Pamtim da sam, tada dječak od nekih trinaestak godina, po prvi put čuvši Welcome To The Machine sa veličanstvenog Wish You Were Here albuma, imao ogroman upitnik nad glavom i zbunjenost u vezi glazbenog koncepta tada mi ipak nerazumljivog.
O spomenutoj pjesmi opširnije ću nešto kasnije, a do tada slijedi nekoliko zanimljivosti o ovotjednoj temi. Koliko je čovjek istovremeno smisleno i zagonetno biće, implicira tehnološki napredak i postignuća kojima svjedočimo, sve u svrhu tobože lakšeg, pristupačnijeg i pogotovo bržeg "organiziranja" naših života. Japanci primjerice gotovo i ne moraju putovati avionom od točke A do točke B kada imaju vlakove neznatno sporije od letećih prometala; informacije pak, a samim tim i laži ili često presudno iskrivljene i servirane činjenice, putuju i stižu nam donedavno neslućeno brzim megabitima ili gigabitima. Kako je u svemu ovome prisutno poprilično pluseva i minusa, tijesnu pobjedu smatram, odnosi druga navedena skupina jer se uz jasan tehnološki napredak kao moment ljepilo vežu neposredno gramzivi i nezasitni kvartalni i ini planovi korporativnih organizacija, sa jednom i isključivom svetinjom, Gospođom Zaradom, dok se tendencija dovođenja čovjeka u ravninu sa strojem bez razmišljanja o posljedicama i granicama pucanja, odnosno ljudska izdržljivost, nalazi vrlo nisko rangirana, ako uopće i egzistira.
Spektar je pogleda na izabranu rubriku dakako vrlo širok i objašnjiv, a glazbene slike proizašle iz takvog asortimana, lako je vidjeti, korespondiraju sa budućnošću više od bilo kakvih inovacija i pomagala.



GREEN MACHINE - Kyuss (1992)

Jedini plan koji su kalifornijski stoneri imali i slijedili tiče se dobre i glasne zabave, a u tome su, što je i razvidno slušajući podignuti Bjorkov fus i Hommeov riff, vrlo originalno pristupajući tvorbi žešćeg pustinjskog zvuka, najčešće i uspijevali.
Blues For The Red Sun (1992) druga je ploča i osobno mi najdražih 50ak minuta banda; i tada, a posebno danas sa velikim odmakom, Kyuss držim luksuznom robom sa hard & heavy polica jer su jedinstven izbor - često nastupajući u svojim numerama po uzoru na Black Sabbath, te ukupno kudikamo više zasluživši od izdvojenog Josha (kasnije QOTSA) koji je i jedne Eagles Of Death Metal gurnuo komercijalnijem uspjehu preko leđa i zvuka nekoć matičnog sastava, zaobilazeći sve moguće klišeje sirovim i masnim udarcima, pustinjski su se rockeri ponaosob dakle posve nesrazmjerno okoristili slavom što ni najmanje nije korektno, no život je eto češće nego povremeno upravo takav.
S druge strane, korektan ali i silovit, brz i povodljiv, sound Green Machinea briše i ono malo raslinja na užarenoj zemlji Palm Deserta, te band bez puno okolišanja razuzdanom svirkom (solo bas gitare, sa sjenom privlačno brutalne Hommeove električne sestrice) upisuje pjesmu u rubriku nemirnih i čelnih gitarskih elemenata 90ih.

BONE MACHINE - Pixies (1988)

Ova stvar funkcionira sjajno - gitare i akordne izmjene su briljantne, ritam izlomljen i sinkopiran, a vokalna suradnja Franka i Kim možda je i najupečatljivija upravo ovdje.
Drugim su studijskim izdanjem Surfer Rosa (1988) Pixies stupili na vodeće mjesto već dobro popunjene alternativne scene i prvenstveno autorskom izvrsnošću i stilom "glasnim" poput Blackovih povremenih vokalnih postupaka na rubu incidenta, donijeli novu struju za koju sami ni u ludilu nisu mogli slutiti kako će u glazbenom leksikonu, još otkada, vrijediti suhoga zlata. Bone Machine kao početni udarac sjajnog albuma nagovještaj je moći i nepredvidivosti bostonskog sastava, pjesma u kojoj sve sjaji: Santiagove i Blackove gitare, paralelni konstrukti basa i bubnjeva Kim i Loveringa, te kada ogoljena i sirova Albinijeva produkcija svemu da na golemoj važnosti, možemo se samo prepustiti nekim novim glazbenim koracima, mnogima kudikamo značajnijim od onih napravljenih po Mjesecu ljeta '69.

