home > mjuzik > Loveless Adventures

kontakt | search |

NEON LIES: Loveless Adventures (Wave Tension Records/ Cut Surface/ Cosmic Broood/ Black Verb Records/ Periphylla/ Mental Healing, 2020)

Subjektivno je objektivno. A objektivno je subjektivno. Dva oprečna stava u obrnuto proporcionalnim ulogama znaju biti popriličan artistički izazov kojim se štošta prikazuje i tematizira u širokim rasponima od filozofije, publicistike, slikarstva, pa čak i do politike koja se njima služi iracionalizirajući racionalno. Konkretnije, ovom strategijom se poslužio Goran Lautar na ovome trećem albumu (službeni izlazak je 20.IV 2020.) fokusirajući se na vlastiti unutarnji svijet kakvim ga je proživio ili ga doživljava, točnije, pruža onu sliku i priču postignuvši vrlo rijetki efekt kad je hrvatski underground u pitanju da slušatelj doživi ono što on točno želi, dakako na artistički način koji iziskuje i adekvatne metamorfoze u svjetonazoru, te nezaobilazne poetike s polemikom što se teško može s 'pola snage' samo tako iščitati premda je tiskana na omotnici.
[  ]

Kroz 9 potpuno novih pjesama (šteta, nema sjajnog singla "Visitors/ Ephemeral Meeting" iz 2018.) proteže impresivnu fabulu vlastitih promišljanja o emotivnom životu postavivši je u protutežu postulatima klasične ljubavne rock (ili punk) poezije preispitivajući samog sebe odbacujući osjećaj sramote, straha ili časti jer su svi ti osjećaji, kako se može jako dobro uočiti iz cjelokupne konstrukcije, samo ropstvo tuđih procjena, loše tumačene subjektivnosti, zablude, nezainteresiranošću za realnošću ili krivih interpretacija, bilo njegovih ili nečijih drugih. Opisujući svijet današnjeg individualizma koji je prvenstveno orijentiran egoistički, pjesme pokazuju visoku razinu poetsko-dramaturške svijesti kada se ne razmišlja o tome što se sve radi nekome drugome živjeći u iluziji s nekakvim nerealnim očekivanjima. Ne, on ovdje ne priča i ne zbori tradicionalistički da je ljubav samo strast, seksualna ovisnost, da ima neuzvraćenih faktora koji uzrokuju bol, da je puna zamki i da se treba s njome znati uhvatiti u koštac.
[ Neon Lies, 24.8.2018., Pot Piknik, Bek, Zagreb ]

Neon Lies, 24.8.2018., Pot Piknik, Bek, Zagreb   © Horvi

Suprotno tome, razvezuje se fabula o činjenicama koje su takve kakve jesu u slobodnom društvu punom racionalnih predrasuda oko sustava vrijednosti emocija, a on sebe samog tu stavlja u prvo lice ispredajući vrlo interesantne, do sada najzanimljivije, a vjerojatno i najiskrenije detalje psiho-emotivnih karakteristika oivičenih nepredvidljivim lirskim gabaritima punim neizvjesnosti o osobnim posrtanjima, gubicima, (ne)namjernim ignoriranjima, tužnim prispodobama, ali i nekim uspješnim stvarima, naposljetku i euforijom, no sve se na koncu svodi na rezultat da je ljubav tu najmanje dobila i koliko god da se sve vrti oko nje, ona ustvari i ne postoji. A ako je i ima, nema osobitu cijenu s obzirom da su u svemu tome zabava i provod najvažniji, to jest, lukavo se poslužio parametrima suvremenog života u kome danas malo tko vlastitu suprugu, djevojku, priležnicu, članove obitelji, najboljeg prijatelja, kolegu s posla i ine važne ljude ne samo da kurtoazno pita 'kako si?', nego i da posluša komentar i da se upusti u polemiku. Goran je dobro svjestan otuđenja da malo tko uopće želi slušati o nečijem životu vješto impregnirajući 'općenitu' bol kroz vlastita iskustva i promišljanja, a ona su vodeći lajt-motiv koji slušatelja može odvući i na neku sasvim drugačiju razinu gledišta što nikako nije isključeno kod kriticizma da se s nekim činjenicama i ne možemo (ili ne želimo) složiti, ali sve je točno definirano u tom emotivnom aspektu s ili bez presedana. Stav je, dakako u slušateljevim gabaritima kao da kad primjerice gleda neki romantičan film po mogućnosti s elementima trilera, avanturizma i horora, te se u nekim situacijama nađe u čudnovatom međuprostoru kojeg sam mora procjeniti, a to su baš upravo područja s kojim Goran itekako dobro barata na poetsko-dramaturškoj razini.



