Kaže meni Pedja, daj napiši nešto s Placeba, a Pedja ima neki profesorski autoritet i uvijek me malo strah da neću dobiti dobru ocjenu. U prvi mah mi se činilo da nemam baš što za napisati, a i kao ne stignem, gužva mi ovo, ono, kao koncert je bio odličan, ali....

Ionako se sve zna i sve je izašlo odmah sutradan ujutro, dojmovi, setlista, prekratko, premalo hitova i ostale tričarije. Što ja znam, ne volim zapravo taj izričaj izvještaja, valjda mi treba da mi se malo sve slegne pa da mi dođe riječ, dvije, tri. I tako, pogotovo nakon veterana Simple Mindsa koji su baš fino otprašili. Al' ne možeš brate uspoređivati Simple Minds i Placebo. Il' očekivati springstinovski set.
Ali imam ja neku Placebo pričicu ipak.
Davne 2012 Bir i ja smo se uputili na Frequency Festival u St.Poelten prvenstveno na The Cure, kad su se među izvođače smjestili i Placebo. Taj izlet je na kraju iznjedrio pregršt pričica za unuke, a među njima je i moj prvi susret s Placebom. Mogla bih reći da sam casual fan i znaju se naći u mojim slušalicama. Paše mi taj njihov glazbeni izričaj, neka veza postoji.
Placebo su svojom pojavnošću, androginim Brianovim stajlingom, ali i svojim pjesmana progovarali o mnogim rubnim temema, od depresije i raznih demona koji se svakojako mogu manifestirati, preko tema spolnog i rodnog identiteta, homoseksualnosti i šire. Imaju neko svoje mjesto i značaj. Onomad su izašli na stejdž taman kad je pržiona paklenog austrijskog dana zericu popustila. Ponosno i neustrašivo sam stajala u pitu sa svojim sirotim malim fotićem i nekim jeftinim telcem među austrijancima s topovima nastojeći dobiti bar dvije, tri oštre.
Moram malo prokopati taj kupus od arhive da vidim ima li koji slikovni zapis tih dvije i po minute koliko su Placebo proveli na stejdžu prije nego li su objavili raspust jerbo je Brian pod navalom adrenalina krahirao, kako je to
Bir dokumentirao. Naknadnim čačkanjem skužila sam da to nije bilo jedinstveni slučaj i da ga navala adrenalina jebe više no je normalno za nekoga kome je posao da istog hendla i na njemu se vozi. No pripišimo to medsima. Nakon te zgode, paušalno i pomalo nesvjesno sam ih stavila u ladicu nepouzdanih performera pa shodno tome nisam im poklonila puno pažnje na sljedećem susretu na InMusicu koju godinu nakon, pijući negdje nehajno odličnu festivalsku točenu pivu.
Onda je došla Placebo 2016. kada su pohodili tu fantastičnu koncertnu dvoranu u Ciboni pa rekoh, ajd da vidim je l' se Brian sprijateljio s adrenalinom.
Veliki faktor kako ćemo doživjeti koncert je i na kakvom smo mjestu sami sa sobom, na koju nogu smo se digli, jel' nas šef razjebao jesmo li upravo osvojili neki pozamašan dobitak ili taman dobro ručali.

I tada sam doživjela jedan potpuno drugačiji Placebo od onog sflahanog od 2012. Mora bit' da su dobro ručali.

Početak te 2016. obilježila je Bowiejeva smrt koju su mnogi od nas, a bome i ja, još dugo oplakivali. A i Brian koji je znao reći da je Bowieja doživljavao kao mentora. S tog koncerta mi je ostalo urezano u sjećanje "Without You I'm Nothing" dok su se na video zidu vrtile snimke jammanja s Bowiejem. Jebiga, to je bio baš emotivan moment, ko nije zasuzio ko ga jebe. Nekako se u tom tonu nastavilo. Dobro je Brian hendlao adrenalin tu večer, a i pouzdano znam da je pio puno čaja u bekstejđu.
Na kraju je bilo svega i dodatni bis i grljenja s publikom i ono wtf??? moment, jel' ovo isti bend? A i set lista od finih 25 muzičkih numera. Ono što smo vidjeli na Šalati je bilo dobro, odsvirano bez zamjerke, Brian je bio doduše u prilično introvertiranom raspoloženju, tražili su da se ne koriste mobiteli što je Sanjin u maniri Olivera Mlakara vješto najavio pred izlazak benda. Ja sam si našla fino polupenzićko mjesto u prvom redu skroz lijevo bez gužve, ali s finim pogledom na stejdž kroz konstrukciju i pritom promatrala kako zaštitari odlučno i revno upozoravaju ekipu u publici koja pokušava krišom snimiti koji shitty video koji će okačit' na jutjub, isto k'o onomad kad su po Tvornici lovili pušače.
I tako je prošlo tih cijelih sat i petnaestak minuta sa set listom od 18 stvari od toga 44,4% posto s novog albuma. Malo suhoparne statistike nije naodmet.
Set je taman festivalski nastup i to onaj u 18,00 jer headlineri ipak moraju napuniti malo duži slot. I tako mi je ovo ustvari ispao neki Placebo prosjek. Vidjela gore, vidjela bolje. Bili su dobri, dapače odlični, ali malo kao ipak tu nešto fali. Zaključak cijele priče je da s Placebom ne znaš nikad što očekivati. Podsjeća me to malo na jednog našeg frontmena o čijem raspoloženju ovisi kakav će bit koncert.
E i da ne zaboravim, za one zlonamjernike koji kažu da su Placebo ziheraški uhvatili vlak megagiga povratka na čelo top lista Running up the Hill pa ju izvode na bisu. Btw, na bisu od jedne stvari, al to je sad fakat sitničarenje ;-).
I u Ciboni je zadnja stvar bila Running up the Hill, kao i mnogo puta ranije. Jebiga, sjajna je i sjajno obrađena. Zakon su mi ti njihovi coveri. Carski bi bilo zapravo da otvore koncert s Daddy Cool od Boney M. Samo disko!

edi // 02/07/2022

> vidi sve fotke // see all photos

PS: Fotke su kao što se dade primijetiti stare i ofucane, jer su ove godine Placebo ograničili osim fotkanje mobitelima iz publike i fotkanje iz pita, a da ne bi bila dosadna kobasica teksta, bez sličica, eto malo zabavice iz Cibone.

Brian sad ima brčić koji mu baš i ne stoji najbolje al valjda ta potreba za brkom dođe sa zrelim godinama, I fino friško podšišani dugi bob. :-D