Slično punk i metal sceni, domaća stoner rock scena je vrlo žilava. U nekoj paralelnoj scenskoj stvarnosti podalje od estrade, Jala braće, Ultre, INmusica, domaćih "starih rokera" 80-ih i 90-ih, poznatih balkanskih repera raznih provenijencija itd. opstaje već dvadesetak godina, često na koncertima koji broje 50-100 ljudi, ali dobace brojke i do 300 kad svira recimo She Loves Pablo ili čak blizu 1000 kad se pojavi neko svjetski poznato ime poput Clutch. Nerijetki su i specijalizirani klupski stoner programi, ponekad organizirani kao malo jednodnevni festivali. Ipak, nije mi poznato da je do prije Bearstonea Hrvatska imala svoj višednevni internacionalni festival stoner rocka i bratskih mu žanrova kakvih su metal i punk imali na desetke i još uvijek neke imaju.

Sam festival je u svojem prvom, prošlogodišnjem izdanju kreirao atraktivnu navlakušu. U dva dana se onomad bilo stisnulo 12 bendova iz zemlje i poneki inostrani bend te je upad na događaj ponuđen ljudima besplatno. Okupilo se oko 1000 ljudi. Tada nisam bio među njima, ali koga sam god pitao svi su hvalili festival, a malo tko od njih je slušao stoner rock kao primarni žanr. Tako se godinu dana od usta do uha širio dobar glas o festu i eto, ove godine je brojka posjetioca narasla za duplo unatoč plaćanju upada, ali realno i radi nadaleko čuvenih grupa Orange Goblin i Monster Magnet, čime je organizator festa ispunio prošlogodišnje obećanje da će ove godine na festival dovesti jača imena. 50 i nešto eura možda i nije malo za festival, ali zapravo je prihvatljiv iznos ulaznice za rangove cijena u 2023-oj, jer bi za odvojene koncerte tih bendova u recimo Vintageu ili Tvornici valjalo istresti oko 25 eura za svaki, možda i ukupno nešto manje, ali ovdje smo za te pare u paketu dobili još 10 bonus bendova i sve blagodati koje pruža jedan ljetni festival.

Također, mnogobrojni gosti iz inozemstva imali su priliku poslušati domaće bendove te tako upoznati i dio scene iz ovog kraja svijeta. Festival je pokrio brojne niše stoner rocka i srodnih žanrova. Monster Magnet kao jedni od pionira stoner rocka, Orange Goblin kao metalna verzija žanra, Cojones i Deville koji se stilski kreću negdje između navedenih. Za doom i/ili sludge stranu stoner metala bili su zaduženi Alunah i Conan. Stilove bliske psihodeličnom/space/prog rocku 70-ih donijeli su Church of the Cosmic Skull i Mr Bison. Seven That Spells je pokrio onaj "eksperimentalni" dio glazbe kojem nije nužno riff glavna okosnica pjesme, nego se radije oslanja na isporuku psihodeličnih noise zvukopisnih pejzaža. Čak smo imali i Malady Lane kao bljesak Sijetlovskog alter rock/grungea 90-ih i Mother's Cake sa svojom uvrnutom verzijom eklektičnog i nepredvidivog rocka gdje ćete čuti classic rock, space rock, funky gruvove, The Mars Volta momente i vjerojatno sve što ste ikad čuli u najširem spektru rock muzike. Ne smijemo zaboraviti ni riječki The Freak Folk of Mangrovia i njihov "meditativni" instumentalni space rock koji plovi čas na valu distorziranog riffa, čas na akustičnim pasažama.

