Dobrodošlo nam ljeto! Hvala mu više, žeđao sam za njim ove kišne godine, tim više jer sam šačicu lijepih dana proveo zabarikadiran u sobi pišući nepotrebno komplicirane diplomske radove. No eto, nakon gotovo šest mjeseci vampirskog, istraživačkog života potkraj sam prošlog tjedna predao i drugi rad, a Sunce je u subotu izašlo kao naručeno da spali tog turobnog vampira u meni. Za moje je potrebe tako u subotu ljeto, godišnje doba zbog kojeg život ocjenjujem kao vrijednim življenja, počelo u svom punom obliku - s lepim vremenom i bombastičnim gigom. Ne započinjem ovaj izvještaj s ritualnom invokacijom ljeta samo iz tih anegdotalnih razloga za koje nikoga nije briga, već i jer su u Dva osam u subotu svirali pravi pravcati vjesnici proljeća. Francuska svaštara Joke sa svojom putničko-boemskom energijom te regionalni prvaci omiljenog žanra ljetnih festivala, Kali Fat Dub. Lito na cesti i lito na Jadranu, obje asocijacije najuže vezane uz to što bi lito trebalo biti, obje dovoljno snažne da me vrate iz mrtvih.

Priznat ću, međutim, da nisam bio svjestan zaokruženosti ove večeri dok se Joke nije pojavio na, ili preciznije, u pozornici oko 22:50. Kažem "u pozornici" jer kad je sedmero ljudi nagurano u izduženi sobičak bivše Jabuke koji glumi binu, stvar doista postaje smiješna. Pomalo nalikuje na kakav avangardni performans klaunova u izlogu amsterdamske četvrti crvenih svjetiljki ili neki niskobudžetni garažni spot iz 2000-ih. Valja naglasiti te klaustrofobične uvjete jer je glazba koju Joke svira tome potpuna suprotnost, širokih je apetita po pitanju zvuka koliko i sadržaja. Zvučno je riječ o glazbenom brikolažu, postavljenom na temelju latino pop rock zvuka 2000-ih s klavijaturama, bubnjevima i gitarom; obogaćenom ska i reggae melosima puhača te obojenom hip-hop flowom frontmena. Naravno ima tu još i balkanskih momenata, pariških šansona te čak i trasha 90-ih, ali uglavnom se zvuk Jokea drži ove tri okosnice koje se na različite, kreativne načine isprepliću, preklapaju i sudaraju. Sadržajno je, trebalo bi već biti jasno iz širokog popisa glazbenih utjecaja, riječ o putničkom điru i iskustvima ceste iz kojih takav zvuk proizlazi. Koriste se razni jezici, potiče se na kretanje i općenito se njeguje onaj šmek ulice koja je, neupitno, ovaj bend i oblikovala. To će sve reći da je Joke glazbeno koliko i sadržajno duboko kontrastirao skučenom interijeru Dva osam te bi njihova glazba bila tim rezonantnija na nekom festivalu Bogu iza nogu. Joke je, dakle, dio onog "world music" vala koji je 90-ih preplavio svijet. U Francuskoj su u slično vrijeme počeli i Babylon Circus, Tryo te Manu Chao sa solo karijerom: svi vezani uz reggae i rap, svi s geografski eklektičnim glazbenim utjecajima, svi socijalno angažirani. Ono što Joke razlikuje od spomenutih izvođača činjenica je da, dok su ovo troje uspjeli koliko se u undergroundu uspjeti može, Joke na svojoj najgledanijoj pjesmi na Youtubeu nakon 20 godina postojanja broji manje od 30,000 pogleda. Momci su nekako prošli ispod radara, a gledajući energičnost i kvalitetu njihovog nastupa teško je ne zapitati se je li ovo namjeran postupak? Prije deset godina su još, čujem, nakon gigova svirali ispred prostora za sve okupljene, a dan danas sviraju potpuno lijeve lokacije tipa glavni trg u, čak ni Malom, već Velom Lošinju. Frontman pak nakon giga odmah skače u publiku i na ruke prodaje CD-e poput najboljih trgovaca Hrelića (meni ga daje za besplatno pa ne čitajte ostatak recenzije očito sam potkupljen), a čak im je i ime osmišljeno na način da ih je izazovno pronaći na netu. Joke kao da se opire probijanju, a time ostaje vrlo dosljedan i blizak si korijenima na čemu skidam kapu. Ako su oni Gogol Bordello za siromašne, to znači da su autentičniji no što Gogol Bordello danas ikako može biti. Možda sam upravo zbog te autentičnosti dopustio da me nose gdje žele premda malo forsirali nastup, osjetio svaku izrečenu riječ premda ne znao Francuski. Ekipa je ekstremno u briji kojoj sviraju što se osjeti, a to im je ujedno i najbolji adut. Taj je moment iskrenosti u ovakvim bendovima koji stare, a skrojenim od mladosti, na žalost nesvakidašnja pojava, a kao netko tko svira u putničko-boemskoj