Sat i pol odlične punk-rock/ska svirke i izgaranja u najboljem najmanjem klubiću u Zagrebu bio je više nego pravi razlog za subotnji izlazak i proslave ljeta. Kako sam se tog vikenda odlučio pozabaviti s recenzijama Franci Blaškovića i Gori Ussi Winnetou, nekako mi se činilo da ću doslovce 'poludjeti' od svih njegovih umotvorina i trebao mi je jedan pravi psihički odmor, a kad tamo mi uleti sms od ovih legendarnih zagrebačkih punk-rockera da će napraviti koncert u Spunku. Osedlah bicikla, uzmem svojeg vjernog psa Linića i dođem u obližnji Spunk. Publike taman koliko treba, a gitarist Zoki iz Kamo Sutra mi onako dobaci da sam uz psa mogao dovući i još nekoga na koga sam naletio u gradu. Ma, na koga bi naletio zarobljen u dvije granice koje se odnose na sedeljku pored kompjutera preslušavajući Francija i jednodnevni odlazak po krumpir i salatu u obližnji dućan. Nešto prije 22 h, ugodno zavaljen na terasi Spunka timareći svoje vjernog pseto dođe ekipa starih poznanika iz novoosnovanog sastava Gulag u kome gitaru svira moj Picok Josip Kudumija (ex-Kelly Meickle), pa smo raspredali konstruktivnu priču u 10-15 minuta o našem r'n'r zavičaju, a to i nije tako česti slučaj ovdje u Zagrebu.

Enivej, koncert Kamo Sutra je bio pun pogodak za ovakav rasplet događaja. Pjevač Dino je odmah u startu poludio od izgaranja, te je već na samom uvodu s kompozicijama "Da sam tvoj", "Šemso" i hitu "Frižideri" digao adrenalin do daske pred ne brojnom, ali zaista odabranom audijencijom. Ako se samo spomene da su u publici bili Screamin' Yeah Žalac iz Erotic Biljan & His Heretics, Cvrle s portala muzika.hr, Damir iz Seven That Speels, Klit iz D'Polikkia, Lički iz banda S3ngs i moj kolega s terapije, onda je jasno da Kamo Sutra imaju barem desetak vjernih promatrača svojeg glazbenog opusa. Nakon dosta rasprave i razglabanja, Ličkome sam rekao da su Kamo Sutra veliki rock band koji samo treba jedan klik pa da postane ono što su Hladno pivo ili Gustafi, a u novije vrijeme i Valungari pred kojima je svijetla budućnost. Svaka sličnost s Valungarima je dopuštena. No, pređimo na svirku i nastup. Nisu Kamo Sutra nikakvi The Stooges, Sex Pistols ili Madness kako bi ih neki voljeli vidjeti, oni su prije svega pravi zabavni r'n'r band koji svira ska, punk i rock u uglavnom vlastitim vizijama. Kad se uhvate ska, to djeluje kao da su studirali (a vjerojatno jesu) Šarlo Akrobata "Niko kao ja" s Madness ludilom zvanim "One step beyond", dok u srodnom punk otkačenjaštvu zvuče kao kombinacija Dead Kennedys i Nomeansno, a u rocku spajaju dance, psihodeliju, hard-rock, etno i alternativu. Zabavni do daske, kako bi se reklo po domaće. Oni nemaju niti trunke loših stavaka, to su sve koncizni glazbenici koji žive svoj život od rada na poslovima u firmama sa stalnim radnim odnosom, a Kamo Sutra im predstavlja ispušni ventil. Njihov rock nema ništa sa sofisticiranom sintagmom rocka, oni su toliko jednostavni da ih se samo može voljeti kao što ja volim svoje pseto. Nisu angažirani punk band (poput primjerice glazbeno vrlo slične Unutrašnje Emigracije iz Banja Luke-Prijedora), već su pravi jahači apokalipse koji umiju frustraciju pretočiti u zabavne i neopterećene pjesme dajući si i oduška da od nekolicine velikih ex-Yu standarda naprave genijalne obrade. Baš mi je Lički rekao da mu je najbolja stvar "Verujem-ne verujem", a kad sam mu rekao da je to obrada od Bajage nije mogao vjerovati. A Franci Blašković bi rekao 'ma p.m., kako to nisi čuo u svojem balavom životu'. Da se razumijemo, Kamo Sutra su, ponavljam odličan band koji svira uvježbano i koncizno već punih 15 (i više godina), a obrada legendarnog hita Valentina "Volim te još" u opakoj dance-rock verziji je samo šlag na tortu ovih marginalno zapostavljenih rockera. Jedan, možda neupućeni lik mi je rekao da je bio na nekim njihovim ranijim koncertima pred 10 i više godina na kojima nisam prisustvovao (jer nisam znao za njih) da zvuče heavy metal k'o Metallica što je sasvim smješna i neprimjerena usporedba koja ima istu nepovezanu sličnost kao krumpir i čizme. I tu ćemo se uvijek susresti po pitanju hrvatskog rock undergrounda, odnosno vrijedi li više krumpir ili čizme. I bla, bla, bla..., da ne zaglibim u (ne)potrebna razglabanja kojih je te večeri bilo oho-ho. Dino i ekipa su te večeri napravili sjajan posao, no on sam kaže da im je to djelovalo kao kafanska proba. Jest, znaju i sami da im je dosta svirki po malenim klubićima za 50-60 ljudi i da su valjda već jednom zaslužili da izađu pred široku audijenciju. Sve bi bilo riješeno kada bi ih uzeo veliki izdavač što je taj jedan obični 'klik' koji im manjka. Uskoro bi trebali objaviti konačno i debi album kojeg peglaju već dobrih godinu dana jer im je dosta statusa demo banda i valjda će time riješiti brdo problema koji se trpaju u isti nazivnik 'proboj na svjetla pozornice'. Play lista:
1.Da sam tvoj, 2.Shemso, 3.Frižideri, 4.Rodeo, 5.Charlie, 6.Odjebi, 7.Kao jučer je, 8.Volim te još, 9.Prdi po e duru, 10.Che fache, 11.Nemam para, 12.Starke, 13.Busovača, 14.Verujem - ne verujem, 15.Kretendo, 16.Neću fine košulje, 17.Proljeće, 18.Šetao bih tvoga psa, 19.Fudbal, 20.Poljubi me, 21.Ne dirajte moje snove, 22.Osmjeh daj, 23.Boljšoj, 24.Rodeo, 25.Sevdah song

horvi // 21/07/2008

> vidi sve fotke // see all photos