home > koncert > FM4 Frequency festival, Green park St. Pölten (A), 15 > 18/08/2012, dio drugi

kontakt | search |

FM4 Frequency festival, Green park St. Pölten (A), 15 > 18/08/2012, dio drugi

Nakon nultog dana tijekom kojeg su sva događanja bila na jednom stejdžu, kreću uobičajeni festivalski dani s nastupima na svim pozornicama od ranih poslije podnevnih sati. U pretrpanom rasporedu Frequency festivala nemoguće je sve pratiti, pa se odlučujemo prema vlastitom ukusu, uz poneko iznenađenje. Tako se putem odlučujemo i za propuštanje svih bendova s njemačkog govornog područja, iako oni na ovom festivalu okupljaju najveći broj publike.

Prvi službeni dan festivala bio je vjetrovit i pomalo oblačan, pa se ispred oba glavna stejdža i u rano poslije podne skupilo više stotina ljudi. Makabejci ili Augustinci bio je istovremeni izbor, a kako mi je debi album We Are Augustines jedan od vrćenijih ove godine, za mene izbora zapravo nije bilo. Unatoč tome bilo mi je malo žao, jer su sa stejdža na kojem su nastupali The Maccabees dopirale fine melodije koje su me podsjetile na Wild Beasts (ove su godine nastupali na Terraneo festivalu). Trebat će ih provjeriti negdje drugdje.
[ The Maccabees @ Frequency Festival ]

The Maccabees @ Frequency Festival   © edi

We Are Augustines su bend čija glazba emotivno udara na prvu loptu i pružili su najiskreniji i najsrčaniji nastup dana. Ispričavši se zbog "kretena u British Airwaysu" koji su im izgubili gitare i opremu, dali su sve od sebe na problematičnoj opremi koju su na brzinu organizirali. Billy McCarthy, vokal i gitarist u We Are Augustines, izašao je na stejdž kao da su ga ovaj čas izbacili iz bara u izderanoj kariranoj košulji i od prljavštine smeđim jednako podrapanim trapericama. Naoružan gitarom i dječje iskrenim osmijehom počeo je nizati svoje emotivne stvari inspirirane vlastitim životom o majci alkoholičarki, ocu koji ih je ostavio i bratu koji je počinio samoubojstvo. Njegov čeznutljivi poderani vokal kupio je sva srca i uši i pomogao da iskreno proživljavamo sve o čemu pjeva. Mimikom ekspresivan, a u pojedinim stvarima i teatralan, Billy vas doista natjera da proživite i povjerujete u sve te tragične priče obogaćene glazbom koja podiže i donosi bolje sutra. Njegove ispovijedi, glazbeno na tragu sirove energije The Gaslight Anthem i emotivnih priča Bruce Springsteena, publika je zdušno prihvatila. The Chapel Song, prvi singl s albuma, naišao je na najbolji prijem i otpjevali smo ga uglas, a na Billyjevom licu se cijelo vrijeme mogao vidjeti ganutljivi izraz sreće zbog svega što se događa. We Are Augustines sviraju za sve i protiv svih sranja u životu i takvim vas stavom na najbolji mogući način pridobiju uz sebe.
[ Bob Mould @ Frequency Festival ]

Bob Mould @ Frequency Festival   © edi

Za razliku od Granta Harta, kojeg smo u Zagrebu vidjeli fizički poprilično oronulog, njegov bivši kolega Bob Mould je dobrodržeći pedesetineštogodišnjak, koji još uvijek voli pankerski poskakivati i svirajući gitaru trčati po stejdžu. Nastupio je u tipičnoj Husker Du/Sugar tročlanoj postavi s basistom i bubnjarem (Jon Wurster iz Superchunk) i pružio nam pravu žestoku lekciju alter rocka kakav se nekad prašio. Kako nisam znao što očekivati od nastupa, moja sreća je bila još veća kad sam skužio da sviraju album Copper Blue od Sugar, jer sam se plašio da će se Bob odreći prošlosti i svirati samo neke od svojih solo uradaka iz ovog tisućljeća. Bilo je skroz zarazno gledati i slušati Boba i društvo i proklinjao sam samog sebe što sam bio u totalnom zombi stanju zbog neprospavane noći pored autoputa. Nažalost pred velikim stejdžom skupilo se tek par stotina starih poklonika, a mlađariju, koja čini veliku većinu na ovom festivalu, očito ne zanimaju nikakve glazbene legende. Šteta, jer u ovih sat vremena mogli su vidjeti i čuti repertoar na kakvom su odrasli i koji je utjecao na mnoge današnje velike bendove od kojih ću spomenuti samo Foo Fighterse, jer me Jon Wurster za bubnjevima neodoljivo posjećao na Davea Grohla. Nakon "Copper blue" dobili smo i par novih stvari s nadolazećeg albuma, te završetak s "It makes no sense at all" Husker Du. Da u pravu su, nema im puno smisla svirati na ovakvim glomaznim festivalima. Neka dođu u Zagreb u neki manji klub, pa da vidimo atmosferu i dernek i na stejdžu i u publici.
[ Jon Wurster (Bob Mould Band) @ Frequency Festival ]