Glazba je nabijena nešto drugačijim aditivima spram prethodnih ostvarenja; dok je ranije znao posezati u eksperimentalnije i mračnije sfere bazirane na nekolicini kultnih imena rane elektronske scene 70-ih, primjerice Suicide, Cabaret Voltaire i prvi The Human League pri čemu se uopće nije kompromitirao da li imitira ili ne njihov način (osobito vokaliziranje pokojnog Alana Vege, umro 16.VII 2016. u 78.godini života), ovdje je situacija znatno komplementarnije, čak i kompleksnije složenija. Uvodni singl "Drugz" otprve će ufatiti neophodan karakter prvog razreda EBM-a s D.A.F. poveznicama iz 1981. kad mladi Gabi Delgado - Lopez i Robert Görl s nekih, ajd zamisli, 23 godine, nisu bili zadovoljni s prva dva albuma, pa su otišli kod Konrad Planka u njegov čuveni studio u Kölnu (ranije je napravio ogroman posao za skoro gotovo kompletnu krautrock scenu, producirao "Autobahn" Kraftwerk, Devo i zaslužan je za ogroman uspjeh Ultravox - "Vienna") i rekli mu da žele nešto sasvim novo, ali nisu znali točno što jer baš i nisu bili neki osobiti glazbenici, a iz te suradnje se rodio prototip čitavog žanra, čuveni album "Alles ist gut", a samo nekoliko mjeseci kasnije i "Gold und liebe", a u proljeće 1982. i završni "Für immer". Pjesma je svakako vodeća na albumu i prati 'glavnog junaka', ali ne onako kao što bi si to otprve pomislili - sad će Goran, odnosno Neon Lies zapičiti besomučno u EBM/ electropunk, stil kojeg tada, 1981. ama baš nitko nije doživio kao napredno čudo jer su ionako grozni rock kritičari mahom pljuvali po izvođačima koji su gitare zamjenili sintesajzerom i ritam mašinom, osobito po Kraftwerk ismijavajući i stigmatizirajući njihov 'robot' futurizam. Ah, jebi ga, ima još i danas toga da publika (pa i neki kritičari) nisu svjesni što je bilo presudno u to vrijeme new-wavea nakon punka... Elem, pjesma ima svoj taj početni tok, naglašenu elektronsku bazu ritmike s mnogo prelaza što D.A.F. nisu imali, 'pleteće basove' novog romantizma, melodične synth linije, drugu duboku, ali slobodnu crtu 'slikanja' psihodeličnih harmi, no sluša li se daleko konkretnije - ima Peter Gabrielovski stav upravo iz tog perioda: nigdje nema činela! Gabriel ih je izbacio na čuvenom trećem albumu 1980. i baš zato je zvučao avangardno. Ovo je zaista čudesno napravljena pjesma koja prati ono što se dešavalo u vrijeme dok je Goran bio klinac ranih 80-ih (rođen je 1973), a sada to vraća svojim autorskim pristupom. Ja sam bio srcem i dušom vezan za taj period punka, new-wavea, post-punka, elektronike, synth-popa, prvih 'dark' bendova, new-romanticsma, alternativnih struja, sjećam se jako dobro sjajnih ploča i loših kritičarskih bedastoća pametnih i obrazovanih novinara koji su i Suicide i Kraftwerk i Joy Division i Bauhaus kompletno preskočili jer je daleko unosnije bilo pisati o Rod Stewartu, The Rolling Stones, Dire Straits, Status Quo, Queen, Azri, Čorbi, Zdravku Čoliću, Balaševiću i takvim adutima s kojima su si dizali 'masovni rejting'. "Drugz" je pjesma koja odmah u startu skuplja velike poene, poput primjerice hita "Kenozik" Idola. Ljudi ga baš i nisu shvatili 1982., ali to je njihov problem neslaganja s umjetnikom i njegovom poantom, a u 21. stoljeću to je glavni cilj 'pop' umjetnosti da se približi svim ljudima demagogijom leksika i alternativnim oblikom izraza. To je Goran napravio u ovoj pjesmi.