LOVE REMOVAL MACHINE - The Cult (1987)

Još jedni heroji stasali u 80ima, doduše na potpuno različitim uzusima, bradfordski The Cult 1987. su objavili treći album naziva Electric kojim su se iz tamnih gotičkih prostranstava zastupljenih na sjajnom prethodniku Love (1985), prebacili na hard-rock tračnice i dominantno jurnuvši zahvatili takvim zvukom znatno veći auditorij, hajde neka bude, komercijalnije određen, no prljavština zadržana u produkcijskom snalaženju Ricka Rubina uvelike je doprinijela djelu visoke kakvoće.
Predmetna stvar obiluje Duffyjevim gitarskim hicima, konkretnim okidačem Stewartova basa i stamenim ritmom Warnera na bubnjevima, a Astburyjev vokal bubri i primaran je vodič ne samo ovih minuta, nego i kroz cjelovito odlične sklonosti evidentirane na albumima Love, Electric i The Cult (1994) - ostatak pjesmarice ipak voljno zaobilazim.
I naglašavam, Billyjevom solu u Love Removal Machine koji slijedi nakon detaljno pripremljenog ritmičkog terena, ne skrivam, rado se i sa osmijehom vraćam.

ANSWERING MACHINE - The Replacements (1984)

"How do you say good night to
An answering machine?"

Prilično distorzirana Westerbergova gitara i njegov vokal, oboje energični i napeti, prizivaju sliku mladog i raščupanog Paula sa izlizanim jeansom, dubokim starkama i jednostavnom majicom kratkih rukava, dok cupka pred mikrofonom i zapetih vratnih žila izvodi Answering Machine sa fenomenalnog Let It Be albuma (1984).
Replacementsi mi znače jako puno i na osobnoj glazbenoj mapi ucrtani su vidljivom oznakom; po ne znam koji već put su smješteni u društvo dragih mi asova citiranih u kolumni, a taj će se slučaj zasigurno i ponoviti. U osnovi pop dimenzija njihovih albuma nadrasta obvezu lociranja u žanr, te skladba u kojoj Paul vitalno komunicira sa "mašinom" (ovdje ju glumi telefonska sekretarica) ne robuje trendovima niti podilazi slušateljima - jednostavno nalazi savršen rječnik prigodan godini nastanka, istovremeno prpošno veličajući dignitet mladosti bjelodano talentiranog autora.

"How do you say I miss you to
An answering machine"

GET UP (I FEEL LIKE BEING A) SEX MACHINE - James Brown (1970)

Poznat kao kum funka, James Brown se diskografski naravno pačao i u druge glazbene dijagnoze (soul prvenstveno), a pored čitavom svijetu poznate I Feel Good, u prvom se redu ističe i seksom ovjekovječena stvarčina. Frajer se tijekom iste vrlo poletno, žustro vokalno daje, što je i osnovna natuknica pjesme koju izvodi sa prijateljem Bobbyjem Birdom na pratećem vokalu, a klasičnu funk vožnju odličnom svirkom upražnjavaju The JB's - zanimljivo kako puhačka sekcija iako naravno prisutna, ovdje igra epizodnu ulogu, dok se kao glavni akteri potpisuju vječni Bootsy Collins na basu i John Jabo Starks na bubnjevima, primjetno odvozivši veliku kilometražu, a zapaženu rolu odigrala je i gitara Bootsyjevog brata Phelpsa Collinsa i Brownova klavirska liričnost uprizorena odličnim sviračkim balansom.
Pjesma nastala kao sinteza Jamesa i pratećeg banda, pred sami kraj doživljava stihovni susret sa blues klasikom Elmorea Jamesa ("Shake your moneymaker") čime je finalizirana vruća tema seksualnog znakovlja.