Eto. "Nisi ništa rekao o bendovima osim šta sviraju, to smo i sami mogli provjeriti na internetu, tko ti dade akreditaciju za to!", možda će mnogi čitatelj pomisliti. (Iako mislim da malo tko uopće ovo čita. Inozemni bendovi ne čitaju reportove na njima stranom jeziku, domaći bendovi traže ime svojeg benda u boldanom fontu i čitaju samo dio o sebi, a to ovdje neće naći. Čitaju eventualno organizator, netko od osoblja tko je sudjelovao u pripremi festivala i možda pokoji entuzijast iz publike, po svojoj prilici vjerojatno fan nekog od domaćih bendova s lajnapa). No sad ću vam reći zašto nisam pisao klasičnim kronološkim bend-po-bend pristupom. Zašto sam zanemario sve aspekte nastupa bendova i samo ih ugrubo razvrstao u podžanrove ne bi li tek poentirao kako je festival uspio ponuditi za svakog stonera ponešto. Mogu li ijednom bendu išta prigovoriti na muziku i nastup? Ne. Imam li potrebu da neki bend fanboyam i uzdižem do nebesa preko svake razumne mjere? Ne. Jel' svirao neki neiskusni srednjoškolski bend kojemu eventualno treba savjetovati kako da usavrše to što rade? Nije. Svi jako dobro znaju i svirati, znaju zašto sviraju baš to što sviraju i za koga. Mogao bih eventualno za svaki opisati šta bi trebao "popraviti" da se baš i isključivo meni maksimalno dopadne, ali nisam blogerski raspoložen da idem u duboke subjektivne analize, a i koga to uopće zanima. Ima li išta izuzetno originalno i nesvakidašnje u tim bendovima? Nema i to nije nužno loša stvar. Jel' netko napravio nešto neuobičajeno na sceni, rekao nešto što nijedan frontman kojeg ste u životu gledali nije do sada rekao? Ne.

Jel' se u publici izdvojio neki pojedinac ili situacija kakvoj nikada prije na koncertu niste svjedočili? Nije. Evo, mogu vam svejedno reći kakva je bila aktivnost publike oba dana. Na prvom bendu večeri bude najmanje publike s najslabijom fizičkom aktivnošću iste. Svakim idućim bendom broj ljudi raste, pa s njime lagano i aktivnost publike. Na headlinerima (Orange Goblin i Monster Magnet) bude sve puno k'o čep, sve kriči, pjeva, nazdravlja, voli se, čak se događaju i šutke u publici, a to je na stoner koncertima rijetkost, jer sama riječ kaže, to su stoneri, oni se vole ukameniti...ali eto, ipak je ovo festival i bendovi su svjetski poznati, pa moraju malo popustiti kočnice. Nakon headlinera malo broj ljudi i aktivnost padne, ali i dalje ostane veselo. Jeste saznali išta novo? Niste. Opisao sam vam obrazac po kojem funkcionira socijalna dinamika 95% koncerata bilo kojeg žanra muzike koju nose električne gitare, ovaj ni po čemu nije bio drugačiji. Jel' to znači da je bilo glupo i dosadno? Nipošto. Dovoljno je za sreću da ljudima daš muziku koja im se sviđa, ako se dogodi neka ekstravagancija to može biti samo dobrodošli bonus, šlag na tortu. Neki čak i nisu spremni na išta neuobičajeno i van gabarita, ni na šta što ih izbija iz zone komfora, ali to je njihov problem.

Evo, možda bi se po nekom ne striktno glazbenom kriteriju mogao izdvojiti kuriozitet vezan uz grupu Church of the Cosmic Skull. Oni naime tvrde da nisu puka glazbena grupa, već ni manje ni više nego crkva. Cilj im je kako kažu: "to free mankind from their material possessions and unify all living beings into a singular cosmic whole". Jel' to išta novo? Nije. Po Vudstoku i 70-ih se masovno tako brijalo, nisu prvi bend koji su furali hipi verzije svećeničkih halja i predstavljali se kao novi religijski pokret, a vi sami procjenite koliko to ima smisla u 2023-oj godini. Jesu li danas samodopadno pretenciozni ili tek obični redikuli? Ili da budemo blaži, tek simpatični i bezazleni bljesak nostalgije za nekim "boljim vremenima"? Ili nam možda baš danas treba neka vrsta neohipizma kada je svijet otišao u krasan materijalističko-kapitalistički kurac, gori nego prije 50-ak godina. Lično baš i ne vjerujem ljudima kojima su usta puna slatkorječivih vizija o boljem svijetu, jer kao što je netko rekao: "čovjek koji je zaljubljen u svoju viziju zajednice uništit će zajednicu, čovjek koji voli ljude oko sebe stvara zajednicu gdje god da se pojavi". Ne bih baš rekao da Crkva Svemirske Lubanje (baš zvuči k'o zajebancija kad se prevede, a to znači ni da na engleskom ne zvuči ozbiljno) uništava zajednicu, sigurno ju na kratko vrijeme čini boljom kada održe negdje koncert, ali po tome se ne razlikuje od svih ostalih bendova s festivala koji čine isto to, osim što se ne tvrde za sebe da su crkva. Neovisno o ovom festu, to isto čine čak i bendovi koji pjevaju o strahovito nasilnim i destruktivnim temama, o svemu suprotnom "kozmičkoj ljubavi" i "sveujedinjujućem singularitetu".