"Hideaway" je ljubavna paranoja, najplesnija na albumu, baš onako kako bi stari fanovi očekivali spoj D.A.F. i Suicide prije New Order i Depeche Mode hitova, a neposredno uoči pojave italo-disca, tamo cirka 1982/83 (ah, i Yazoo naravno, kad je Alison Moyet imala fantastičan vokal). Može se reći da je ovo disco-hit koji možda, nažalost nikad neće biti hit, jer disco klubovi više ne postoje, a DJ kultura više nije reproduciranje pjesama s ploča, kaseta ili cd-ova, to se danas rabi na radio stanicama. Da je objavljena u pravo vrijeme, odlično bi prosperirala uz Men Without Hats, Soft Cell, Eurythmics, Beograd, pa i prvi album Denis & Denis, bila bi bombetina od 'punk' hita na neue deutsche welle iliti coldwave način. Treća "Down" je čista individualna himna svakog čovjeka 'može li mi itko reći kako sam izgubio prijatelja?', (poprilično nalikuje na meni odličan prvi LP A Flock Of Seaguls, nepravedno zaboravljen i omalovažen bend, znate li da je gitarist Gary Steadmen iz Classics Nouveaux bio u AFOS 1984/85?), "Learn" s uvodnim Ultravox ambijentalijama kao izvađenih sa čuvenog albuma "Vienna" i trance konotacijama, nakon dvije minute repetira u sjetnom vokalnom krešendu 'učim od tebe', "Insecurity" donosi uzbudljivost koja će se kasnije odraziti - onaj epohalni faktor što se rijetko spominje - Sigue Sigue Sputnik, ali prije svega bi rekao, 'izumiteljima' The B-52's s albuma "Whammy!!!", no njih ionako nitko ne doživljava posebno osim 3-4 hita što je ustvari degutantno. Uzmimo Bajagu čiji je prvi solo album "Pozitivna geografija" (1984) 'negdje' proglašen najboljim albumom ex-yu rocka, a baš se poslužio tom 'cakom'. Ne znam gdje, ali Josip Dujmović, nekadašnji Džuboks novinar i urednik portala glas.ba mi je rekao da je po glasanju Bajaga no.1, tako bješe negdje prije 10 godina, uopće nisam htio provjeravati jer me ne zanima i jer mi je sam Bajaga nešto poput Danijela Popovića i Plavog Orkestra, narodska zvijezda o kojoj ništa ne treba pričati. Rasproda Arenu, poput Čole ili Bešlića a to me ne zanima. Možda je i jadno što me ne zanimaju takvi veliki s kojima bi si mogao napraviti bolju 'novinarsku' karijeru, mene zanimaju upravo ovakvi poput Neon Lies koji govore o onome što ja živim, o mome životu, o karakteru ljudi s kojima se svaki dan susrećem, o impotenciji društva nezainteresiranog za uspostavljanje boljih međuljudskih odnosa, o nepovredivosti u nesigurnosti osjećaja i još koječemu. Još da spomenem, pjesma ima čudnovatu završnicu s ubrzanim tempom, a to nimalo nije uobičajeno za ovakav žanr. Jedna od takvih ubrzanih završnica, a sigurno se sjećate, bila je upravo hitčina "Vienna" Ultravox (1980, UK no.2), mnogim pametnjakovićima dosadna i glupa jer je bila progressive, ali ne rock, nego electro-new romantics. Naposljetku, tu su još 4 pjesme, svaka drugačija i zasebna tvoreći zaokružene omnibus fabule o emocijama na raskoraku između ljubavi, pritajenog prezira i mržnje - rasplesani electropunk "Loveless" s refrenom 'tko treba ljubav?' (mogući hit), ambijentalnim dark-wave/pop figurama tugaljivo oivičena "Hands", još jedan electropunk brzanac "Alone" s drajverskim psycho-trance harmonijama i završna "Light" u umjerenom tempu s bazom vodećih staccato bas linija koje predstavljaju melodiju, a vokaliziranje cijeli sistem krešenda.

