Zaista volim koncerte na kojima nastupaju izvođači o kojima pojma nemam. To me uvijek iznenadi.

Krenimo redom... Na koncertu Valungara u KSET-u, 20.XI 2008. sasvim slučajno sam se upoznao sa Zoran Pšeničnikom, bubnjarem banda S.O.M. koji mi je rekao da je jedna ženska na www.terapija.net pisala izvještaj s njihovog nastupa na ZgEtno Festu održanom u rujnu 2008. i da uopće nije ukapirala njihovu glazbu (no, horvi i zorane, nije ZgEtno, nego promocija CD kompilacije "Earthplugged - Croatian World Music" u Boogaloou - op. pedja). A da stvar bude jasnija, to je pisala moja supruga Marijeta, te se sjećam da je nakon povratka s koncerta rekla da oni sviraju nekakvu metal muziku 'onu kaj ti jako voliš slušati, a meni je dosadna, mučna, mračna, živčana i prespora'. Odmah sam shvatio da je riječ o nečemu veoma dobrom i da prvom prilikom moram to pogledati i poslušati. A sam Zoran mi je u KSET-u preporučio Stribog kao band koji zajedno s njima nastupa na festivalu, te da su opako dobar band. I onda dođoh na festival u SC (na prvom katu) da se uvjerim u ispravnost priče i pretpostavki. Pred samim ulazom baš i nije bilo mnogo dugokosih metal čupavaca, već mnoštvo publike koju znam viđavati po raznim alternativnim koncertima. Začudio sam se kad sam ugledao Ivan Krželja, mojeg poznanika sa industrial i experimental koncerata koje radi udruga Krlja Ustvari (Smaranje, naravno) koji je rekao da je s ekipom došao dati podršku upravo bandu S.O.M. jer u njemu pjeva njihova prijateljica. Njega staviti u kategoriju metalaca nisam mogao zamisliti, ali slijed događaja je pokazao da za to postoji opravdanje. Svaka dobra i kvalitetna glazba nađe publiku. S.O.M. su taman, negdje oko 21,30 h počeli sa svirkom. Radi se o tri momka i dvije djevojke. Njihova imena su Tomo Sombolac (gitara, vokal), Damjan Čakmak (gitara), Zoran Pšeničnik (bubnjevi), te Petra Moštak i Vedrana Fadiga (vodeći vokali). Prvu skladbu "Tožno vreme, boj krvavi" momci su odsvirali na akustičnim gitarama i pitao sam se kakve veze to ima s metalom kojeg čovjek očekuje kad dođe na metal koncert. Ali baš je u tome draž, neočekivano... Djevojke pjevaju rastegnute, tužne, mračne i bolne vokale, a ekipa glazbenika tjera spori ritam. Odmah mi je bilo jasno da prisustvujem nečemu zaista vrijednome. Ovaj band je sastavio nevjerojatan konglomeratni spoj međimurskih tradicionalnih autohtonih pjesama u metal varijanti na način koji je veoma blizak tromom zvuku Black Sabbath. Djevojke ne vrište, niti ne koriste crust vokale, već se služe svojim normalnim glasovima koji su rastegnuti skoro do bola. A Petra fenomenalno izgleda, samo nju gledati je fascinacija svakog muškarca. Crna kraća kosa koja je ženstvena, ukusno izabrane naušnice, fini make-up, vitki stas, raskošna razbarušena crna minica s pregršt nabora, visoke štikle s đonom debelim tri prsta, mmm... Glazba koju sviraju S.O.M. me doslovce ošinula i ne mogu vjerovati da u Hrvatskoj postoji ovako nešto kvalitetno i originalno što je u duhu vremena 21. stoljeća i glazbe općenito. Zvuk koji proizvode dvije gitare i bubnjevi je veoma blizak kultnom engleskom doom/sludge metal bandu Moss i onome što sam na koncertu Slobodan Kajkuta u Grazu 31.X 2008. imao prilike čuti. Mračna i spora muzika koju momci izvode na dvije električne gitare ima veze i sa Sun O))), a ritam koji je poput usporenog metabolizma jednostavno otkida. Nije to glazba za ples, već je kronometarski točna za lagano uljuljkavanje u njihovu nevjerojatnu psihodeliju koja je veoma bliska ranim The Cure iz prve polovice '80-tih. Čovječe, nevjerojatna spora doom-metal glazba u kojoj čak i postoje solo dionice, različiti zvučni tretmani gitara s distorzijama (hvala Bogu koji je udahnuo inspiraciju izumitelju). Uostalom, šta da vam pričam, u nedostatku S.O.M. materijala kada sam pisao ovaj izvještaj pustio sam si Moss album "Sub Templum" (2008, Rise Above Records/ Trolik). Jest, to je to na šta je mislila moja supruga Marijeta i nikako joj nije jasno. Nema veze, S.O.M. su strašan band, Kajkut i tromi Mizar su tu negdje vrlo bliski iz sasvim drugačijih aspekata, ali mračan ugođaj koji svi oni zajednički gaje je