Dok su se dični Hrvati naslađivali s Thompsonom na Hipodromu legendarnog 5. srpnja 2025. godine veličajući sve moguće katarze jednog od najmanjih, a i mnogima najbezazlenijih naroda u svijetu, mi smo kao pravi Hrvati krenuli u Budimpeštu na koncert pravog, istinskog hrvatskog velikana Vlatka Klarića. Razlike su ogromne u glazbenom poimanju između avangarde i mainstreama, a tu bih mogao napisati čitavu disertaciju koju, ionako pratitelji Terapije znaju odavno. Nije bitna masa i velebni huk zadovoljstva od nekoliko stadionskih multimedija, bitan je kreativan trenutak umjetničke svijesti, zato se art umnogome razlikuje od čobana koji je najvažniji, najvrijedniji i najbolji što imade više blejećih ovaca. Umjetnost je ionako namjerno marginalizirana i relativno teško dostupna za pastira, ali i pastir ponekad zna svoje malo stado ovčica umiriti vrbovom frulom, u ovom slučaju, električnom gitarom koja je tog velikog dana za sve Hrvate na dan Thompsonovog koncerta u Budimpešti pronijela glas modernog gitariste i kompozitora, da su svi okupljeni u malom Dobozi 21, ostali takoreći bez riječi. Da ne pričam kojekakve dogodovštine prilikom dolaska i odlaska iz Budimpešte, grada koji je nekoliko puta veći i značajniji od naše zagrebačke provincije nekadašnje slavne Austro-Ugarske, evo samo nekoliko primjera: grad ima nekoliko autobusnih i željezničkih kolodvora, a ima pun kufer destinacija koje rade cijeli dan i noć, u 3 ujutro možete kupiti obuću i obleku, restorani, trgovine, birtije i klubovi rade stoput bolje nego kod nas na Jadranu, te je osoblje, uglavnom vrlo ljubazno naučeno s obzirom da sama Budimpešta ima jedno 5x veću turističku zaradu nego li naš Jadran kome sezona traje nekih maksimalno 4 i pol mjeseca. U Budimpešti turistička sezona traje čitavu godinu. I sam Vlatko mi je rekao kad smo 2-3 dana rozgali s našom ekipom Terapije, da bi se najradije doselio u Budimpeštu gdje sam jedno kraće vrijeme živio početkom 21. stoljeća, a odonda se mnogo toga štošta promjenilo; nekad nitko nije znao beknuti engleski, danas znaju, mladi ljudi su moderni u skladu s vremenom 21. stoljeća, a po ulicama se viđaju najraznolikije strukture naroda i narodnosti, takoreći, čuo sam u ova 3 dana gotovo sve jezike koji se govore u Europi + azijatske i poneke afričke. Mađarice imaju tamnopute dečke, kosooki istočnjaci vrebaju lijepe Mađarice. Čehinje, Slovakinje, Rumunja ima kolko' oš, bila neka ekipa s Islanda i Farskih Otoka, pun grad Skandinavaca, Francuza, a kad su ujutro neki Španjolci zakantali svoju pjesmu, jebate, kao da smo bili na nekoj utakmici Reala i Barcelone. A, k tome, pred podne na terasi jednog birca tik do hotela u kome smo bili smješteni, zagnjavio me jedan ruski cigo žicajući cigaretu: dao sam mu dvije da što prije odmagli, ali ne. Zalijepio se ko čičak, reče Vlatko, pa kad je saznao da sam mužik rock žurnalist, počeo mi na ruskom, meni apsolutno razumljivom jeziku, veličati najbolji bend na svijetu Scorpions i najbolju pjesmu svih vremena "Wind of change". Rekao sam mu 'spasibo, čuvak, no idi her i