Najavljen kao zajednički set s Razorblade Jr.-om, ovaj nastup niti najbolji poznavatelji ove dvojice vrsnih glazbenika nisu mogli pretpostaviti kuda će otići i što će zapravo to biti. Da li neka moguća kolaboracija zajedničkih pjesama za koje se zna da ih imaju s obzirom da su nekad davno, prije 30 godina svirali u bendu Prsten, možda imaju neke nove pjesme, možda je koncert zamišljen kao odvojeni nastupi, možda s bendom ili nekim pratećim medikamentima… Ali onima koji znaju i jednog i drugog dovoljna su bila samo imena, a na koncu sve se svelo na vrlo jednostavnu shemu: Razorblade Jr. je ovdje samo bio u funkciji DJ-a vrtjevši mjuzu prije i poslije Klarićeve solo svirke na gitari. O Vlatku Klariću se inače vrlo malo zna van jedne uske i nespecifične underground scene premda je na njoj još od kasnih 80-ih godina. Zajedno s Razorbladeom je tada imao spomenuti rock bend Prsten s autorskim pjesmama na dva izdanja "Uživo u Podravcu" (1993) i "Žena s mačem" (1998), a kao i svi Razorbladeovi bendovi u to vrijeme, utrnuo se 1994. odlaskom u Amsterdam. Potom je Vlatko počeo raditi solo, komponirajući i stvarajući materijal isključivo na električnoj gitari, te povremeno nastupajući objavivši do 2001. četiri samostalna albuma da bi potom posve nestao sa scene pojavivši se tek 14 godina kasnije s petim solističkim radom "Gitaristički koncepti" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=22145 o kome sam pisao na ovim stranicama.





Budući da malte ne u tančine poznajem njegov solistički opus, ovo je bila jedinstvena prilika da ga se čuje uživo nakon tko zna koliko vremena jer je posljednji put nastupio u Route 66 još u ono lijepo vrijeme mnogo prije korone, te 2017. u Njemačkoj (München) kada je bio gost čuvenom Ippio Payo-u, a iskreno govoreći, za oba nastupa pojma nisam imao.





Predstaviti u kratkim crtama njegovu glazbu nimalo nije jednostavno. Po bazičnom pristupu ima sve jazz reference jer se svodi na improvizaciju, međutim daleko je od toga: njegove improvizacije su čvrsto betonirane, plastične i ne dozvoljavaju nikakve naknadne devijacije i slobodne formate, a niti najmanje u fonetskom globalu ne preferiraju jazz. Elektro-akustika ima kod njega puno dodirnih točaka - eksperimentira sa zvukom svirajući i s ponekim pomagalima, recimo upaljačem ili nekim predmetima stvarajući vibracije neobičnog zvukovlja poput prepariranog klavira udarajući strune palicom, a i česta uporaba atonalne ljestvice u različitim oktavama daje taj eksperimentalni šlih.



Bez melodija i onih uobičajenih etida s kojima se gitaristi cifraju i kite pokušavajući se iskazati virtuozno, Vlatko netremice pobija i općeniti sklad klasične ljepote razarajući je daleko složenijom i kompleksnijom strukturom nepredvidljivosti, no to pak, ne znači da su odsvirani tonovi kroz brojne tehničko - stilske zahvate plod slučajnosti trenutka. Kažem, skoro kompletan repertoar poznajem u tančine, a on ga je tako i izveo kao da je ispred sebe imao notno pismo izvornika po kome je i snimio sve dosadašnje albume.



Varirajući od ambijentalnih, preko atmosferičnih premaza pejzaža, onomatopeja, psihodeličnih drone efekata s obiljem reverba, sve do agresivnijih, čak i noiserskih zavijutaka u pojedinim trenucima, svirku je razdvojio na dva seta. U prvome je izveo 3 stare pjesme "Ljubičasto", "Tužan, toliko tužan" i "Ono što sam" iz one prve faze stvarateljstva uz jednu noviju, noisersku žesticu "Zarivanje" sa spomenutog povratničkog albuma "Gitaristički koncepti" s kojeg, na moju žalost više nije odsvirao niti jednu temu.



Nakon sat i pol pauze u kojoj se DJ Razorblade Jr. navrtio svega i svačega (slavio je rođendan), čak i domaćih, pravih hrvatskih pjesama uvevši i vokalnom najavom za drugi Vlatkov set, imalo se u općoj vrevi i žamoru čuti još 5 kompozicija koje protežu navedene stilske i izvedbene karakteristike. Neujednačeni balansi intimistički oslikanih pričica sabijenih u relativno kratke mini simfonije s kovitlavim izbojcima ekstaza, katarza, poneke eksplozije u varijabilnim opsezima dinamike i dramatike praktički samo kao staccata s tek prstohvatom riffa i legata koje rijetko koristi, slučajnim putnicima - namjernicima moglo se pričiniti bezveznom kolekcijom nabacanih zvučnih kolaža improviziranih na licu mjesta.





Jest, može biti kada ga se prvi puta sluša s obzirom da njegova glazba nema 'pop' strukturu repeticija lajt-motiva, refrene i minimalističke gradacije, a niti općeniti rock/ blues štimung. Naoko kroz dekompozicijski pristup, ustvari točnije precizirano, avangardan način izveo je "Točkice", "Visiti" (nova), "Plava dubina", "Prokleta visoka stijena" i završnu "Svjetovi", a jedan od krucijalnih faktora ovog vanserijskog koncerta jest i činjenica da je izveden na pojačalu od svega 15 W i zvučniku od 8'' što je recimo jedna solidna akustika sobnog interijera pa je murmur publike koji put bio glasniji od samog zvuka.

horvi // 18/09/2021