jedinstven. U tome nema špekulacije, ovo je originalni hrvatski band koji izvodi poznate međimurske kompozicije na fantastičan doom-metal način. Redom, to su bile uz već spomenutu akustičnu "Tožno vreme, boj krvavi", sve u nizu fenomenalne izvedbe "Grad se beli" (koju su obradili i Cinkuši na prvijencu "Zeleni kader"), "Sirota si", "Zaspo Janko", "Baroš, oj Barica" (obradili su je i Afion) i "Vuprem oči" (također su je obradili i Cinkuši). I onda si ponovno pustim Kajkutov album "The Compromise Is Not Possible" i ustanovim da je to ustvari vrlo slična glazbena priča koju čovjek neprestano otkriva. A tek sada primjećujem što je Kajkut u "The Compromise Is Not Possibile 1", prvom komadu albuma stvorio i nikako mi nije išlo u glavu. Oni žestoki i spori gitaristički riffovi nakon mini operne arije Christine Scherzer (oko minute 6.45) čine mi se kao da su uglazbljena instrumentalna sofistikacija nepjevanih slogova 'com-pro-mi-se-is-not-po-ssi-bi-le' iliti 'com-pro-majs-is-not-po-sibl'. Jebemti, ja sam dao ocijenu 7, a sad vidim da sam trebao dati 10. Uh, nisam primjetio... Zabijam samom sebi čavel v glavu. Ovakva sofisticirana i produhovljena glazba čovjeka mora tjerati na razmišljanje, a ne na zabavu. Da ne skrenem s teme, S.O.M. su odlično okončali koncert i iznenadili su me svojom ukroćenom vještinom gdje su dočarali duh Međimurja i sporog metala davši do znanja da nisu band koji prati trendove već svoj instinkt. Poslije koncerta nakratko sam popričao s gitaristom Tomom (brkati momak s kapom šiltericom) koji je rekao da je odrastao uz Black Sabbath i da voli međimurske pjesme koje je s bandom ukalupio u ovakav izraz. Osobno, meni se strahovito dojmila njihova glazba i izvedba, a poslije saznajem od bubnjara Zorana da oni imaju i bas gitaristu koji je bio spriječen da svira koncert. Ne znam kako bi to zvučalo, ali ovo što su izveli u nekih 35-40 minuta je bio fantastičan dio mojeg života. A da ne zaboravim spomenuti; iznenađenje u publici bila je Dunja Knebl kojoj sam prišao, predstavio joj se i dala mi je upravo objavljeni cd "Dođe Božić, oj koledo!" na recenziju s riječima 'Nina mi je rekla da puno pišeš o glazbi' (hvala Dunja). Čestitali smo si Božić i Novu godinu... Nakon fantastične glazbe S.O.M., poželio sam otići kući da ne pokvarim dojam, ali s bubnjarem Zoranom nikad nije dosadno. Poznamo se tek od koncerta Valungara i baš me zanimao taj Stribog. Malo smo pijuckali pivo (ja više, on manje) i poslušali drugi band večeri THROAT TWISTER. Njih sam gledao na koncertu u KSET-u 19.VI 2008. gdje su doslovce razlomili glazbu nu-metala, a niti ovaj puta nisu daleko od toga otišli. Imali su sjajan zvuk, odličan scenski nastup (pjevač je pun energije i adrenalina), a tekstove na engleskom u njegovoj varijanti 'augrrrrmhgrhmnjzs' uopće nisam razumio. Valjda tako treba i biti. Poslije koncerta razgovarao sam s pjevačem koji veli da su tektovi uglavnom o nezadovoljstvu i da mu engleski jezik puno bolje odgovara nego li naš hrvatski (i slavenski) gdje ima č, š, đ, ž i sličnih suglasnika. Ma nemoj mi pričati bajke... a kaj se Chicago kaže 'cikago' ili 'čikago', 'jam' ili 'đem', te should 'suld' ili 'šuld'. Jednostavno, glupe bezvezarije koje klinci smatraju da su presudne za nekakav uspjeh. Jezik je bitan da se razumije to što se radi i kreira. Kad budete otišli u Mongoliju ili Uzbekistan razumijeti će vas prije po hrvatskom jeziku (jer tamo mahom razumiju ruski), nego li po engleskom koji je ionako već pretjerano precijenjen jezik poput španjolskog. Zašto na primjer ne uzmete kineski, indijski, arapski ili neki afrički jezik kojim govore milijarde ljudi? Ili, zašto se ne borite da se ponovno vrati neki izumrli jezik? Jebemti engleski... kaj sve mora biti na tom engleskom? Užasavam se domaćih hrvatskih bandova koji imaju tekstove na engleskom jeziku, a da ne znaju baratati s njime. Brrrr.... I još k tome distorziraju vokal s crustom da ga nitko ne skonta. Grozota! E, onda je došao trenutak da vidim te tako hvaljene STRIBOG. Imaju momka na fruli iz banda Slip o kome sam pisao prilikom izvještaja s neuspjelog, ali odličnog koncerta zabočkih Noxin u dvorani Prečko u Zagrebu, 