Jon Wurster (Bob Mould Band) @ Frequency Festival   © edi

A publiku su taj dan tražili i ostali nešto stariji bendovi s počecima u devedesetim godinama. Saint-Etienne su također nastupali pred poraznim brojem nostalgičara, ali njihov nastup nije ni zaslužio neku veću brojku. Dvije ostarjele babe koje skakuću i zazivaju mladost i dva lika za klavijaturama pružili su predstavu koju se može vidjeti još samo na Euroviziji. Stvarno je tužno i neugodno bilo gledati Sarah Cracknell kako u nemuštom pokušaju plesanja i animiranja publike vitla nekakvim perjanim šalom. Niti glazba Saint-Etienne nije izdržala test vremena i sve je zvučalo vrlo anakrono, pa smo brzo pobjegli s tog nastupa.
[ Saint Etienne @ Frequency Festival ]

Saint Etienne @ Frequency Festival   © edi

[ Saint Etienne @ Frequency Festival ]

Saint Etienne @ Frequency Festival   © edi

Wilco su trenutno vrlo cijenjen i atraktivan bend koji nema problema s privlačenjem publike. Krivo! Wilco u ranovečernjem terminu na festivalu od parstotisuća ljudi su bend koji zanima tek par stotina, a ostatak publike čine adolescenti u iščekivanju sljedećeg izvođača. U takvoj atmosferi su Wilco otprašili nastup na auto pilotu, dok su se klinci u prvim redovima šegačili, naguravali, jurcali i loptali. Bilo je i onih koji su se penjali drugima na leđa, pa je Jeff Tweedy u jednom trenutku pozvao sve prisutne da se popnu na leđa onih do njih. "Kad već nemamo najbrojniju publiku, da bar imamo najvišu." Set lista odsvirana je bez greške, no također i bez iznenađenja u njoj. Tweedy i ekipa su bili vidljivo umorni, pa je i Pat Sansone, inače uvijek najaktivniji na stejdžu, samo zamišljeno odrađivao svoje dionice bez uobičajenog zadovoljnog cereka. Nakon dvije godine turneje bez prekida drugo nije ni za očekivati i pitam se kako im se uopće dolazilo svirati na ovakav masovni festival i pred skroz krivu publiku. Na kraju nastupa Tweedy se obratio curicama u prvim redovima i pitao ih jesu li Placebo fanovi. Bile su mu skroz simpa dosađujući se tijekom nastupa, ali što ćeš - mjesto uz ogradu se mora čuvati.
[ Wilco @ Frequeny Festival ]

Wilco @ Frequeny Festival   © edi

Nakon Wilcovog nastupa koji me, povrh umora, malo i zdeprimirao, tražio sam mjesto za odmor, no naletio sam na jedan od nevjerojatnijih poteza organizatora festivala. Mali stejdž unutar jedne od hala velesajma pred koji stane kojih dvije tisuće osoba, bio je zakrčen gomilom fanova koji su se doslovno naguravali pokušavajući ući u taj prostor. Inače je to stejdž na kojem nastupaju manje poznati bendovi i privuku od dvadesetak do par stotina ljudi, pa su mnogi zainteresirani tako ostali vani uskraćeni za ono što je slijedilo. Onako ošamućen, naslonio sam se uz miks pult i odlučio vidjeti koga se to iščekuje. Uz obilje svjetala i scenske magle na stejdž je izašla petorka koja se postavila uz svoje klavijature, laptope, efekte i bubanj i započeo je jedan od impresivnijih nastupa cijelog festivala, a ne samo tog dana. Da mi je netko rekao da ću to tvrditi na dan kad su nastupali Wilco, proglasio bih ga blasfemičnim, no čuda se događaju i najbolji nastup dana imali su dva neuredna, zarasla amera (vrlo netipičan frontmen za ovakav tip glazbe) i trojica arijevski zalizana šveđanina. Miike Snow svoje elektro pop pjesme izvode sa stavom i energijom pravih rock zvijezda, a vidi se da izgaraju na stejdžu i uživaju u tome. Igra svjetlima i savršen zvuk u dvorani brzo je izazvao pravu dance party groznicu, a udubljenost u udaranje tipki i opsesivno bubnjanje stvorili su onaj pozitivan osjećaj razaranja utrobe u soničnoj ekstazi. Ne znam što Takashi Miike ima za reći o korištenju svog imena u posvetama ovakvog tipa, ali vjerujem da bi bio zadovoljan viđenim. A organizatore bi trebalo pitati zbog čega Miike Snow nisu bili na glavnom stejdžu?