prestanj boljše sratj', da se je tek nakon ove psovke maknuo, a gnajvio nas je pa skoro dobrih pola sata. Uglavnom, koliko mi se čini, Viktor Orban bi to najradije zabranio, a stranci u ovoj metropoli daju poseban pečat slobodnog europskog grada u kome ama baš ništa nije zabranjeno osim pušenja cigareta u zatvorenim prostorima. Prekrasan grad s predivnim, starim zgradama kakvih u Zagrebu imamo tek stotinjak, a Budimpešta ih ima na tisuće. Da ne duljim impresijama, koncert Vlatka Klarića je održan u underground klubu Dobozi 21, ustvari to je adresa jednog vrlog udruženja smještenog u Pešti, nalik na destinaciju zagrebačkog Zapadnog kolodvora, nešto poput švicarskog kvarta Platspitz u Zurichu gdje su smješteni junkie i teški narkići. Vidjeli smo gomilu jankoza i ovisnika, mjesto i kvart su izgleda baš ono što se kaže 'odmetnici' od društva i sistema, ali ljudi koji tamo rade su jako ljubazni i jednostavni, koliko mi se čini, namjerno tjeraju u inat opoziciju junky sceni. Interesantno bješe, stojimo ispred Dobozi 21, izađe totalno spaljen lik iz prvog haustora i traži nas vodu, a onda i cura, isprve sam mislio da je slijepa, ali ono, na horsu, total razvaljena da je jedva hodala svako malo kljucajući s glavom i nekoliko puta skoro da nije pala, a mi smo pijuckajući pivo, razglabali o njihovom teškom životu ovisnika. Bolje da ne znamo što im se sprema kad nestane horsa... Vlatko je predstavio svoj novi, još neobjavljavjeni album "Obrisi spoznaje" i ostavio sve prisutne u čuđenju - da li električna gitara uistinu umije napraviti takve zvukove. Počeo je sa singlom "Entrez" (Uđi) s najavom Hevesi Nándora, inače glavnog organizatora, a i vrsnog glazbenika koji ima specijalan dio u ovome raportu. Nove Vlatkove stvari su jako duboke i psihodelične, pričaju na isti način kao i prije ako ste ga slušali, a znam da niste, no sad je puno bolji u jednostavnijim i direktnijim smerovima. Uostalom, nikada se nije nimalo izgubio, slijedi svoju crtu psihodeličara koji nikad nije isprobao LSD, a svira, poput Syd Barreta koji je vidio zmije i šaroliko trip društvo. Interesantna bješe izvedba narednog, novog singla "Landing" (Silazak) kojeg je djelomično odsvirao koristeći žuti upaljač poput avangardista i elektro-akustičara koji znaju udarati klavirske žice kojekakvim predmetima u svrhu dobivanja pravog tona i zvuka mimo standardnog tonaliteta. Oni što znaju za sljedbenike škole i dodekafonije Arnolda Schöenberga, nemaju problem u rezignaciji, pa može se reći i Sonic Youth ekspresije Lee Ranalda, sjetite se eksperimentalnog instrumentala "Lee is free" s debija "Confusion Is Sex" (1983) kada bend takoreći nije znao niti držati gitare, ali suština je bila pogođena. I onda, budući da je čitav koncert snimao stanoviti gospodin Csábá naoružan profesionalnom kamerom na stalku s 3 različita objektiva, jedan od posjetitelja je u onoj uobičajenoj maniri da ne smeta snimku, doslovce propuzao ispod objektiva, ali naša ekipa Terapije ga je uspjela snimiti, ha-ha-ha! Nevjerojatno, lik se taman uklopio u scenski performans ko' naručen!