15.IX 2007. Imaju i preporuku Zorana iz S.O.M. da su odličan band, ali žali Bože truda. To je band koji je čista kopija finskog metala uz tekstove na engleskom jeziku. Ma, jebemti, Korpiklaani su jedan od finskih najpopularnijih folk-metal bandova na svijetu i uglavnom pjevaju na finskom/saamskom jeziku kojeg nitko od indoeuropljana ne razumije (niti Mađari), a opet su veoma popularan band, dok se Stribog pokušava navući kao inačica Nihgtwish. Joj... čemera i komercijalnog jada koliko god hoćeš. Em što su svi odreda obučeni u crne toge do zemlje kao neki 'mračnjaci', em ti tekstovi na engleskom jeziku koji su u principu toliko beznačajni da ih niti najnovija Biblija Tonči Kožula r'n'r-a ne bi spomenula, a tek muzika koju su izveli dovodi do očaja i zadnjeg bijednika, neupućenog metalca da tu neki vrag smrdi poput truleži iz države Danske. Uz standardnu postavu imaju klavijature i veoma lijepu pjevačicu, ali su kopija kopijine kopije. I to još ne bi bilo tako strašno loše da se na koncertu nisu raspadali u ritmovima i aranžmanima koji su bili katastrofalni. Znam da nisu imali dobar zvuk u monitorima i da je vjerojatno svaki glazbenik čuo samo nekakvo drndanje, pa su svirali 'po sluhu', ali zvuk kojeg sam čuo je bio 'unđimerenakantar'. Zoran mi je rekao da ih je gledao na probi i da su odlični, no međutim kada su svirali ovaj koncert stekao sam dojam da mu se taj osjećaj naglo pogoršao. Stribog su počeli sjajno s nekim uvodom sa samplera da sam pomislio 'uuu čovječe, ovo je nekaj poput Amaseffer', ali kad su počeli svirku sve je otišlo u paramparčad. Zvuče besramno, poput prvih albuma Queen koji su se htjeli navući na publiku Led Zepelin i David Bowiea, imaju tetralnu magiju Genesis s Peter Gabrielom i novovjekovni zvuk Iron Miden metala s riffovima. Ali, glazbeno su katastrofa. Ima i popis njihove play-liste, pa tko voli 'nek izvoli - 1.Intro (kamo bez njega?), 2.On wings of matter, 3.U vučjem eko e(o)ganj, 4.Rusalka, 5.Ancestral skies of gold, 6.Morana, 7.Crnobog, 8.Caiced by voice, 9.Krunidba slavona, 10.Remember with pride. Naslikao sam njihovu play listu (ima slika) i uopće mi nije bistra. Probajte je protumačiti... Meni ništa nije jasno. Demokratski, daj ljudima pravo za riječ i dobiti češ samo pljuvanje. I na kraju kad mi se Zoran posve izgubio, vidio sam nešto najsmješnije, najotkačenije i najbedastije od vremena Buldožera s Marko Breceljom, Šarlo Akrobate, Mamojebaca i Žoambo žoet workestrao. Prvo su na pozornicu izašli neki momci s gitarama koji očito nisu imali zvuk kako su htjeli, a onda je pjevač rekao da se uopće ne želi zajebavati s glupim tehničarima i da mu je pun kurac tehničkih bedastoća. Nisam vidio tko je bio taj momak na vokalu, ali kad je band KRUMPIROVA ZLATICA počeo svirati, nasmijao sam se do suza. Nisu izveli niti jednu konkretnu skladbu, sve što su izveli svelo se na 20-30 sekundi otkačenjaštva u rangu grind-corea s mnogo izleta u Šarlo Akrobata strukture de-kompozicije, bilo je tu i eksperimentalizacije a'la The Pop Group. Njihov nastup je trajao svega 15-20 minuta, ali je bio nezaboravan. Prijetili su momci s tehničke službe da će isključiti struju (što su i napravili), ali ta Krumpirova Zlatica (ha-ha-ha, kakvo smiješno i originalno ime!) su svirali kao da im je to najvažniji koncert karijere. Na binu je skočio neki vrlo smiješan lik poput Liama iz The Prodigy (a i ja bih tako izgledao da pusim kosu) i počeo urlati kao da je sam Marc Stewart iz The Pop Group. Nemam pojma što se derao, ali je bilo fantastično. Glazba koju su Krumpirova Zlatica svirali je otkačena, bedasta, šaljiva, bezvezna, moderna, metalna, ne-metalna...., ali veoma originalna i stvarno uzbudljiva da nisam požalio što sam cijelu večer ostao na ovome koncertu. Ne znam da li će kome značiti da su Krumpirova Zlatica najotkačeniji rock band u Hrvatskoj. Isuse Kriste, kakvo ludilo, pamet i bezveznjaštvo istovremeno. Volim Krumpirovu Zlaticu!

Ujutro kad sam došao na posao u PBZ od gomile stvari koje mi davaju da radim i koje više nikako ne mogu organski svariti od fizičke preopterećenosti, dao sam otkaz. Idem i ja poput Zdene u proletere.

horvi // 29/11/2008