Jubilarna 15. Velika Rock Eksplozija je imala višednevni happening od akustičnog seta u knjižari Rockmark do live streaminga iz HTV studija Bajsić, a posebnost je bila subotnja večer u klubu Booze & Blues (Tkalča) gdje je održana specijalna ceremonija dodjele 15 srebrnih pljoski izabranim, a i svakako zaslužnim djelatnicima što su s ovim festivalom predano gradili i održavali rock scenu bilo producentskim, medijskim, promoterskim, novinarskim ili nekim drugim oblikom djelovanja ne susprežući entuzijazam, neskrivenu strast i veliku ljubav. A prvo se do Booze & Blues kluba valjalo probiti kroz gužvu Tkalče nakrcanu ljudima i šetačima pored brojnih kafića i šmensi-fensi svratišta iz kojih je dopirala auf, Bože oslobodi, mjuza dostojna vremena prije pada Bizantskog carstva, ah, šta ćemo, taka je progresivna putanja ovovjekovnog modernog svjetonazora metropole u kojoj Aleksandra Prijović rasproda 4 koncerta u zagrebačkoj Areni, ti bokca, čitam, piše kolega Hrvoje Horvat, planulo 70 iljada ulaznica u pretprodaji. Ma to ne bi uspjelo niti Stonesima da se Charlie Watts digne iz groba, možda tek Freddy Mercuryju i Kurtu Cobainu. Ima ona stara underground audio kazeta objavljena 2000., ajoj, više se ne sjećam oli je to Meniga objavio za svoj AK47, al' je imam negdje, vrtio sam je kao DJ po klubovima, podravskim bircuzima i na Radio Đurđevcu. Zvala se i još se, sada sasvim opravdano zove "Malo nas je al' smo za kurac" (docnije mi Meniga javio da je izašla za njegovu Humanita Nova). Eh mi rockeri, sve nas je manje, pojela nas show-biz mašinerija plitke poezije 'raja za oči, pakla za uši i čistilišta za novčanik' (citat Zlatka Majseca). U pretovarenom rockerskom klubu meštar ceremonije je bio Tomislav Kralj nonšalantno vodeći program uz isprekidani ritam nastupa dvojice gitarskih kantautora (Grgur Višić i Aleksandar Stajčić), a pljoske punjene po izboru (pelin, rakija, whiskey) su uz kraće komentare na pozornici primili Denis Mujadžić - Denyken, spomenuta legenda Vedran Meniga (klubovi Pločnik i Dva Osam, a ne zaboravimo ni spomenutu Humanita Nova i njegov šibenski bend Nula), klub Močvara (Kornel Šeper u ime URK), Krešimir Blažević (Rockmark), Zdena Franjić (Slušaj najglasnije), Dinko Čvorić Doringo (Doringo Production), Maja Milin Kosa (Urbofon), Ivan Vlašić (Radio Student), Goran Čelig (2 sata paklenog šunda), Sanja Maksan (Slobodan ulaz), Ivan Kraljević (In.Tri), Domagoj Mijić (Demobox), Ivo Čipčić (Petokraka), Robert Urlić (HR 2) i moja malenkost u ime Terapija.net. Zdena Franjić je imao svoj recitatorski set pročitavši između ostalog 5-6 pjesama Lou Profe, a onda je još na zahtjev auditorija iz glave šusnuo nekoliko svojih, što iz opusa Loših Dečki, što iz Babilonaca, što s autorskih albuma. Dobitnici su bez ikakvih pompi dolazili na pozornicu po svoje zaslužene pljoske i spontano na licu mjesta bez ikakve pripreme rekli po par prigodnih rečenica, sve u opuštenom, finom maniru jer je doček organizatora, barem meni bio iznenađujuće fleksibilan. Na svakom stolu je stajala rezervacija na ime i dobilo se besplatno piće, a kako sam sa svojom dragom došao taman pred sam početak kad je sve bilo dupke popujeno, meštar Tomislav nam je ustupio vlastiti stol, taman pored Krešimira Blaževića & co. s jedne i Ivana Vlašića & co. s druge strane. Ma znate kaj, barem jednu večer sam se osjećao kao dio nekoć velikog rock plemena što je danas nažalost u prognanstvu i dubokom undergroundu, ali vrijedi isto onoliko kada su jazzeri tijekom 50-ih godina 20. stoljeća gubili pozicije dolaskom rock and rolla. I isto će se današnji turbo/ trap-folk klinci pitati kad jednom dođu u susret s rockom što je to tako bilo zanimljivo u toj glazbi. Jednom mi draga, inače hardcore punkerica rekla nešto slično za jazz 'tu svatko svira svoje kak' mu padne na pamet, to je bezveze, ma tko to more slušati?'. Eh…