varijanti benda samo se mogu nadati da ću u njihovim godinama zadržati barem pola elana i energije s kojom raspolažu. Elan se i energija manifestiraju, prvo, kroz samu glazbu koja je ekstremno plesna i poletna, kao što ska ili latino ritmovi običavaju uraditi glazbi. Godine staža ovdje su im prednost jer su, pretpostavljam, zbog njih pjesme ispunili detaljima i neočekivanim promjenama melodije ili ritma koje garantiraju da, čak i ako niste došli skakati, imate što za čuti. Bilo izvrsnim solažama, neprekidnim čvrstim deliveryjem frontmana ili nepredvidljivim aranžmanskim promjenama, Joke ne da mira i ne dopušta da se osvrnete na ono već odsvirano, već Vas čvrsto veže uz sadašnji trenutak. Joke također ne da mira jer, drugo, frotnman tvrdoglavo ne posustaje u aktiviranju publike. Pedesetak je ljudi u Dva osam bilo nešto trulije volje tu večer no to nije zaustavilo ovu legendu da nas nakon svake pjesme nuka na približavanje, skakanje, opopopanje itd., a u jednom se trenutku čak spušta u publiku ne bi li zadnje redove doslovce dovukao do pozornice. Joke se neprestano trudi angažirati publiku što, treće, rade koncipiranjem svake pjesme kao interaktivnog iskustva, bilo traženjem publike da pjeva, sviranjem seta hrvatskih covera ili mjestimičnim govorom na našem jeziku. Sve troje u kombinaciji Joke čini pravocrtnim, brzim putovanjem koje Vas uzima za rukicu (doslovno u slučaju frontmana) i tjera da plešete njihov ples, nešto što me često u ovakvim bendovima nervira jer je generalno vrlo promišljeno, pa tako i očigledno fake, no Jokeu to opraštam jer su u cijeloj priči ostali vjerodostojni. Je da su mogli svirati i nekoliko covera manje, konkretno "A šta da radim" i "Ti si mi u mislima" su blago rečeno prvoloptaški, i nekad je korištenje Hrvatskoga jezika kao sa skandiranjem "Mi smo Francuzi" krajnje banalno, ali spomenuti ih istinski ulični smrad nekako spašava te mi čak u tim najgorim trenutcima mami osmjeh na lice. Da, i ja sam tip lika koji bih neupitno svirao najprežvakanije stvari u drugoj državi i da, i ja ću naći način za reći jednu jedinu riječ koju znam na jeziku svog internacionalnog sugovornika jer, u oba slučaja, znam da to većinom pali. I doista, pri kraju koncerta svi su ovi postupci, spontani koliko i promišljeni, rezultirali eksplozivnom i znojnom atmosferom uzavrele ljetne fešte, ne koliko su mogli u festivalskom okruženju, ali nebo i zemlja u usporedbi s prvom polovicom koncerta. Da se razumijemo, Joke nije najbolje što ovaj žanr može pružati. Gitara, klavijature i bubnjevi, po zvuku i progresijama, imaju onu trash estetiku kasnih 90-ih i ranih 2000-ih kao npr. Santana u tom periodu, a većina toga što sviraju, iako dobro iskolažirano, nije pretjerano inovativno ili zanimljivo ako ste se već naslušali ovog žanra. Njihovi postupci oživljavanja publike do izvjesne mjere ovo maskiraju te, ako Vas njihov hiperaktivni pristup ne bi kupio, vjerojatno neće ni glazba. Pod tim ne mislim da je glazba bila loša, štoviše, svih je gotovo sat i pol koncerta bilo ekstremno zabavno, no nije tu riječ ni o potpunom vrhu glazbe kao takve. Gdje meni osobno bend postaje vrh upravo je u navedenoj iskrenosti i posljedičnom nepretencioznom flowu u koji me uzeo. Joke stvara jedno pomno skrojeno iskustvo, da, no ne na isti način kao dubiozaeskni bendovi, makar su i njihov cover svirali, već više kao neki stari ulični svirači premazani svim mastima. Samim time te poruke antifašizma, multikulturalizma i alkoholizma jače dolaze do izražaja, čak i ako ih ne razumijem. Ipak su to Francuzi, ako oni to neće moći, ne može nitko. Ovakav show nas je doveo u bizarnu poziciju gdje je najavljeni headliner, zbog kojeg nas je sudeći po udvostručenoj publici većina i došla, Kali Fat Dub, više zauzeo ulogu spuštanja energije i elektronskog aftera u maniri Neon Liesa na punk festivalima. Tim mi je više žao što to moram izvijestiti jer mi je prethodni gig Kali Fat Duba, lani na Seasplashu, vjerojatno bio najbolji gig 2022. te mi je, usudio bih se reći, obilježio ostatak ljeta. Naime, nakon Seasplasha sam se s družinom autostopom zaputio prema Iranu, a post-apokaliptični i beskompromisno politički tekstovi u mojoj su glavi svakim