Recimo ponešto i o ostalim sadržajima festivala. Preko dana je bio otvoren mali stage za jammanje s bubnjem, gitarom, basom, kljavama i mikrofonom na koji se svako željan improvizacije mogao najspontanije popesti bez ikakvih prijava i najava te odsvirati nešto s bilo kime tko se na toj bini nađe. Velik broj ljudi je prodefilirao binom pokazavši kako među festivalskom publikom postoji značajan broj ljudi koji umiju svirati instrumente prisutne u muzici koju slušaju. Nisam bio dovoljno dugo prisutan da saznam je li se pojavio možda i poneki kompletni bend te odsvirao svoj set, ali nitko im ne bi branio da to učine. Jam Stage tako zaista ima potencijal da bude ne samo popratni program već i festival unutar festivala. Svoj zasebni život i "program" imao je i festivalski kamp gdje se jelo, pilo, sviralo i tulumarilo. I sve to u krasnom okruženju rijeke Mrežnice čija ledena temperatura nije svima bila prepreka za kupanje, a također je mogla poslužiti i kao efikasni frižider za hlađenje pivi ili kuhane hrane da se na suncu ne pokvari. Kupati se moglo i kod slapa unutar festivalske lokacije gdje je također vladala vesela plažna atmosfera.

Ono što je meni osobno nesvakidašnja novost je da nikad nisam gajio veće poštovanje prema prirodi neke festivalske lokacije kao u Primišlju. Nisam si dopuštao da nijedan čik završi na podu ni u kampu, ni na koncertu, sve sam uredno odnosio do vreće ili kante za otpadke, što inače ne činim. Okej, da se sada ne pravim čistuncem, omaknuo mi se u žaru đuskanja koji opušak pa završio pod nogama festivalske publike, ali i dalje mogu reći da sam za vrijeme trajanja festivala internalizirao ideju da otpadu nije mjesto u primišljanskoj šumi i travi. Ne zato što bi mi bilo neugodno da me netko vidi i osuđuje, nego me bilo sram pred samim sobom postupiti drugačije. Sve to nije proizašlo iz nikakvih eksternih prijetnji sankcijama, već iz internog doživljaja ljepote lokacije kao mjesta koje nije zaslužilo biti okaljano nuspojavama prisutnim u masovnom turizmu. Eto, nikad do sada na festivalu nisam imao taj trenutak samoinducirane "eko-lucidnosti", pa je red bio i to spomenuti, možda je i druge ljude oprao neki sličan osjećaj, pa će se naći u ovom odlomku.

Festivalske cijene hrane i pića bile su kao npr. na punk rock festivalu SBÄM u Linzu, samo koliko smo mi prosječnom plaćom daleko od Austrije. Shvaćam da je turistička sezoni u jeku i da su zapadnim Evropljanima to normalne cijene, ali za nas je to previše. Nama trebaju češke festivalske cijene, kao npr. na Obscene Extreme gdje možeš najjeftiniju pivu popit za 2 eura, a za 5 dobiti cijeli meni, o'š rižoto, o'š paštu s umakom, o'š grah, o'š burger. Cijene su bile najveći, možda i jedini pravi prigovor vezan za Bearstone, iako nama koji se snabdijevamo isključivo u dućanima i nije toliko bitna festivalska ponuda. Barem su neke majice na distro štandovima koštale pristojno.

I da, odlična je bila tenda koja osim bine pokriva cijeli prostor za publiku, pa je tako tijekom cijelog dana hlad. Čak je i prostor kod jam stagea bio natkriven i sve skupa ukrašeno lijepim instalacijama. Na tom stejdžu su i DJ-i Venom i Babilonska držali after, ali nisam to popratio, nije moj đir. After se odrađuje u kampu gdje sami kreiramo program.

Toliko o ovogodišnjem izdanju. Šta na kraju reći osim konstatirati kako mi je drago da je i domaća stoner scena dobila svoj prvi veliki festival, kojeg je i zaslužila nakon toliko godina opstanka. Gledano šire, imamo još jedan decentni festival koji služi zbrajanju snaga u održavanju renomea Hrvatske kao zemlje ljetnih festivala. Na festivalsku mapu je sada stavljen i stoner rock/metal kao žanr.

ognjen bašić // 11/07/2023