U tehničko-stilskoj domeni Neon Lies je prikazao čitav spektar sjajnih žanrovskih riješenja koja su se tijekom elektronske faze rocka neprekidno koristile, no nije zagovornik striktne metode i univerzalnih kalupa. Svaki element, njih barem 4-5 po pjesmi funkcioniraju poput bendovske svirke (bubnjevi, bas, vokal, synth + još najmanje jedan instrument, ako ne i više) redovito je konvertiran kroz prizmu tečnog baratanja stilizacijama. Negdje je bas u vodećoj ulogi ritma, negdje pretvoren u melodiju, u nekim pjesmama su ritmovi i harmonije ultimativna figura, negdje je to kompletna energija, a negdje tehnika sviranja i stvaranja zarotirana 180˚, odnosno ne postoje relevantni parametri i šabloni po kojima se točno u detalje dijagnosticira kreativna formula. Kemija koja vlada unutar ovih pola sata je intenzivno uzbuđenje osjetila usmjereno na emocije s mnogo aspekata bez fiktivnih punk držača - angažirane ideologije; usmjerena je na pojedinca, na razmatranje štošta toga u ljudskom ponašanju o čemu se itekako valja pozabaviti u životu. Nije samo korona virus otuđio ljude u izolaciju, sad na vidjelo dolazi da se čovjek odavno otuđio zbog neposluha, pomanjkanja empatije, niskih rezona higijene koje ionako nije imao i da konačno ima vremena sagledati s distance sebe i druge na koje nije obraćao pažnju.

Emotivan elektronski punk album koji govori o čovjeku i njegovoj nestabilnoj prirodi da nikad nije sretan i zadovoljan, čak niti onda kad jest. Više nema zagrljaja i poljubaca. Udaljeni smo barem 2 metra jedan od drugih. Samo ako se ne volimo toliko jako i iskreno dok nas smrt ne razdvoji. Subjektivno je objektivno i obratno.

Naslovi: 1.Drugz, 2.Hideaway, 3.Down, 4.Learn, 5.Insecurity, 6.Loveless, 7.Hands, 8.Alone, 9.Light

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 28/03/2020


PS: da Goran ima bolji vokal, ovo bi bila DESETKA
Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Brezplačno sadje za vas, gospa

MATEJ KRAJNC: Brezplačno sadje za vas, gospa (2020)

| 24/11/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: 113

MATEJ KRAJNC: 113 (2020)

| 23/11/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Shadow of Fear

CABARET VOLTAIRE: Shadow of Fear (2020)

| 22/11/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Koncert (& Alex Bass)

MATEJ KRAJNC: Koncert (& Alex Bass) (2020)

| 21/11/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Melinoe

AKHLYS: Melinoe (2020)

| 20/11/2020 | marko šiljeg |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*