Zvanični dio ceremonije koja je trajala pa dobrih sat i pol zabavnog, prijateljskog raspoloženja gdje su svi bili na svome domaćem terenu mada su neki potegnuli lajnu od Dubrovnika i Splita, centralni dio je pripao petercu RADIO AKTIV koji su izveli čak 17 pjesama složenih u odlične setove, ma bez ijedne greške, ono koncizno profesionalno napenalene skoro u sekundu da ne odugovlače s vremenom. Gitarist Marko Brezarić Breza (kasnije mi je rekao) bio je pod temperaturom, ali ama baš se ništa nije dalo primijetiti, a osim toga, promovirao je i novu gitaru. Nakon prve poletne pjesme "Svaki tjedan" i vraški složenog medleya "O onom što se događa/ Senzacija/ Pravda" na pozornicu je ponovno skočio Tomislav, te pozvao Hrvoja Medanića (Gretta), jednog od suosnivača VRE da dodjeli srebrnu pljosku samom Siniši Bizoviću što je ispalo nenadano, vrlo šik, pomalo drsko otkačeno, ali tak' i treba, ništ' izrežirano, lijepo se vidi na priloženom video zapisu.



Nastavak programa je bio taj sjajno uigran splet Radio Aktiv sa starim i friškim pjesmama (šteta, nije bilo "Ima li života prije smrti") koje sam odreda snimio svojom minijaturnom kamerom. Zvuk je solidan, a i slika, nekoliko puta mi se kamera okrenula naopačke koliko su topoti ritmova frekvencijski brundali po stolu (posebno bas pedala, jbga, to je tak) šarajući dosadašnjim opusom od samo 3 studijska albuma, a netko bi pomislio da ih imaju najmanje dvostruko, ako ne i više poput recimo najčuvenijih ska/reggae punkera The Specials s kojima je stilska poveznica jako bliska. Bristolski disidenti su imali u različitim postavama 9 službenih albuma i najmanje 10-ak nezaboravnih hitova, a nakon smrti frontmena Terry Halla 2022. čist sumnjam da Lynval Golding i Horace Panter mogu naći adekvatnu, toliko karizmatičnu zamjenu upečatljivog vokalista koji je, ne zaboravimo, bio jako privlačan, čak je slovio i za jednog od najljepših rockera/ punkera u vrijeme new-wavea (svojevremeno u konkurenciji sa Stingom, Adam Antom, David Sylvianom, Boy Georgeom, John Taylorom…).













Vidite i sami po priloženim zapisima da su ovo dečki u najboljim godinama što praše izuzetan spoj ska/reggae s primjesama punka i new-wavea, imaju snagu izraza pop artikulacije s umiveno reduciranim punk stavom dostatnim za razbuditi letargične i pasivne stavove, a kompozicije im odreda imaju slojevite strukture bez obzira na kompaktnost sadržaja uglavnom u ska figurama gitarskih legata Branimira Čubrila kojih puta poduplanih Brezinim filovima, a koji puta i specifičnim solažama, staccatima i povremenim dub reverbom. Naravno, pravi premaz na njihov elastičan stil su trubačke dionice u dijametralnim relacijama fanfarastih melodija, specijalnih dopuna i nadogradnji, a koji puta i u psihodeličnom dekoru nalik na onu majstoriju pokojnog Lionel Augustusa Martina aka Saxa (umro 2017.) iz birminghamskih legendi The Beat koji, ako niste znali, još uvijek rade, sviraju i imaju povratničke albume u nekoliko različitih postava, doduše iz 2018/ 2019., prve nakon 36 godina diskografske pauze.











I tako se odvijala i razvijala svirka bez prestanka, tek s jednom manjom pauzom, a kad su zasvirali "Vrtimo se", kaže mi moja draga 'joj, pa ja znam tu pjesmu, negdje sam đipala na nju'. Eto, i njoj se zdopao ovakav veseo, poletan i prpošan ska/punk rock reggae. A samo za kraj pozovimo se na uvodnu riječ Tomislava 'vidimo se na 30. rođendanu Velike Rock Eksplozije'. Ma ne, već na idućoj 16., jer do tridesete je puno sezona, a ja ću tad imati 71 na grbači ak' bum živ i uopće mogao hodati. Lako njemu mladiću, a on bi tada mogao biti i djed, a klinci bi mu komotno mogli imati bend i svirati, samo, pa ne valjda mjuzu prije pada Bizanta. Bolje prije pada njujorških blizanaca. I k tome, valjalo bi u pljoske točiti eliksir mladosti, a možda pljoske zamijeniti ortopedskim pomagalima i bonovima za dom umirovljenika.

horvi // 11/10/2023