kratkom roku i nikakvo ponavljanje ili improviziranje ne može to zamijeniti neovisno o pozivima na bis. Problem je jedino u tome što je ovaj postupak frustrirajuć jer je tih trinaest minuta uistinu bio užitak. Za početak Žbljovci su trenutno isključivo bubnjar i gitarist, iako se slušajući njihove iznimno kratke skladbe lako zapitati ima li ovdje stvarno dva instrumenta. Malčice pretjerujem, no tautološki je pristup zrcaljenja bubnja i gitare nešto što odmah stvara dojam nelagode i pomaknutosti. Što će reći da bubanj na neki čudan način svira melodiju koliko i gitara svira ritam dok ih njihov suodnos mehanički gura naprijed kao jednu cjelinu. Doista ovo je vrlo precizna glazba, i pošto zapravo ne znam ništa o glazbi mogu samo pretpostaviti da je iznimno uštimana te ne ostavlja puno prostora za improvizaciju. Čak se ni vokali tu pretjerano ne ističu monotono propovijedajući svoje nadrealne poruke po inerciji više nego s ciljem stvaranja melodičnosti.

Ubiti Žblj Mozaik svira vrlo kohezivnu glazbu, kad se jedan instrument počinje mijenjati, cijela je pjesma već u drugoj fazi. Ova je gustoća tonova i glazbenih ideja nadalje iskrivljena samim melodijama koje dvojac svira. Melodija je ovdje uvjetno rečena, primjerenije je govoriti o nizu ukočenih, shizofrenih lajtmotiva koji se nevjerojatnom brzinom mijenjaju u potrazi za nekom koherentnom misli. Koherentnoj ili klasičnoj glazbenoj strukturi ili misli ipak nema traga te nam je kao slušateljima preostalo samo biti vođeni masom trzaja koji ovaj raznobojni mozaik pruža. Oni tako zvuče gotovo kao glazba iz alternativne realnosti ili s drugog planeta. Eksperimentalnost nije tu svedena na nekakve neočekivane ljestvice ili promjene ritmova, nego upravo na redukciju glazbe do samog dna te ponovnog krivog sastavljanja iste. Kada na taj način gledamo Žblj Mozaik, trinaest je minuta jebački puno.

Decibelles

Na moje oduševljenje lyonska trojka je svirala tri puta duže bez žrtvovanja trunke gustoće. Iako Decibelles ne bih nužno svrstao u vanzemaljsku glazbu, pjesme su im dovoljno raznovrsne te dovoljno eklektične po pitanju utjecaja da se svaka sekunda činila svježijom od prošle. Živio postmodernizam! Doista ta riječ mi je vrludala po glavi slušajući ove 'popaste' sastave, u eksperimentalnim strukturama, konstantno okruženim bukom, s krajnje japanskim noise-rock vokalima. Svaka je pjesma bila upečatljiva, noseći svoju problematiku te podsjećajući na niz utjecaja koje bi uvijek podložila maksimalnoj radikalizaciji. Radikalizacija u strukturalnom smislu znači da bi često uzeli neku temu te je postupno podvrgavali najčudnijim promjenama tijekom pjesme, uvrštavajući ogromnu količinu detalja u svaku sekundu. Radikalizacija u energetskom smislu znači da nisu normalni. Čak su i najsporije pjesme, unatoč statičnoj publici, pri kraju eksplozivno frcale od energije koju gitaristica i bubnjarka u valovima distorzije izlijevaju na pozornicu. Basist je s druge strane bio više svrsishodan nego išta drugo, no grčevito bacanje i znojenje ove dvije bilo je više nego dovoljna kompenzacija.

Okruženi tako grafikama vatre ovaj je pogon od benda hiperbolizirao svaku ideju svog stvaralaštva dovodeći je do gotovo nakaradnih razina. Ti skvičavi Falsetti, pa te pop melodije, pa njihovo instantno pretvaranje u najtvrđe garažne riffove... činilo mi se kao da je ovakva glazba krajnja postaja globalizacije i postmodernog projekta. Nemojte zatvarat' članak, dopustite barem da argumentiram. Naime ne znam francuski i ne znam je li tako što svjesno, no nešto što u istoj pjesmi podsjeća na Repetitor, potom Kero Kero Bonito te na kraju Billie Eilish neupitno je rezultat sve većeg stapanja raznih žanrova proteklih desetljeća. Konstantno bučno zagađenje Decibelles koje Vas napada svojom neodoljivošću možebitna je paslika hiper-utopije (ili distopije) roze boje koja nas čeka. Mjesto na kojoj se granice žanrova u potpunosti ruše, a glazba se ubrzava i vrjednuje isključivo po gustoći. Black Midi na drugačiji način predstavlja istu progresiju ka manijakalnoj, mega-referencijalnoj supi sačinjenoj od povijesti glazbe i eksperimentacije. Nisu toliko sladunjavi, ali tonska nabijenost, eklektičnost utjecaja, neizmjerna energija i apsolutna dezorijentirajuća buka svakako podsjećaju na Decibelles. Ako ikakvi bendovi imaju moć rušiti etabliranu tradiciju, to su svakako grupacije takve silovitosti. Decibelles je tijekom koncerta postpuno čistom glazbom uspio srušiti transparent iza sebe (ili je pao), gdje neće onda glazbenu tradiciju! Utoliko žudno iščekujem tu akceleracionističku utopiju, samo da je dobre glazbe.

Prije tog nedosanjanog sana, toplo se nadam da ću u skorije vrijeme uloviti Decibelles na nekom festivalskom okruženju. Četvrtak je navećer u Močvari s većinski starijom publikom na žalost smanjio moguću udarnost dojma. Kako bilo da bilo godina je još mlada, a ja sam već našao bend s kojim mogu smarati svoje pirjatelje (šalim se, nemam prijatelja). Oboljenom iz Parnepara želim brz oporavak, a Decibelles brz povratak. Do tad hvala Močvari što me nakon dugih ispita sa stilom vratila u život.

jan vržina // 10/02/2020