Do nastupa glavnog headlinera Placebo, ostalo nam je pogledati Noel Gallagher's High Flying Birds i Lykke Li. Ne znam koliko daleko će ove ptice letjeti, ali za razliku od brata mu, koji je na istoj pozorici ovdje nastupao prošle godine, Noel smije izvoditi pjesme Oasisa. Ta činjenica mu je i pomogla da napravi bolju atmosferu i zadrži pažnju brojne publike. Nažalost nove stvari u takvoj situaciji prolaze nezamjećeno, jednako kao što je to bio cijeli nastup Liama prošle godine. Od braće Gallagher se i ne očekuje drugo nego da se konačno pomire (ha ha!) i vrate izvođenju starijeg Oasis kataloga. U ovakvom festivalskom okruženju čuti Whatever ili Don't come back in anger i danas zvuči nekako svevremenski i vrlo podizajuće.
[ Lykke Li @ Frequency Festival ]

Lykke Li @ Frequency Festival   © edi

Lykke Li je novija indie pop zvijezda iz Švedske, čiji su nastupi vrlo hvaljeni, a kako sam je već jednom propustio pogledati, ovaj put sam joj dao pravu priliku. Ono što se moglo vidjeti bio je atraktivno koreografiran nastup, no njezine pop pjesme mračnog folky predznaka i nisu naročito plesne, pa atmosfera prve polovice nastupa i nije bila pretjerano užarena. Drugu polovicu sam propustio, jer sam krenuo vidjeti glavne headlinere večeri - Placebo.
[ Brian Molko (Placebo) @ Frequency Festival ]

Brian Molko (Placebo) @ Frequency Festival   © edi

Placebo su izašli pred brojnu publiku, izveli jednu stvar i - otišli. Nakon nekih desetak minuta na stejdž je izašao Stefan Olsdal u suzama i na njemačkom rekao da oni više neće svirati večeras, jer je Brian Molko bolestan. Kasnije objašnjenje organizatora bilo je da je navala adrenalina uzrokovana nastupom pred publikom potencirala virozu, pa se Brian osjetio dezorijentirano i onemoćalo. Bilo kako bilo, ostali smo uskraćeni za nastup Placeba, a ta priča s njihovim prekidanjem i otkazivanjem koncerata zadnjih godina već poznato zvuči. Moram priznati da me iznenadila mirnoća kojom se okupljena masa razišla, bez ikakva hukanja upućenog stejdžu. Možda su poput mene bili sretni da konačno mogu na spavanje. Jedino su one Tweedy-eve frendice u prvim redovima ostale grcati u suzama.
[ Stefan Olsdal (Placebo) @ Frequency Festival ]

Stefan Olsdal (Placebo) @ Frequency Festival   © edi

bir // 24/08/2012

Share    

> koncert [last wanz]

cover: Let 3 @ Export drvo, Rijeka, 17/05/2024

Let 3 @ Export drvo, Rijeka, 17/05/2024

| 20/05/2024 | dora pavković |

>> opširnije


cover: PETRIKOR 16/05/2024, Trg Nezavisnosti, Podgorica

PETRIKOR 16/05/2024, Trg Nezavisnosti, Podgorica

| 20/05/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: SANDRAUN 16/05/2024, Trg Nezavisnosti, Podgorica

SANDRAUN 16/05/2024, Trg Nezavisnosti, Podgorica

| 19/05/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Kries, Kosan @ Boogaloo 10/05/2024

Kries, Kosan @ Boogaloo 10/05/2024

| 15/05/2024 | jan vržina |

>> opširnije


cover: Adam Semijalac @ KD Vatroslav Lisinski, 08/05/2024

Adam Semijalac @ KD Vatroslav Lisinski, 08/05/2024

| 12/05/2024 | dora p |

>> opširnije


> chek us aut!
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net
> najawe [blitz]
  • 21/05/2024 | zg, močvara
    podrži scenu
    --------------
    sick of you (zg)
    wilhelmina agnes (zg)
    elizabeta bam (zg)
  • 22/05/2024 | zg, močvara
    jazz night
    -----------
    zhlehtet (slo)
    upk trio (slo)
  • 23/05/2024 | zg, vintage industrial bar
    mike watt
  • 23/05/2024 | [slo] lj, druga godba
    ibrahim maalouf & the trumpets of michel-ange
    mats gustafsson & kimo pohjonen
    >> najawa @ terapija.net
  • 23/05/2024 > 26/05/2024 | zg, zagreb beer fest
    tbf
    vojko v
    edo maajka
    miach
    idem
    svemirko
    z++
    kawasaki 3p
    vizelj
    kuzma & shaka zulu
    ministranti
    mašinko
    rimljani ite doma
    nemanja
    hiljson mandela
    čuvarkuća
    tej i špiro
    >> najawa @ terapija.net

>> sve blitz najawe


well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*