Mangroove je posljednji "pravi" studijski album Srce izbacio još 2017. godine. U međuvremenu smo ih slušali u elegantnoj suradnji s Jazz orkestrom HRT-a, no dojam je bio da pravi, autorski povratak benda tek treba doći. I došao je - Komad neba je ploča koja ne samo da potvrđuje kontinuitet Mangroove estetike, već je ujedno i njezino najzrelije, najzaokruženije poglavlje do sada. Prije nego što krenem redom kroz pjesme, vrijedi odmah istaknuti: produkcija je na visokoj, gotovo svjetskoj razini. Svaki detalj - od topline klavira, precizno balansiranih vokala, do pažljivo odmjerenog prostora u miksu - odiše sigurnošću i vizijom. Album se čita i sluša poput kaleidoskopa Mangroove zvuka: slojevit, emotivan i besprijekorno artikuliran.

Album otvara "Tu smo" - intimna, gotovo meditativna skladba na električnom klaviru, u kojoj Željkin vokal ulazi kao dah. Minimalizam, toplina i pažljivo doziran prostor podsjećaju na kasne noćne jazz sesije u kojima svaka nota ima smisao. Zagrebački salonski kvartet ulazi nenametljivo, a opet transformativno - njihovi gudači šire teksturu i daju pjesmi notu gracioznosti. Zanimljivo, iako zvuči kao savršena završna točka albuma, upravo kao uvod djeluje idealno - kao pozivnica u svijet u kojem sve diše u ritmu nježnog groovea.



Naslovna pjesma, ujedno i prvi singl, uvodi Zbor Izvor i goste iz Mayalesa. Orkestracija je raskošna, ali nikad prenatrpana - Željkin i Petrov vokal savršeno se nadopunjuju, dok Zbor stvara gospelovski ugođaj koji priziva zlatno doba sedamdesetih, ali u suvremenom ruhu. To je pjesma u kojoj se Mangroove najviše "razmahao" - osam minuta glazbene slobode, filigranske dinamike i emocionalne širine. Toni Starešinić kroz solo u sredini pjesme daje onaj prepoznatljiv pečat - jazzerski, ali neopterećen formom. Spot koji potpisuje Doringo dodatno naglašava vizualnu i simboličku dimenziju pjesme: pogled prema gore, prema komadu neba koji svi tražimo.

"Voli me" je ljubavna ispovijed, ali bez patetike. Željkin vokal ovdje nosi yin-yang dijalog između dvoje koji se traže u ljubavi. Mario Bočić na saksofonu briljira u solo dionici koja mirisom podsjeća na Lestera Younga - mekoća, fluidnost i emotivna inteligencija svirke. Ova pjesma nosi toplinu jazz standarda, ali u Mangroove formi koja ne imitira, nego reinterpretira.

"Moglo je" je skladba koja najviše naginje jazz idiomu. Valdemar Kušan na trubi donosi eleganciju i tihu melankoliju, dok Toni minimalističkim pristupom klaviru gradi atmosferu nalik na kasni Miles Davis iz osamdesetih - kad prostor između tonova postaje jednako važan kao i ton sam. Šest minuta traje, ali zvuči kao da bi na koncertu lako mogla prerasti u dvoznamenkasti minutni jam - upravo u onom trenutku gdje je ovdje završetak, da se bend tek počinje razmahivati.

"Zli dusi" otvara se tekstom inspiriranim Tarkovskim i njegovim Solarisom, a sam naslov donosi i svojevrsni hommage Dostojevskom. Tematski, riječ je o pjesmi zaštitničke energije, dok instrumentalno nosi mirniji funky groove koji diže upravo Valdemarova truba. Tu se po prvi put bubanj istakne s više snage, dajući pjesmi puls i dodatnu tenziju koja se kasnije prenosi i na "Dobar plan".

"Dobar plan" donosi odlučniju, gotovo proklamativnu Željku. Njezin vokal je ovdje oštriji, ritmički precizniji - kao da vokal preuzima ulogu perkusije. Glavna junakinja pjesme zna što hoće, a bend joj u tome daje ritmičku potporu koja kombinira funk, pop i jazz u izuzetno kohezivnu cjelinu.

Kratka minijatura "San" djeluje poput interludija - svemirski eterična, ambijentalna i nježna priprema za završni čin. A završnica - "Igra" - zatvara album u potpunom krugu. Brži tempo, čvršći groove i tekst koji se pita "Ako je sve samo igra?" evociraju ne samo životnu filozofiju, već i djetinju čistoću. U meni osobno budi slike mojih kćeri i onog vremena kad je igra bila jedina ozbiljna stvar. I možda je upravo to najveća poruka albuma - da i dalje znamo igrati, ali s profesionalnošću i zrelošću koja ne guši spontanost.

Uz osnovni album dolaze i remiksevi te Tonijeva "Odjavna špica" - skladba koja ulazi u klasični jazz prostor, no s nešto skromnijom produkcijom u odnosu na ostatak albuma. Ipak, ona zatvara priču na autentičan način - kao mali naklon staroj školi jazza i improvizacije.

Komad neba je konceptualni omnibus o ljubavi - ali ne onoj trivijalnoj, "cheap & cheesy", već o ljubavi kao suštinskom pokretaču života i umjetnosti. Mangroove ovdje dokazuju da se mogu igrati glazbom, a pritom zadržati potpunu kontrolu i profesionalnost. Album spaja soul, jazz, funk, pop i introspektivnu liriku u jedinstveni narativ koji teče bez ijednog praznog trenutka.

Zagrebačka promocija održat će se ovog petka, 7. studenoga u Boogaloou - i vjerujem da će taj koncert biti upravo ono što album jest: elegantna, emocionalna, vrhunski izvedena igra vrhunskih glazbenika.

ocjena albuma [1-10]: 9

jura // 04/11/2025