Stvar s Dobozi 21 jest da ima fantastičnu akustiku, nemam pojma kako im to uspjeva s obzirom da je stara zgrada, pa barem najmanje 150 godina kada još nije bilo električne struje, ali su arhitekti izgleda mnogo pažnje posvetili refleksiji zvuka kada su ovdje svirali pleh orkestri, hegedű (jegede iliti violina) i žičani cimbulaši, tako da je naredna "Nothingnes" (Uvod u ništa) dobila čaroban zvučni, prozračan , ma prekrasan psihodeličan ambijent od samo 2 minute i 20 sekundi, a "Creation", odnosno "Samostvaranje", naslovnjača njegovog prvog solo albuma iz daleke 1999. www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=22145 uz udaranje po kobilici gitare proizvela je sjajan electro-akustučan acid efekt kombinirajući drone/ doom/ sludge varijacije ali bez distorzije, onomad što nekoć davno David Sylvian nakon razlaza Japan realizirao na onome čuvenom ambijentalnom albumu "Gone To Earth" (1986). Znam, ovo nimalo nije laka, a pogotovo zabavna glazba, ovo je strasna ekspresija izraza i unikatna umjetnost miljama daleko od mainstreama. S vremena na vrijeme sam škicao članove jazz benda koji je nastupio kasnije, pogledavali su se, u pičku materinu, ovaj Hrvat je bombetina od inovatora, oćemo ga uvrstiti u postavu?. Druga interesantna stvar jest da je auditorij skoro pa sklopljenih očiju slušao ovu pjesmu u zaista komornoj atmosferi ne baš vruće i sparne večeri kakve znaju biti kod nas u Zagrebu.

Drugi dio Vlatkovog koncerta sam snimio na mobitel, u međuvremenu zamolio našu fotografisticu Tiju da mi otvori limenku pive što smo si je donijeli iz obližnjeg Lidla, usput, jeftiniji je od našeg Lidla, a Vlatko je prošarao tremolima i ambijentalnim kombinacijama "Picture of nothing" s povremenom grmljavinom, dubokim pasažima i naslovnjačom novog, spomenutog albuma "Obrisi spoznaje" iliti "Contours" izgladivši mir shoegaze alternative i ambijentalne glazbe. Po meni ovo je bio vrhunac izvedbe s obzirom da je ovo, rečemo glanc nova stvar u kojoj su bitni prsti, tehnika i uvježban rad. Kako ga znam jako dugo, više od 30 godina, uvijek mi je govorio da mu prije koncerta treba jedno vrijeme samoće i pripreme, a za ovaj koncert se pripremao u hotelskoj sobi Full Moon da postigne pravo 'samostvaranje'. Umjetnik zna što mu treba.



Zadnji dio seta su bile meni dvije jako dobro znane pjesme "Tužan, tako tužan" i "Prokleta visoka stijena", dva prekrasna bisera iz najranije karijere kada je nakon razlaza benda Prsten s legendarnim Ico Košavićem - Razorblade Jr. počeo raditi i graditi na vlastitoj kreaciji, a vidi sad gdje ga je to odvelo. Nekoć je imao gustu crnu kosu 'mikrofonku' i brkove, izgledao je nešto poput Giorgio Morodera, samo nikad nije volio disko i elektroniku, nego rock i gitarske bendove, sjećam se kad su mi 1993. poslali demo snimak na audio kazeti koja je zvučala nešto poput garage-rocka Neil Younga, pa sam ih pitao telefonom što svirate, Vlatko je rekao 'rock'. I zaista su svirali rock 'koliko si puta hodao sam s cigaretom', ma to bješe nešto nevjerojatno u Podravcu, prilično velikom selu Virje gdje smo Def i ja imali rock-underground klub u žestoko vrijeme domovinskog rata. Tada možda nitko nije otkrio veliki talent Vlatka, ali ja sam čuo budućnost gitare, kako reče Bowie kad je prvi puta bio na koncertu The Human League 1977, 'vidio sam budućnost pop glazbe', a ja sam vidio budućnost gitarske kreativnosti koja se odonda pretvorila u savršenu rock umjetnost.



Premda Vlatkove kompozicije nemaju riff i neki klasičan rock style, sve su one izrasle iz rock svjetonazora odudaravši od standardnih klišeja kojima neprekidno daje neki novi, intrigantan zvuk i svjetonazor, uostalom, naša dva mlada terapeuta Kundu i Tiu ZZ:) koja sam pozvao na ovaj koncert su ostala oduševljena, a to znači da je njegova glazba transparentna bez obzira na žanrove i dob. Oni tko nešto znaju više od Pink Floyd, s možda ponešto znanja o Stockhausenu i Throbbing Gristle, uživali su u ovome zvučnom spektaklu.