WELCOME TO THE MACHINE - Pink Floyd (1975)

Prvi među najdražim mi diskografskim smaragdima londonskih unikata, famozni album Wish You Were Here, kao najavni singl predstavile su pjesme Have A Cigar na A i Welcome To The Machine na B-strani istoga.
Redoslijed nije identičan na ploči, budući ona započinje pjesmom/ama Shine On You Crazy Diamond (parts I-V) i nastavlja se ovdje predmetnom, alkemičnim prog-volumenom autora Rogera Watersa na kojem je najveći trag utisnuo Richard Wright na klavijaturama i različitim analognim dodacima. Gilmourov otisak akustične gitare čuvar je zaslona pjesme kojom prevladavaju čudnovati Wrightovi aranžmani i nimalo ne umanjujući stvaralačku veličinu, značaj, konačni doprinos i neospornu glavnu ulogu genijalca Rogera, problem sa njegovim dvojbenim moralnim odlukama naspram fantastičnog klavijaturista koji je, budimo otvoreni i iskreni, čak i veći "krivac" za zvuk i zaokruženi diskurs sastava od tvrdokornog basista i utemeljitelja, ovdje još neće biti predmetom spora.
Stoga ploča objavljena 1975. ostaje ničim okrznut produkt fantastične suradnje, usviranosti i predanosti zajedničkom cilju, sa pjesmom koja gleda ka budućnosti, na trenutke podsjeća na industrijsku revoluciju, a dio one glazbene je spremno zauzela čim je prezentirana javnosti.

"What did you dream
It's all right, we told you what to dream"

ISTINA MAŠINA - Time (1972)

Za rock glazbu 1972. godina slovi kao povijesno plamteća: Bowie je predstavio Ziggyja, Stonesi izašli sa Exileom, Steely Dan objavili Can't Buy..., Lou Reed Transformer, Nick Drake Pink Moon... Neka vas ne brine ako sam nekoga propustio navesti, rečenica se lako mogla pretvoriti u esej (ali ok, T. Rex, Allmani, Deep Purple i Roxy Music su također izbacili sjajne albume).
U granicama negdašnje države možemo reći kako je isto tako bilo vrlo zanimljivo; Metikoš, Krajač i Prohaska su napredovali sa skladateljskim manevrima oko Gubec Bega, Indexi su singlovima Sanjam i Plima stasali do potvrđene klase, Kornelije Kovač je debi albumom Korni Grupe oduševio, a Dado Topić se transferom iz Kornija u grupu Time vinuo do bandovog istoimenog prvijenca i trofeja za ostvarenje godine. Mane naravno možemo tražiti svugdje, no to nešto teže ide kod ove ploče - Istinom Mašinom su dečki pokazali kakve resurse imaju i do dana današnjega takav svirački kolaž ostao je pri vrhu best of liste zagrebačkih i hrvatskih instrumentalista, a ruku na srce, konkurencija je impresivna. Divljenje Božiću, Topiću, Divjaku, Asanoviću i Mavrinu izrazio je i Milan Mladenović sviravši tu prog-rock/jazz skladbu na posljednjem studijskom albumu EKV-a Neko Nas Posmatra (1993), a što je ujedno i jedini zabilježeni prepjev u diskografskom opusu jedinstvenog banda. Možda je i to vrlo znakovita činjenica, prosudite sami.



