Prije odlaska na poveću europsku turneju koja bi mogla potrajati do jeseni, a možda i dulje, naš domaći electro-punk adut je počastio fanove možda i zadnjim, a koliko mi se čini i jedinim ovogodišnjim nastupom u metropoli.

Redovito minimalistički dizajniran, svoj set je stacionirao u sredinu kluba Močvare ispod minijaturnog crvenog svijetla pozvavši fanove da se kružno okupe oko njega što me podsjetilo na neka davna zbivanja, kako synth-popa/synth-wavea dok je masovna publika još uvijek preferirala rock ignorirajući tamo neke mašine i programe Kraftwerka, a i The Human League bojkotirajući ovakvu glazbu kao posve nepotrebnu smatrajući je sintetičkom koještarijom, tako i svega onoga što još uvijek neki papci smatraju manjkom kreativnog senzibiliteta jer, eto, Goran već podulje vrijeme ne svira gitaru nego šarafi potenciometre na mikseti, ha-ha-ha.



Neću se prepucavati s tukcima. Oni koji ne znaju što su Suicide i Cabaret Voltaire, te spomenuti Kraftwerk i The Human League napravili u pop glazbi, te koliki je njihov ogroman učinak i utjecaj na današnjicu, treba ostaviti konzervativnim i zbunjenim dogmaticima. Njegov nastup i nije neki osobiti vizualni performans u kome bi se uživalo poput pokojnog Alana Vege kojeg su očevici gledali razrogačeno u nevjerici, ali mu je zato glazba daleko punija i sadržajnija fokusirajući se na psihodeličnost s puno detalja, efekata i slobodnih frakcija. Goran kada zapazi da ga se snima i slika, apsolutno isključi svjetlo kao vizualni monitor fokusirajući auditorij na glazbu, a to sam na njegovim nastupima više puta primjetio. Voli se zaviti u tamu i dosegnuti stupanj feedbacka gdje ne postoji mogućnost mainstreama, nego spontanog osjećaja u sudjelovanju s njegovim kreacijama koje su svaki puta drugačije i nepredvidljive. Odvrne neku distorziju na vokalu, halove na ritam, delay efekte, pa ispadne i neki neočekivani noise, ma nema veze što i kaj točno jer praktički sve izvodi s matrica snimljenih na audio kasetama tek tu i tamo svirajući poneke dionice na synthu ne otkrivajući neku novu toplu vodu.



Sve se ovo radilo prije 40 i više godina, tamo koncem 70-ih u vrijeme punka, post-punka i new-wavea kada se i stvarala ovakva vizija budućnosti plesne i zabavne glazbe s punkerskim identitetom. Možda jednu činjenicu progledavamo Goranu kroz prste: kao Neon Lies ne koristi gitaru, a mogao bi za popunu nekih praznih hodova, ovako kako jeste, adekvatno je prikladan skoro pa EBM/tech/acid-house DJ s vokalom koji se može priključiti armadi na velikim partyjanama s jakim delicijama.



Kad je Bowie 1978. prvi puta prisustvovao koncertu The Human League rekao je 'vidio sam budućnost pop-glazbe', tako isto ja mogu reći da je svaki Neon Lies koncert otvoreni put u novo doba kreativnog autorskog umjeća, uvjetno rečeno bliskog DJ-ingu. Današnji klinci ne vole bendove, ne vole bas gitaru, ne vole gledati bubnjara kako se prenemaga s brojnim prelazima, a pogotovo gitarista s milion solaža. Goran u svojoj složenoj i slojevitoj glazbi ima sav afinitet rocka i punka konvertiranog kroz elektroniku, klinci slobodno mogu misliti da je to sve samplirano i posuđeno, a ustvari je originalno autorsko, ako ćemo pravo sve ono što su i Suicide i D.A.F. kao istinski izvornici napravili u tom žanru, dakako i Kraftwerk i Cabaret Voltaire, razlike su praktički simboličke i vremenske. Neon Lies pjesme uživo funkcioniraju poput "Seconds" The Human League, jedne od meni ponajboljih synth-pop pjesama svih vremena u pogledu punk angažmana: vodi na ples i razmišljanje, jest, nije ko' fantastičan Kraftwerk od A do Ž kojeg milioni ama baš ništa ne razumiju, pa me niti ne čudi što na ovome koncertu nisu bili vrsni poznavatelji elektronike, techna, DJ-a, EBM i synth-popa, recimo fanovi Pet Shop Boys i onih koju su poput našeg Krisa s Terapije smatrali da 'su srećom La Roux ipak malo bolji od većine spomenutih' www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=6846 (recenzija objavljena 17.08.2009). Goran, odnosno Neon Lies je nesputan, ugodno alternativan pop, dovoljno mračan synth/wave, čak i techno ponekad, tu nema velike razlike od big-beata The Chemical Brothers, a rani The Human League je baš osnova strukture.



Jedan čovjek-umjetnik bez pratećeg benda, takoreći DJ koji je sve sam napravio i snimio reproducirao je vlastiti rad publici u plesnom karakteru oštrih vokalnih pjesama bez lažnog posvećenja nove utopijske budućnosti.

horvi // 05/06/2022