Mađarski bend MIE (Music for Insulting Egos) je, da ne preduciram, fenomenalan jazz kolektiv, ovo im je bio tek drugi koncert, a u njemu sviraju spomenuti Hevesi Nándor (bubnjar, bas i gitara) koji je sasvim neočekivano postao glavna zvijezda večeri. Njegova mala kćerka Tara je najmanje 50 puta pretrčala od ulaza do njega pokazavši kroz nevinu igru 'tata ja je volim, ti si mi sve'. Neki, a i mnogi mulci od roditelja bi sugerirali maknite mi dijete, ja sada sviram, ali Nándor ništa nije negativno fiksirao, ostavio je da mala Tara ima svoj scenski katapult na sve nas premda uopće nije u njihovom jazz konceptu koji je izuzetno moćan i impresivan. Odvalili su 3 seta, svaki od najmanje po pola sata gibajući se od uvodnog ambijentalnog dekora s laganim 'zatjeravanima' i onda po sistemu nu-jazz/ minimal furajući sve žešće kreacije. Dečki na duhačkim instrumentima imaju moje prezime Horvat, u invalidskim su kolicima, ali sviraju kao najbolji jazz glazbenici na saxu i trubi, nešto poput Miles Davisa opisujući kurentni svijet. Velika osobina benda su baš upravo svi glazbenici, sjajan skup starih dečki koji znaju svoj posao, daleko od onog laprdanja da je jazz glazba muzičara što svatko svira svoje, a nitko ne prati bend. Bezveze. Nonsens. Jazz je fantazija, a ovaj mađarski bend je to dokazao s ovime fantastičnim nastupom koji im je bio tek drugi u karijeri. Još nemaju ama baš nikakvu web stranicu, čak niti facebook, ali bez brige, ovakva nonšalantna stilska fuzija s brojnim elektronskim efektima mogla bi vrlo brzo osvojiti široki jazz auditorij ne samo u Mađarskoj nego i daleko šire jer im je izvedba suptilno spontana puna virtuoznih bravura. Sjećam se da je jednom na zagrebačkom N.O. Jazz Festivalu 2009. Roy Campbell (Pyramid Trio) pričao da se američki časopis All About Jazz pretvorio u 'all about nothing' jer su Ameri postali glupe kokoši trabunjajući o svemu i svačemu, ali da je u časopisu sve manje jazza. Tako su ovi, uglavnom Mađari, mada pored Hungary stoji 'OC' (other country) spremni kristalizirati jazz u nove sfere progresije, ambijenata, ponekad i s natruhama folk, etno i world-musica iznimno osvježenje kurentne, moderne scene. Znaju što rade, zabavljaju se i imaju velike adute. Možda bi bilo pretjerano nakon samo dva koncerta očekivati album, ali ako će ga ovako odraditi, biti će to nešto, nadajmo se, iznimno uzbudljivo i nadasve kreativno. Na koncu, hvala velikom Vlatku i mojoj mladoj ekipi Terapije što se odazvala da poprati ovaj povijesni spektakl. Za ove mlade terapeute je ovo bilo sasvim drugačije iskustvo; družili smo se i zajebavali jako dobro, pa nek' vam svima bude žao što sve ovo niste vidjeli i doživjeli. Mi jesmo. I zaista volimo Budimpeštu. Bilo nam je prekrasno, uživali smo, te ćemo se kad-tad vratiti. Samo na koncu da kažem, nebitno je to što sam već u subotu ujutro izlazeći stepenicama iz hotela Full Moon istegnuo tetivu na gležnju, pa skoro da nisam mogao hodati. Vrijedilo je, nešto moraš žrtvovati da bi dobio. Rado bih ovo sve ponovio.

horvi // 09/07/2025