Jesu li Radiohead zaista vizionari po kojima treba nazvati novi glazbeni žanr ili su opet zalutali sa The King Of Limbs nakon što se činilo da su napokon pronašli stazu povratka kod prethodnog In Rainbows albuma? Naše domaće pristaše obje teorije u velikom su broju pohrlili su ovu toplu ranojesensku srijedu u seoce Passarino između Udina i Venecije da napokon dožive taj hvaljeni i toliko puta po youtube snimkama pregledani Radiohead nastup. Naš početni bahati pristup tipa "Villa Manin, Passarino? Ono selo? Ma znam ja, to je odma tu blizu. Kad sam JA ono dve i šeste bio tamo na Springsteen Seager Sessions..." prizvao je naravno neplaniranu gužvu na poslu u srijedu popodne i probleme sa autom kod polaska pa smo iz Zagreba uspjeli izaći tek oko šest sati, nervozni od nabrojanih problema i pomalo umorni još od večeri prije kad nas je Malcolm Middleton držao svojim koncertom u hipnozi na Ribnjaku do iza jedan u noći. Kada se koncert održava u selu kojem čak niti Wikipedia ne zna broj stanovnika onda je jasno da kapaciteti parkinga neće pokriti najavljenih dvadesetak tisuća posjetitelja. Zatekli smo Passarino i okolicu do vrha zatrpane autima, parkirali u nekom kukuruzištu tri sela dalje pa odradili solidan polumaraton da se dokopamo cilja na vrijeme. U dvorište Ville Manin ulazimo točno u 21:30, samo par minuta prije nego će Johnny Greenwood kliknuti play na matrici Lotus Flowera. Dobro, priznajem, otkrili ste me sada, spadam u onu drugu skupinu Radiohead sljedbenika iz uvoda. Ali truditi ću se u ovom tekstu sakriti svoje predrasude prema kvaliteti The King Of Limbs materijala. I sam koncert me je uvjerio da sam pomalo bio u krivu. Prostor u kojem je nastupio Radiohead također zaslužuje osvrt jer se radi o jedinstvenoj pozornici u nama bližoj okolici. Villa Manin sagrađena je u 17. stoljeću kao ljetnikovac ugledne mletačke obitelji Manin iz koje potječe i zadnji dužd Venecije Ludovico Manin koji je krajem 18. stoljeća upravo u vili Manin potpisao povelju kojom je i formalno, nakon više od 9 stoljeća suvereniteta, prestala postojati Mletačka Republika, tada podijeljena između Habsburgovaca i Napoleona. Trebalo mi je vremena da se sjetim našeg prijevoda riječi duce, vjerojatno i iz razloga što je taj zanimljiv dio europske povijest većinom bio preskočen u našem školskom obrazovanju, barem u moje vrijeme prije dvadesetak godina. Mlečani su tada bili uglavnom "oni koji su posjekli šume na našem Velebitu". Vila Manin je danas muzej i elitni restoran, a veliko travnato dvorište vile okruženo arkadama čini prekrasno okruženje za ljetne koncerte. Dobra strana našeg zakašnjelog dolaska je što nas nije oprao pljusak koji se spustio na Passarino pola sata prije našeg dolaska, ali loše strane su puno značajnije: propustili samo zagrebačke znance Caribou koji su nastupili kao predgrupa te nismo mogli zauzeti dobru poziciju za Radiohead. Naime, ako ste ikada bili na većem koncertu u Italiji znate da tamošnja publika igra totalni catenaccio, zatvore sve prilaze golu i ne puštaju niti metra. Dok se npr. u Engleskoj ili Njemačkoj uvijek može s driblinzima i smiješkom progurati do prednjih redova, u Italiji su takvi pokušaji unaprijed osuđeni na propast. Pozicionirali smo se tako desno od mix pulta, što će se kasnije nažalost pokazati kao loša odluka zbog jeke koju su bacale obližnje arkade. Preostalih par minuta do izlaska benda zabavljali smo se s prepoznavanjem sunarodnjaka ispod kabanica koji su također odustali od borbe za bolje pozicije. Gle Damir Urban! Je li mu ono žena? Vidi TBF Saša.. Radiohead nam je pružio na cijeloj turneji standardne 24 pjesme sa čak tri bisa (ako zadnji izlazak na ekstatični Idioteque proglasimo trećim bisom) te vrhunski audio vizualni doživljaj. S time da je vizualni dio ravnopravan po važnosti u prošloj rečenici. Naime, prošao sam nešto "velikih" koncerata, vidio raznih hvaljenih maštovitih stageova i koreografija, ali ovo što je Radiohead postavio na The King Of Limbs turneji zaista