prelaskom granice odzvanjali dvostruko glasnije. Prvo izlaskom iz EU u Crnu Goru, zatim izlaskom iz Europe u Tursku, pa naposljetku i izlaskom iz NATO pakta u Iran, udaljavanje od centra imperija naznačilo je sve veći čemer, istinski jad i bijedu 21. stoljeća. Ovaj imperijalistički weltschmerz Kali Fat Dub, osim što vješto opisuje, pretvara u poligon za viziju drugačijeg svijeta koji će doći nakon što se pobijemo, svijeta koji nakon svoje sumorne smrti nalazi nove kanale za razumijevanje života i ljepote, ne negiranjem nakaradnog, već njegovim prihvaćanjem. Melankolično-srdačne vizije zelenih jelena i čemernih čempresa postaju jednako cinične koliko i optimistične, prestaje biti jasno gdje završava strava i počinje nada u njihovom svijetu. Da nije tužno bilo bi strašno, da nije strašno bilo bi smiješno, a upravo je taj samosvjesno-otupjeli sentiment onaj koji mi je prožimao cijelo biće na prošlogodišnjem putovanju. Kali Fat Dub uistinu je lirički crème de la crème regije bivše Jugoslavije, a glazbeno jedan od rijetkih primjera razbijanja česte ukalupljenosti duba kao žanra korištenjem jednako širokog spektra glazbenih utjecaja kao i Joke prije njih. Kad je zvuk dovoljno čist, a atmosfera dovoljno gusta, njihovi koncerti postaju mise kulta koji gaji gore opisani sentiment, ispunjavaju Vas bijesom prema nepravdi u kombinaciji s gorljivom željom za promjenom, kao i nekakvim blaziranim nihilizmom u kombinaciji s osjećajem nemoći. Sredstvo agitacije i sredstvo kontemplacije, mantre Kali Fat Duba istinski su moćno oruđe koje uzrokuje iskustva koja na takav način možete iskusiti samo na njihovom koncertu… najčešće. Slon je u prostoriji činjenica da je prije koji mjesec Haris Pilton nenadano najavio da prestaje live suradnju s Chakkom te će njegov doprinos ostati u studiju. Razlozi nisu navedeni, no rezultat je taj da je Chakka sad samohrana majka s dva posla, istovremeno se bavi elektronikom i pjevanjem. Koliko shvaćam Chakki je ovo prvi takav gig, i uzevši to u obzir odradio je izvrstan posao, zaista se nigdje nije moglo primijetiti da je išta, verbalno ili produkcijski, pošlo po krivu. Na žalost, činjenica da radi dva posla neizbježno se prelama preko njegove mogućnosti kontakta s publikom, glazbom, a posljedično i vrelom iz koje svoj scenski nastup crpi. Zbuksan iza tri tone opreme bilo kakva intimna povezanost koju Chakka može ostvariti sa svijetom Kali Fat Duba u startu je onemogućena, razina afektivnosti do koje publiku može dovesti prigušena, a vrtlog energije koji može prouzročiti obuzdan. Okovan za jedan dio pozornice, bez mogućnosti cjelovitog nastupa, Chakka osim u rijetkim trenutcima kad se imao vremena emancipirati od toga stola unikatnu pojavnost svoga svijeta može prezentirati tek u natruhama, u skici. I dok bi ovakav nastup bio sasvim u redu u nekom polovičnom, dnevnom obliku, žalosno bi bilo da ostane na tome kad je jamačno moguće naći soluciju u kojoj ne mora baratati dva posla, već cijeli svoj fokus može posvetiti propovijedi. Puštanje obične matrice bez baratanja s drugom mašinerijom, potraga za nekim session DJ-em koji za potrebe svirke može zamijeniti Piltona (iako u suštini on bio nezamjenjiv) ili bilo što drugo što bi Chakki dopustilo da se ponovno može u potpunosti sjediniti sa svojom ulogom, po mom je sudu, bolja opcija od ove. Ovo je ipak samo moj sud, a gig neovisno o ovim opaskama ni po kojem mjerilu nije bio loš, samo je valjda doza Kali Fata na koju sam se naviknuo nešto potentnija od ove. Drugari koji na njima još nisu bili izrazili su zadovoljstvo s koncertom, a to je pritom usprkos tome što ni zvuk nije bio bajan pa su se tekstovi jedva čuli. Chakka je odradio odličan posao, gig je bio dobar i aplaudiram na multitaskanju, ali bilo bi mi žao da mi cjelokupni dojam Kali Fat Duba nikad ne dostigne vrhunac mise na Seasplashu. Ja gajim nade da je riječ tek o privremenim poteškoćama te da će se i Pilton prije ili poslije vratiti u igru. Ipak je još možda rano ljeto, evo najavljuju još kiše idući tjedan… ali za mene vječnog optimista dovoljno je to da, usprkos mrvicu antiklimaktičnom toku večeri, ipak ustvrdim da je posrijedi bila to jedna fina ljetna noć.

jan vržina // 23/05/2023