Od najave, preko procesa kupnje karata do plakanja onih koji nisu uspjeli kupiti iste, već je dosta elaborirano u internetskim bespućima pa preskačem. Ja sam bio jedan od nekih 80000 koji je uspio kupiti kartu za jedan od Bolonjskih koncerata. Bologna, kao studentski grad, po kojoj je i dobio naziv sustav studiranja u većini Europe, pokazala se kao zgodan izbor za već dosta mojih koncerata. Čini se najčešći nakon Amsterdama. Tu su tako "pali", Slowdive, Low, John Grant…, a sad i Radiohead.

Prije početka turneje, negdje je objavljeno da su vježbali 65 pjesama. Na prva 4 koncerta u Madridu iskoristili su ih 40ak, s time da su svaki da odsvirali 25. Varijacije su bile 1-3 i 2-4 dan. Tako su nastavili i u Bologni. Moglo se predvidjeti koje će pjesme odsvirati po danima, ali ne i redoslijed, što je zadovoljavajuće. Odlučili su svirati na okrugloj pozornici usred dvorane, no kako je ona statična, morali su se micati po njoj da ih svi vide. Čini se kao dobra fora, jer pozornica ne mora biti ogromna i zauzeti pola partera, a i sve tribine se mogu napuniti. Thom ima nekoliko mikrofona na kojima se izmjenjuje, Johnny ovisno o tome što svira, isto je vrlo pokretan, dok je ostatak pretežno na svojim mjestima s manjim kretnjama. Trebalo je zato ući dovoljno rano da zauzmemo dobru poziciju da vidimo Thoma u njegovom ludom plesu. Unatoč ogromnim redovima za ulaz, uz malo preguravanja, uspjeli smo doći na dobru poziciju za koju su oni koji su odgledali neke koncerte rekli da je dobar zvuk. Naime, u nekim dijelovima dvorane, zbog tog kružnog oblika, dolazilo je do nekih zvučnih problema. Nama ih stvarno nije bilo.
20:30 napuštamo zemljinu orbitu i u sljedeća dva sata smo na "planetu radiohead"

you can force it but it will not come
you can taste it but it will not form

Erupcija izazvana početkom, nastavlja se sa 2+2=5 i Sit Down. Stand Up sa Hail to the Thief. Oko stejđa su prozirni ekrani pa sve izgleda ko kavez za MMA borbe, a prvih pjesmuipol sviraju zatvoreni, a nakon toga ekrani se dižu i oni su nam nadohvat ruku. Oduševljenje je već tad bilo na vrhuncu. Bloom prolazi malo mirnije od strane publike, a tu si Thom odradi prvu "čagicu" zbog koje ga je Liam Gallagher prozvao "dancing elf". Simpatičan je u svojoj opuštenosti i predanosti. Slijedi Lucky koju svi zborno otpjevaju a tako će u nastavku biti sa svim pjesmama iz 90ih. Da su kojim slučajem odlučili svirati samo prva tri albuma, tako bi bilo i cijeli koncert, jer reakcije na te starije pjesme su nemjerljive s novijim, iako i tu ima dosta favorita. Na žalost, nijedna pjesma s Pablo Honey nije uvrštena u set.
Nakon svake pjesme po stepenicama ispod stejđa izranjanu roudiji, koji donose nove instrumente, a bend mijenja pozicije. Kod nekih bendova bi takve pauze uzdrmale dinamiku. Al ovdje to ne smeta. Mi se taman odmorimo, a oni se namjeste. I možemo opet uroniti u Radiohead svemir.

Na prva dva koncerta u Bologni ponovili su pjesme iz Madrida, no nama na trećem izveli su Kid A i meni jako dragu b stranu Talk Show Host (zato nismo čuli a stranu "Street Spirit (Fade Out)"), pa smo se ipak osjetili malo posebni i počašćeni. Na Weird Fishes/Arpeggi dvorana je opet eruptirala.

Yeah, everybody leaves
If they get the chance
Why should I stay here?
Why should I stay?

Tko bi otišao uz ovakvu svirku?! To je ujedno i najbolja pjesma mojoj Eni za koju sam se bojao da ne padne u nesvjest od uzbuđenosti kaj gleda svoje heroje. Iako je već prošla dobar komad koncerata, bila je nevozna ko da ide na ispit. Kad je bila mala, No Surprises je zvala "uspavanka", a uz nju se posebno raznježila. Kako je koncert odmicao, gledao sam članove benda, nije bilo nekog zamora na njihovim licima, komunikacija je bila stalna, padali su neki dogovori... Kraj regularnog dijela bio je bomba. Počeo je sa How to disappear completey, prešlo u "madchester" verziju Bodysnatchers i za kraj pumpajuća verzija There There sa tri bubnja i zbornim pjevanjem. Vau, nisam nikad slušao pretjerano novije albume, uvijek sam ih ovlaš okrznuo. Činilo mi se previše elektronike, no ovo su mi trenutno najbolje njihove pjesme. I kada misliš da je to bilo najbolje, slijedi bis.

Fake plastic trees, Let down i Paranoid android... Uh, kad se dvorana nije urušila. Svi, od Francuske do Grčke pjevaju uz bend. Uz to zaboravljam da nikad neću čuti moje najdraže pjesme. No imam nove. Radiohead su jedini bend koji može s istom pjesmom započeti koncert kao i završiti. Nema veze u kojem dijelu odsviraju najveći hit, naravno, onaj poslije Creepa, jer imaju još puno toga na lageru. Malo smo se odmorili uz klavirsku You and Whose Army? i A Wolf at the Door, a onda zakucavanje uz Just i Karma Police. I to je to. Nema više.

You do it to yourself, you do
And that's what really hurts
Is that you do it to yourself, just you

A onda

This is what you get when you mess with us.

Vjerujem da ni bend nije svjestan koliko moćno zvuče ove riječi za kraj.

Rekao bi na kraju, koncert života. No, kad gledaš Oasis i Radiohead, heroje tvoje mladosti, u razmaku od par mjeseci, možeš samo reći, čak ni koncert godine. A straaašno dobar koncert.

pedja // 19/11/2025