ostavlja bez daha i po umjetničkom dojmu nadmašuje sve prije viđeno. Šesnaest ploča-ekrana, koje su kao u kazalištu lutaka lebdjele iznad benda te mijenjale visinu i nagib, projicirale su cijelo vrijeme događaje sa stagea. Ali nisu to bile kamere koje su pratile Thom Yorka iz svih kuteva (koji nam se predstavio sa novim "David Seaman" imidžem, dugom kosom zavezanom u konjski rep), već je svaka kamera fotografskim okom lovila sitne detalje na stageu, poput krupnog plana Thomovih tenisica kako poskakuju na Reckoner. Fantastičan prizor koji se cijeli koncert gleda bez treptaja da ne propustite nešto. Thom je krenuo dosta rastreseno, u uvodnoj Lotus Flower čak je u par navrata promašio tekst i zamijenio strofe. Niti pokušaj parlanja nekoliko rečenica na talijanskom kojima je uspostavljao kontakt s publikom između prvih pjesama nisu zvučale pretjerano suvislo. Ali onda je krenuo Airbag i ništa drugo više nije bilo važno. Čak niti refleksija bubnja od arkada (ili treći bubnjar kako smo ga nazvali) koja nas je napadala s desna više nije smetala. Osim tog odjeka bubnja, za koji smo i sami krivi zbog loše pozicije, zvuk je također bio impresivan, možda i najbolji koji sam doživio na open-air koncertu. Iznenađenje mi je bio dodatni bubnjar na stageu, s naše pozicije izgledao je kao klonirani Phil Selway, fizički identičan. Njih dvojica su zajedničkim snagama odnijeli pobjedu nad ritam mašinom. Setlista je skoro identična na cijeloj turneji, uz minimalne izlete na svakom koncertu. Rim je tako dobio epsku Exit Music (for a Film), Bologna je bila Lucky, obje himne sam nažalost uzalud ovdje čekao cijeli nastup. Takva setlista nije nimalo prilagođena nama, nostalgičarima za nekim bivšim Radiohadom, koji ih prvi puta gledamo uživo. Najzastupljeniji albumi bili su recentni The King Of Limbs s čak šest pjesama pa Kid A sa četiri i Hail To The Thief sa tri. A OK Computer i The Bends, odnosno ono po što je moja veteranska sekcija Radiohead sljedbenika uglavnom i došla, bili su zastupljeni sa samo tri, odnosno dvije pjesme. I ne samo to: Radiohead te stvari iz devedesetih izvodi u pomalo izmijenjenim aranžmanima, što ponekad ima odličan rezultat, recimo Planet Telex mi je bio vrhunac večeri, a ponekad i navuče nezadovoljstvo tipa "ma što su to napravili od Climbing up the Walls". Radiohead mi je najveća enigma današnje glazbene scene. Njihove turneje su sada već stadionskih razmjera (iako izbjegavaju stadione i traže ljepša mjesta) gdje dvadeset tisuća ljudi u Villi Manin ili duplo više u Rimu plaća karte od nekih 60 eura. Ako uzmemo primjere ostalih masovki koje su se dešavale u našoj blizini, recimo Springsteen, U2 ili Rolling Stonesi, jasno je da kod tih velikih turneja bend mora ići u neke kompromise. Pa bili ti kompromisi i sviranje Born To Run na svakom bisu zadnjih deset godina. A pogledajte prva dva bisa u Villi Manin: How to Disappear, Planet Telex , Staircase, Morning Mr. Magpie, Street Spirit, Give Up the Ghost, Reckoner, Everything In Its Right Place. Pa sad recite. Probajte singalong-at, plesat, skakat ili pljeskat uz to. Neće ići. Publika većinu Radiohead nastupa ne pjeva, ne pleše i ne komunicira međusobno nego autistično stoji ošamućena nekom internom borbom koju im je isporučio Radiohead. Ovaj Radiohead ima minimalno poveznicima sa svojim indie počecima, danas je to neka jedinstvena mješavina duba, electronice, free jazza, new wavea, ambientalne i experimentalne glazbe. Mogao sam i skroz drugih pet žanrova nabrojati, opet ne bi pogriješio. Kada smo kod kompromisa, recimo nikome od ranije spomenute stadionske trojke ne pada na pamet bazirati koncert na novom albumu jer znaju da stadion mogu napuniti samo na staroj slavi. A Radiohead sa svakim novim albumom i novom turnejom igra protiv svih pravila. I svaki puta uspijeva. Potvrda toga su ozarena i euforična lica publike nakon koncerta. Svi će oni doći ponovo kod iduće prilike. I ja zajedno sa njima.

krešo // 28/09/2012

> vidi sve fotke // see all photos