Uglavnom uspješno izbjegavam predrasude i generalizacije, tek mi se katkad omakne. Ali jednom kad se omakne, onda i ostane. Dakle, naravno da sam fan ljudske rase i da su mi svi divni i mili, ali ako moram birati tko mi je najmanje mio, to su Indijci i Zagorci. Većinu puta kad susretnem Zagorca u divljini, osjećaj je kao da sam nabasao na rudimentarnog vanzemaljca ili neko stvorenje vrlo opskurne geneze. Debelo ispodprosječne inteligencije, fizički izrazito neugledan (zdepast, nizak, grbav, razrok, šlampav i s fetalnim alkoholnim sindromom), s nula karizme ili interesa, ubitačno dosadan za promatranje i interakciju, i naravno notorno škrt i potencijalno vrlo agresivan. To su neke moje ovako osnovne refleksije po tom pitanju.

Imajući navedeno na umu, malo je reći da je čudo to kakve najintenzivnije i najljepše emocije u meni bukte dok svira Zadruga, taj najzagorskiji od svih zagorskih ne samo bendova nego valjda i entiteta uopće. Idem svaki dan više-manje na koncert ovog mjeseca, ali tijelo i um su mi nekako baš oko ovog datuma padali u najveći hype, u nekoliko navrata sam se ulovio kako poput djeteta poskakujem u mjestu od uzbuđenja pri pomisli na tu svečanost. To je blago rečeno teško objašnjivo iz više razloga, prvi je sigurno taj da se, vodeći se logikom iz prvog pasusa, ne bih smio imati s čime poistovijetiti u toj prilično snažno županijski obilježenoj muzici, a drugi recimo to da sam, kao i svi drugi koji su došli, dobro znao da ćemo slušati identičnu setlistu kao i prethodnih 25 puta tijekom 25 godina. Krešo se na samom početku odlučio u nadahnutom govoru objasniti nam kako će sve opet biti isto (odmah kreće skandiranje: "Toooooo! Isto! Isto! Isto!", izrazito obećavajuć trenutak) jer kao za koji kurac bi svirali nove stvari koje nikog neće zanimati pa da svi samo seru da hoće stare, i da on kad ode na Rolling Stonese želi čuti ono kaj je čul i prije 40 let, a ne neke pizdarije pa da misli da je došao na demo bend. Ta je logika vrlo bjelodano odlična i neprobojna, prava je šteta su devedesetih uopće snimali drugi i treći album, jer će svi ionako tražiti samo stvari s prvog, a u biti bi najbolje bilo da su uradili samo "Pepicu" i svirali to na repeat dva sata u 2022.

Vidim da je Končevski ove godine skinut s dugogodišnje ugodne pozicije šefa komunalnog poduzeća u Zaboku. Možda ipak promijeni ploču oko novih stvari sad kad je ta pipa presušila? Iako pretpostavljam da se našla (ili će se naći) koja druga fotelja već. A i kog ja lažem, neće snimiti nikad ništa i amen. Ne mogu znati je li se tijekom obnašanja te prethodne dužnosti zamjerio sugrađanima i na koji način, ali ako slučajno nije, ja neironično mislim da bi neka bista njegova, ili recimo ulica po njemu nazvana, imala jako puno smisla, jer boljeg veleposlanika taj kraj nikad nije imao. Znači čovjek nas dok slušamo o tome kako pokušava uloviti kravu koja je ušla u djetelinu, ili kako se umorio cijeli dan na traktoru pa ga sad parkira pred gostionom, dovede do toga da smo uvjereni da je to i naš život i naše uspomene, iako nas 95% krave i traktora dotaklo nije. Kako da kažem, budi srednjoškolca u meni više nego išta drugo trenutno. Doslovno me natjera da se punom brzinom zaletim u šutku, razbijem flašu, i zaronim na glavu s pozornice. Već me par dana jebeno bole leđa, mislim da se sad prisjećam zašto. Ono što je Ripper Zagrebu ili Kuzma Dalmaciji, to je Kreš Zagorju - usisavač duha i filinga prostora i vremena koji se ne lovi za jeftinu patetiku i toponime nego umije zaokružiti priču u nešto za što svatko od nas instinktivno osjeća da je istinito i životno. A za ispoštovati to je leđobolja najmanja cijena.

Siguran sam da nisam jedini koji osjeća posljedice i tri dana poslije. Naši su tog dana opet bili dobili njihove, klub je bio prekrcan, sve pijano kao mazge (zato je ključno da gigovi kreću u 23 barem vikendom, da je počelo u 21 ništa od tog), opća pomutnja. To je stanje uvelike lakše postići kad imaš situaciju da svi u prostoru znaju svaku riječ svake pjesme, onda se kolektivni duh neminovno diže do usijanja. Bilo je tako nekih osam pivi koje su mi samo došle tijekom večeri, znači ide se na šank i uzme se pive pa se dijeli okolo. Bilo je recimo i toga kad se nas 20+ spontano zagrli i njiše na "Nekak mi je lepše biti sam", a ovaj pijani kraj mene što me vedro grli veli "Vidiš ovog tam? E sad ćemo mu jebat mater", ili toga da se Kreša (sam je tražio, pojavio se u izrazito pripijenom outfitu koji je isticao njegovu prilično bakica figuru) trijumfalno hvata za kurac i nagovara ostale da rade isto. Komadić stakla mi je još uvijek u prstu desne ruke ja mislim. Krš i lom, štala, cirkus.

Svijetla strana te tamne priče o 25 godina ničega je ta da barem znaš da ništa neće preskočiti, uvijek dobijemo praktički cijelu diskografiju. To jest, nekad nisu svirali Malu Čiči, ali sad smo ju dobili kao poklon za Božić na samom kraju, malo nježnosti nakon tradicionalno grube solaže na motornoj pili. Osim Božića, Nove godine, bronce, i nastupa Zadruge kao takvog, podsjetilo nas je u umjereno duhovitom monologu, kojih je ovog puta bilo nešto manje no što smo navikli, da valja slaviti i taj Schengen, pošto ćemo se sad moći polijevati pivom dok vozimo tamo gdje su nas prije jebali. Slažem se s tim, masu me raduje što mogu do Marseillea bez da vadim osobnu igdje.

Sreća da me osim listi za izdanja godine (meni definitivno zadarska Mižerija, Boye za 2022.) nitko ne pita da slažem i one za koncerte godine, jer mi je malo neugodno pri pomisli koliko bi ta jebena mumija zvana Zadruga visoko na njima bila svaki put. Naprosto si ne mogu pomoći, oduvijek sam bio i zauvijek ću biti najveći ljubitelj tog prekrasnog brežuljkastog kraja i svih njegovih toplih, mudrih i plemenitih žitelja što piju najbolja vina i vole svog susjeda više nego sebe. Volim Indiju.

ujak stanley // 20/12/2022