HEAVY METAL MACHINE - Smashing Pumpkins (2000)

Billy Corgan je do petog studijskog uratka svog sastava već bio iskusio blagodati, ljepote, zamke i neprilike, dakle sve što ide pod ruku sa bivanjem u bandu, tim i više ukoliko je isti planetarno poznat. Machina/The Machines Of God (2000) nije ni blizu sintagme Murphyjevog zakona - solidan album i ne više od toga, alternativni modus operandi odlično usviranog čikaškog banda koji je do tada posve zasluženo prikupio zlatne poluge svojim začinjenim riffovima, dinamitnim gitarskim frazama i obratima, ali i dirljivim baladama.
No i ovdje se čuje da još ima ulja u svijeći i premda je za vrijeme snimanja albuma studio i sastav za svagda napustila D'arcy, Iha i Billy su ploču finiširali, a rezultat je ostao negdje na pola puta između alt-rocka i alt-metala; koji god alt od navedena dva vam više odgovara, nekako se podjednako odnose na u naslovu boldanu pjesmu: svjetlost joj možda nije osobita kao kod dragulja sa Gish (1991) ili Siamese Dream (1993) ploča, ali melankolijom ovjenčana slava ploče iz 1995. (Mellon Collie And The Infinite Sadness) i dalje autorski ubada. Čak i tijekom ovako žešćih naslova.

ŠOLE ILI STROJ - Obojeni Program (2005)

Umjetnička potka ovog banda je sveprisutna i nimalo rekreativnim pristupom detaljima, njezine simptome dečki naglašeno uspješno manifestiraju i dijele još od prvog studijskog zapisa, dakle duga tri i pol desetljeća.
Sedmi album Da Li Je To Čovek Ili Je Mašina (2005), čiji je naziv stihovni redak pjesme Šole Ili Stroj, rezultat je neklišejiziranog eksperimenta sa elektronskom glazbom začetog na vrlo dobrom Sva Sreća General Voli Decu (1999) i iako smatram kako je pokus ovdje uglavnom uspio, sam album ne vidim top izdanjem Kebrine grupacije. Ne znači to, evidentno, da je uradak tankih vrijednosti, nego upravo naglašava pa i impresivno autorsko bogatstvo novosadskih alternativaca. Jer kada krene dobro utaboreni masivni ritam ovdje predmetnog broja kojem savršeno pristaje Bebecova produkcijska nota, a Kneževićeva ga gitara katapultira gornjem domu pojedinačnih tematskih majstorija, efektno i efikasno odsvirani bas uz zvučnu kulisu DJ-a i pjevano pitanje Kebre i Tamare dovesti će nas do potpunog zadovoljstva, kao i odgovora - ipak je čovjek taj koji upravlja mašinom!

THE BIG BRIGHT GREEN PLEASURE MACHINE - Simon & Garfunkel (1966)

Folk-rock dvojac bio je permanentna pojava cvijetnih 60ih kada je, prvenstveno vođen nepresušnim vrelom Simonove autorske veličine, djelovao poput nezaustavljive stereo mašine, posebno emotivno osposobljene. Ekipa koja se svojevoljno bacila vukovima glazbene industrije imala je toga za ponuditi i gotovo sve se kao od šale primalo kod rapidno rastuće publike - izuzev prvog albuma koji je nekako ostao u sjeni (Wednesday Morning, 3 AM, 1964), ono što je uslijedilo obojiti će popularnu glazbu zauvijek: hit do hita, jedan album uspješniji od drugog i tako sve do posljednjeg Bridge Over Troubled Water (1970) nakon kojeg im se putevi razilaze.
Stvar u naslovu objavljena je na trećem studijskom Parsley, Sage, Rosemary And Thyme (1966), njezin dio i na soundtracku za Diplomca (1968), te iako nije u kružoku poznatijih, čujem je pak kao kompletnu in medias res numeru odlične svirke i prijelaza, oblog 60's groovea, a posebno volim dionicu orgulja i aranžman akustične gitare koji se u pjesmi durskog sklada začudo savršeno uklapa svojim molskim tonovima.
Paul Simon će me tek naknadno propisno iznenaditi solo karijerom, no uz Arta je već dodirnuo vječnost gledajući je sa obje strane, u pjesmi koja se, namjerno ili ne, ogrebala o Stonese i njihovu 19th Nervous Breakdown.

"Did your boss just mention that you'd better shop around
To find yourself a more productive bag?"

dario b. // 22/02/2026