Možda će zvučati diskutabilno, ali tvrdim da nikad nismo imali ovako dobru indie rock scenu kao danas. Za mene formativno razdoblje sredine i kasnih 2000-ih bilo je zlatno doba Žednog Uha i indie svirki u Zagrebu, kada smo praktički svaki mjesec imali gostovanja značajnih imena s američke ili britanske scene. Lokalna, zagrebačka, hrvatska indie scena postojala je tek u naznakama, a ono što smo imali bilo je slabo, nezanimljivo, generičko. U međuvremenu, međutim, scena je stasala, i kad kažem da nikad nije bila ovako jaka, tu mislim na bendove poput Svemirka, Valentina Boškovića, Tidal Pulla, zatim Žen, Seine, Denisa Kataneca, Zgazime, a izvan striktno indie rock okvira tu su i fantastični Nemeček, Nemanja, Para Lele, Veja, Sara Renar, Čudnoređe, Adam Semijalac… sve, redom, baš svjetski bendovi. Zagrebački Tidal Pull s debitantskim albumom Uvod u promatranje cvijeća pri punoj brzini iz 2022.brzo se prometnuo u jednog od predvodnika scene. Nisam ljubitelj generičkog indie rocka, ali ovi momci taj su zvuk preuzeli, izbrusili i usavršili toliko da je to baš gušt slušati, a i osvježavajuće je čuti domaći bend s tako snažnim utjecajem midwest ema.

Nakon standardno "zanimljive" vožnje biciklom do Močvare, koja je uključila šljapkanje po lokvama i pad u blato, stižem taman na vrijeme da ulovim predgrupu, Trophy Jump, koja je ispala vrlo ugodno iznenađenje. Izdanak JeboTon kolektiva, sviraju nešto žešću varijantu pop punka s očitim utjecajima klasika žanra iz devedesetih ali i recentnijih bendova poput Pupa (ne čudi i da su im nastupili kao predgrupa pred nekoliko godina, također u Močvari). U svakom slučaju, vrlo vrlo solidno. Znakovito je da je čak i mali lokalni bend koji nastupa kao predgrupa malom lokalnom bendu ovoliko dobar - nešto o čemu smo mi milenijalci odrasli sredinom 2000-ih tada mogli samo sanjati.

Tidal Pull otvaraju koncert novijom pjesmom, ovogodišnjim singlom Glas 42 koji najavljuje i njihov novi album i navodni zaokret od samoproglašenog "big indie" u eklektičniji i žešći "post indie" zvuk. Na početku koncerta su "ispucali" i moje dvije najdraže stvari, Dva do dva i Dezen (nažalost, još jedan od mojih favorita, Besmrtnu, nisu svirali), ali daleko od toga da je ostatak koncerta bio nezanimljiv. Dobro jutro, Jenny Lewis zvuči odlično i nabrijano, najfriškiji singl, Uvijek dvanaest, izašao prije par tjedana, također zvuči dobro. Koncert nakon nešto manje od sat vremena završavaju pjesmom Nasljednici tihe riječi, jednoj od nešto sporijih, low key stvari koja zatvara i prošlogodišnji album.

Nove pjesme manje su konvencionalne i catchy od starih, žešće, pa i duže. Uživo sve to zvuči osjetno prljavije, žešće i sirovije nego na albumu, s jasnijim utjecajima ema, pa čak i noise rocka. Tu su konstantno zanimljive, katkad gotovo math rock gitare, i izmjenjivanje blagih, mekanih, nježnih momenata s eksplozivnijim, ponekad i vrištećim dionicama. Jedina ozbiljnija zamjerka koju mogu uputiti bendu zapravo se i ne tiče same svirke, koja je bila nabrijana i na visokoj razini kroz cijeli koncert, nego bantera frontmena Vilima Hrasteka s publikom koji se sastojao uglavnom od bezveznog kreveljenja. Ali nećemo sitničariti.

Nisam se mogla oteti dojmu da su Tidal Pull kultni bend u nastajanju - to se osjetilo i u reakciji publike, za koju mi se činilo da ih je većina došla samo "čekirati", ali manji dio je bio i poprilično uživljen. Bit će svakako zanimljivo pratiti kako se bend razvija, pogotovo zato što izgleda da se ne boje stilskih zaokreta i smišljaju novi žanr - ili indie podžanr - za svaki novi album. Ukratko, odličan koncert dva vrlo obećavajuća benda koji se i savršeno uklapaju u Močvarin koncept "indie emo naočala."

dora p // 09/12/2023